NATO skoro Crna Goro

Odlomak iz Gorskog vijenca 

Što se mrči kada kovat nećeš ?
Što zbor kupiš kad zborit ne smiješ ?
Priđe si im s koca utekao,
dabogda im skapâ na čengele !
Žalis nesto, a ne znaš što žalis;
sa Turcima ratiš, a Turke svojakaš,
domaćima tobož da s’ umiliš,
a jednako, nemoj se varati !
Kako bi im zapâ, da te mogu,
glavu bi ti onaj čas posjekli
al’ ti živu ruke savezali
da te muče, da srce naslade.

Ništa više ne može da me povrijedi kao čovjeka i ljudsko biće nego licemjerje. Licemjerje čije će udarno oružje biti zaborav, a ljude koji imaju sjećanja tretiraće kao hladno kamenje koje se kotrlja bez trunke emocija sa sve lažnim osmjesima. Možda sam malo više subjektivan ali na neke stvari ne mogu, a da ne reagujem. Upravo ovih dana vodi se ogromna NATO kampanja kako u Srbiji i BiH, tako možda još ponajviše u Crnoj Gori, a koja ima za cilj da narodu predstavi ovaj vojni savez kao dopadljiv. Upravo zato sam odlučio da ovako reagujem na jednu licemjernu fotografiju koja zaista sve govori, ali i mješa djecu, rat, oružje i perfidne NATO ubice upravo na ovaj poseban licemjeran način. Kažu da neke fotografije imaju 1000 riječi, e pa onda ova koju objavljujem ispod iza sebe ima nekoliko hiljada ispisanih knjiga i ko zna koliko suza, sjećanja i ogorčenja…

Slika izvorno preuzeta sa: http://natomontenegro.me/

Slika je nastala tokom obilježavanja NATO dana u Podgorici na Trgu Republike. Zaista je teško slovima ispisati šta me je više pogodilo, da li ova djevojčica koja ne zna gdje se nalazi ni kojoj svrsi može da posluži ili ovaj specijalac koji je primoran da zna, a tek posebna priča za sebe je propagandni natpis NATO “Sigurna budućnost”. Moja prva asocijacija na ovu sliku je bila trogodišnja Milica Rakić, a odmah nakon toga sjetio sam se i djece koja su stradala 30.4.1999. kada je NATO bombardovao selo Murino kod Plava u Crnoj Gori. Među 6 osoba koje su tad poginule bilo je troje djece  Miroslav Knežević (14), Olivera Maksimović (13) i Julija Brudar (10).  U vrijeme NATO bomardovanja u Murinu se nije nalazila ni jedna jedinica vojske, niti vojni objekti koji bi mogli biti “legitimni” NATO cilj. Takođe, ovo selo svojim geografskim položajem nije predstavljalo ni stratešku, a ni taktičku tačku od vojnog značaja, niti je imalo bilo kakve veze sa teritorijom Kosova i Metohije. Pored svega navedenog NATO avijacija je bez objašnjenja u toku bombardovanja sa desetak projektila gađala most u centru ovog sela. Sad se ja pitam gdje je za ovu djecu i za svu drugu koja su stradala u agresiji NATO-a bila ta “Sigurna budućnost”? Da li je ta sigurna budućnost obilježavanje njihovih godišnjica dok se na Trgu Republike organizuje proslava u čast dana njihovih ubica? Zašto mladi aktivisti za NATO nisu objavili i sliku Teodore, Julijine sestre koja je flomasterima naslikala trenutak kad su se NATO bombe sručile na most u Murinu ili zašto od sebe kriju druge slike stradanja u “humanim” NATO akcijama. Sadnice koje su simbol života sade za NATO koji sije smrt, umjesto da ih sade za nevino stradale u krugu njihovih spomenika za vječno sjećanje i opomenu. Poštovanje gospodo, poštovanje sebe, poštovanje svojih i čast, pokušajte se tu pronaći.

Kažu “bombardovali smo Miloševića”, ali on nije bio u Murinu, nije bio ni u vozu kod Grdelice, ni na mostu u Varvarinu, tamo su bili civili, bila su djeca. Nakon svih ovih godina mogu samo da zaključim da su civili ubijani zapravo iz odmazde i bijesa, a upravo to su bili ništa drugo do znaci nemoći zapadnih gospodara ratova da SR Jugoslaviju poraze u 4 ili 5 dana. Kumanovski sporazum je iznuđen civilnim žrtvama, a ne porazom vojske. 79  djece, 2500 hiljade civila i 12000 povrijeđenih osoba ne može biti kolateralna šteta “legitimnih” vojnih ciljeva, već može biti samo po sebi cilj i to onaj sramni, podmukli i kukavički. Da nisu samo djeca iz Srbije i Crne Gore stradavala već da stradavaju djeca širom svijeta na njihovim ubilačkim poligonima, dokazuje i Google kada onako laički ukucam par osnovnih pojmova vezanih za NATO i djecu gdje se jasno vidi sva propagandna snaga i lažna iskrivljenost one slike sa početka teksta koja me je i motivisala da ga napišem.

Naše duboke misli, a ne riječi su odraz naše prošlosti, a naša prošlost je okvir naše budućnosti. Upravo je te okvire naše “Sigurne budućnosti” trajno zagadio NATO izbacujući još neodređene količine osiromašenog uranijuma tokom bombardovanja Republike Srpske i SR Jugoslavije. Zašto se mladi NATO aktivisti ne pozabave ovom činjenicom i istraživanjem povećanja oboljelih od malignih bolesti na ovim prostorima. Upitajte mlada i bez sjećanja gospodo svoje NATO mentore zašto su odličili da nas bombarduju 1000 godina koliko traje kontaminacija uranijuma, kada će krenuti u čišćenje i u isplatu odštete? Čovjek je posebno živo biće baš zbog svoga razuma, i zato mogu da nas sluđuju, da nas guše i tamniče, ali ipak ne mogu da nam uzmu razum. Razum da osjećamo nepravdu, da se sjećamo i  da nas boli. U današnje vrijeme mnogi ovo znaju često i bez hrabrosti za pravom reakcijom, tiho i kroz šapat, ali ipak svjesno, jer pamtimo ožiljke, jer takva nam je prošlost. Ako je zaboravimo izlazimo iz okvira naše budućnosti i zaboravljamo sami sebe, a čovjek bez sjećanja kao ruža bez mirisa.

Moj govor povodom 15 godina NATO bombardovanja SR Jugoslavije

Poštovane dame i gospodo, dragi gosti i prijatelji Beofruma, pre svega želim da Vam se zahvalim što ste danas ovdje sa nama, a organizatorima upućujem najiskrenije čestitke za uspješnu organizaciju sa željama da ovako nastave u budućnosti.

Moje ime je Neven Đenadija, dolazim iz opštine Kostajnica u Republici Srpskoj po struci sam diplomirani politikolog, a trenutno i student MA studija međunarodni odnosi i diplomatija. U svom dosadašnjem radu najčešće se i bavim diplomatskim i geopolitičkim temama, a pitanje Kosova i Metohije kako sa istorijske tako i geostrateške pozicije je oblast od mog posebnog interesovanja i inspiracije. Sam povod zbog kog smo se skupili danas ovdje i na ovom mjestu je veoma težak, tužan i sigurno ga nismo sami birali već nam je na današnji dan pre 15 godina on ultimativno postavljen. Taj povod je trajao punih 78 dana, ostavivši za sobom hiljade žrtava, ogromna razaranja, zatrovanu prirodnu sredinu i otrgnuto Kosovo i Metohiju pod patronatom NATO-a, i ne samo to već za isti povod nije bilo odluke Savjeta bezbednosti Ujedinjenih nacija,  a zbog njega je 19 zemalja članica NATO saveza prekršilo Povelju UN kao i temeljna načela međunarodnog prava. Vjerovatno neki ne znaju, ali ovo nije bila prva akcija koju je poveo NATO savez protiv jednog naroda. Ta prva zvanična akcija je trajala 12 dana, zvala se „Odlučna sila“ i bila je uperena protiv istog naroda ali u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini. Povod za tu akciju kao i onaj za intervenciju u Srbiji je veoma kontroverzan i upitan, te ni do dan danas nije jasno i argumentovano dokazana krivica Srba ni za žrtve na Markalma ni za žrtve u Račku, što se vidi i po nekim svjedočenjima u Haškom tribunalu. Daleko od toga da nismo imali svojih grešaka i nepromišljenih poteza imamo ih i danas, ali za ove smo već unapred kao narod osuđeni i pre nego što su se desile. Naravno želim da kažem da su za mene sve žrtve iste i da ni jedna nije niti veća, niti manja od druge, i da svim žrtvama treba odati počast. Žrtva nije samo običan broj, slovo na papiru ili slika u muzeju, žrtva je svetinja, bol i tuga čija god ona bila. Nažalost i same žrtve se često koriste u svrhe manipulacije i ostvarenja nekih političkih ciljeva ili pretenzija na dugoročnom planu, a to je ono što posebno prezirem. Problem nastaje onog momenta kada zaboravljamo sopstvene žrtve, a ostavljamo prostor za one druge koje će od srpskog naroda napraviti kolektivnog krivca i nepresuđenog osuđenika. Nama izgleda čak ni to nije problem, kroz istoriju smo navikli da tu ulogu junački nosimo i kad smo krivi i kad nismo, od NATO bombardovanja do holivudskih filmova. To što neko drugi konstantno razmišlja kako da od svojih žrtvi napravi dobar marketing, a samim tim i veću žrtvu, drugome na štetu, to je već njegova lična stvar i stvar njegove politizacije, a u krajnjoj liniji rekao bih i nepoštovanja sopstvenih žrtava. Mi ovdje danas na naš način, dostojanstveno pre svega pokazujemo da naše žrtve nisu zaboravljene i da srpski narod nije kolektivni krivac. Ono što mene najviše boli danas je odnos vlasti Republike Srbije prema teritoriji i srpskom narodu Kosova i Metohije. Ovaj odnos nije iskren i nije zaštitnički kako bi trebao biti. Neću sad da pričam o ogromnom istorijskom i pravoslavno – hrišćanskom značaju Kosmeta koji nije uopšte upitan za naš narod i koji je nemjerljiv kroz istu tu istoriju za cjeli zapadni svijet od 1389. pa na ovamo. Ono što ću ja spomenuti kao jedan svoj argument kroz prizmu onoga što proučavam je ogroman geostrateški značaj koji Srbija gubi ionako poraznim Briselskim sporazumom i nemuštim odricanjem od sopstvene teritorije i naroda. Navešću Vam samo nekoliko važnih činjenica koje idu u prilog ovome. Svi mi znamo šta voda znači za budućnost naše planete i života na njoj, pa tako i na Kosovu voda predstavlja veoma bitan resurs koji pokreće sve ostalo. Da li ste znali da je Priština jedini glavni grad neke pokrajine u Evorpi koji nema svoju rijeku ? Da li ste znali da je jezero Gazivode jedini i najsigurniji izvor vode u budućnosti na Kosovu i Metohiji ? Da li ste znali da se vodom iz ovog jezera koje se nalazi na sjeveru Kosmeta u srpskoj opštini Zubin Potok snabdjevaju i hlade generatori dvije jedine funkcionalne termoelektrane u blizini Prištine koje su praktički jedini izvor električne energije na Kosmetu? Osim vodenog bogatstva posebno treba istaći i ogromno rudno bogatstvo kojim raspolaže teritorija Kosova, a zanimljiva je i geomorfološka struktura pojaseva na Kosmetu koji su prema do sad još nezvaničnim i tajnim procjenama naftonosni. Ovome treba dodati i geografsku projekciju i značaj „Cvijićeve linije“ odnosno strateške linije koju je iscrtao naš najpoznatiji geograf Jovan Cvijić i  koja se smatra strategijskom kičmom regiona i oko nje su sudbinski vezani svi geoekonomski planovi, te o njoj moraju da vode računa sve projekcije budućih naftovoda i gasovoda. Samo iz ovih nekoliko činjenica koje sam ovdje naveo, a koje izuzimaju istorijsko – pravoslavni argument i našu nostalgiju jasno se i nedvosmisleno vidi geostrateški značaj Kosova i Metohije za bilo koga, a pogotovo za državu Srbiju u narednih 50 ili 100 godina o kojima već danas trebamo misliti. Vjerujem da je vlast mogla i morala bolje da zaštiti ako ništa bar sjeverni dio i jezero Gazivode, ali umjesto toga oni su još dodatno ružnim političkim sredstvima podjelili i ono malo srpskog naroda što je na Kosmetu ostalo. Sve je to Srbiji uz dodatne žrtve pre tačno 15 godina donio globalni intervencionalizam i interesi upereni protiv suverene zemlje. Da je bio mnogo prljav pokazuju i podaci o upotrebi kasetnih bombi, bombardovanju hemijske industrije gdje su oslobođene velike količine dioksina, kao i upotreba osiromašenog uranijuma čije posljedice se osjete i danas. Da je Srbija tad bila poslijednja žrtva tog intervencionizma i da je poslije toga uspostavljen globalni i trajni mir vjerovatno bi nekako i prihvatili to što nam se desilo, ali nažalost ovo su samo puste želje. Poslije Srbije bili smo svjedoci još težih i žešćih intervencija sa još modernijim oružjem i većim razmjerama stradanja koje vidimo čak i danas. Sve ove intervencije sigurno nisu postigle ono što se u medijima i zvaničnim državnim politikama NATO saveza propagira, ali su postigle dovoljno za one koji su ih i osmišljavali. Danas je u Srbiji zahvaljujući upotrebi naučno prostudiranih metoda i korišćenju suptilnih mehanizama u oblikovanju javnog mišljenja proizvedeno snažno uvjerenje da je Srbija ne samo izgubila rat 1999. nego da je za taj rat sama odgovorna. Identifikovanje sa agresorom je čudna i tužna boljka s kojom se neko društvo suočava, ona otvara put upravljačkoj strukturi da ostvaruje ciljeve samog agresora, pretvarajući se u njegovog klijentističkog poslušnika. Kada su u to klijentističko kolo upregnuti mediji koji nemerljivo utiču na oblikovanje javnog mišljenja, društvo koje se identifikuje sa agresorom u stvari je zahvaćeno samodestrukcijom, samorazaranjem i samozatiranjem. Ovo potvrđuju i riječi tadašnjeg potrtparola NATO saveza Džejmija Šeja koji je 1999. Izjavio: „Srbe treba spokojno bombardovati, jer će sve brzo zaboraviti”.

Osim onog povoda koji nas je ovdje okupio želio bih da dodam da nas je okupila i želja da jasno demantujemo gospodina Šeja koji je među živima i dalje obavlja funkciju unutar NATO saveza. I ne samo da ga demantujemo, već da pokažemo da osim što nismo zaboravili bombardovanje, nismo zaboravili ni njegove riječi i koje je tad izrekao.

Ovim bi želio i završiti moj prvi i najduži govor do sad koji nije bio ni malo lak ali je bio iskren i iz srca. Baš zato što mi je prvi i što sam govorio na ovu godišnjicu želio bih nekako da ga upišem u posebnu posvetu i za sjećanje na one najtragičnije i najbolnije žrtve. Jedna od njih koja je postala simbol svih nevinih žrtava je trogodišnja djevojčica Milica Rakić iz Batajnice koja je stradala od gelera u svom domu. Marko Simić iz Novog Pazara, dvogodišnji dječak koji je stradao od razorne bombe u naručju svog oca Vladana. Ljiljana Spasić student četvrte godine medicine, stradala je u sedmom mesecu trudnoće u samom centru Niša. Bojana Tošović i njen tata Božina iz Merdara stradali pred svojom kućom od granate. Na njivi u Ribnici kod Vranja, poginula je petnaestogodišnja djevojčica Irena Mitić dok je sa ocem sejala kukuruz. Na mostu preko Južne Morave u Vladičinom Hanu NATO bombe usmrtile su zagrljene i zaljubljene gimnazijalce sedamnaestogodišnju Gordanu Nikolić i godinu dana starijeg Milana Ignjatovića. Na mostu u Varvarinu, pod bombama ugašen je život briljantne matematičarke Sanje Milenković kad je NATO agresor izručio smrtonosne bombe na Varvarinski most, i u crno zavio deset porodica te ostavio 27 teških invalida. Osim civilnih žrtava imali smo i one vojno stradale i herojski od kojih bi želio da odam počast pilotima VJ Životi Đuriću, Zoranu Radosavljeviću i Milenku Pavloviću koji su živote izgubili u daleko inferiornijim avionima i borbi koja je bila neravnopravna, ali potpuno svjesno za odbranu svoje zemlje i znajući u šta se upuštaju. Njima, kao i svim ostalim vojnicima i civilima stradalim u NATO agresiji koje nisam pobrojao neka je vječna slava i hvala. Hvala i svim onima koji su branili svoju državu tada, a koji žive i danas i koji su zaslužili da ih Srbija ne zaobravi i da im pruži život dostojan čovjeka. Svima Vama još jednom hvala na pažnji i Vašem prisustvu na obilježavanju i pomenu ove godišnjice.

Odgovor Oani Lungesku, portparolu NATO saveza

Uz dužno uvažavanje prema zvaničnicima NATO saveza samo jer su po godinama stariji od mene, upućujem oštru kritiku na sramno ruganje civilnim žrtvama NATO bombardovanja suverene države u srcu Evrope. Uz ovu kritiku prilažem i ilustraciju koju sam uradio kao odgovor na ono što je postavila gospođa Oana Lungesku iz Rumunije. Gospođa Lungesku je tad iz Brisela posmatrala kako joj bombarduju komšiluk ispijajući koktele i gradeći svoju karijeru izvještavajući za BBC.

Poštovana gospođo Lungesku osim civilnih žrtava koje je SR Jugoslavija tad imala, životna sredina ovog djela Balkana je planski trovana osiromašenim uranijumom, kasetnim bombama i bombardovanjem hemijske industrije čije se posljedice osjete i danas, kako u Srbiji tako sigurno i u zapadnim djelovima vaše domovine Rumunije. Da je u portparolima NATO saveza nešto trulo i nečovječno pokazuje i izjava vašeg kolege i prethodnika  Džejmija Šeja tačno prije 15 godina kada je izjavio :

„Srbe treba spokojno bombardovati, jer će sve brzo zaboraviti”

Nakon 15 godina vi kao novi i prvi ženski portparol NATO saveza postavljate sliku preuzetu od isto tako veoma tolerantne ministrice za EU integracije  tzv. Kosova* Fljore Čitaku.

https://twitter.com/NATOpress/status/447837567426523136

Ovom slikom Vi se rugate svim nevino stradalim žrtvama i pitam se kako Vas ne bole bar one najmlađe i najtragičnije, jer pretpostavljam da ste i sami majka, ako ipak niste onda jer ste u periodu od 1981 – 83. obavljali posao učiteljice engleskog jezika u gradu Busteni i sigurno ste radili sa djecom. Neka Vas bude sram i stid, a mene već jeste što djelimo isti datum rođenja.

PS. Sat vremena nakon mog teksta, replike i mini kampanje na tviteru (slučajno ili ne) gospođa Lungesku je obrisala svoj sramni tvit u kojem se ruga žrtvama bombardovanja NATO saveza ali dokazi su ostali sačuvani!