Ruski naftni rulet

Kao veliki prasak juče se proširila vijest o nezapamćenom otkriću nafte i gasa u ruskim teritorijama oko Karskog mora. Velike količine sirove nafte su pronađene u djelu Karskog mora u Arktiku, čime bi ova regija mogla da postane najveći proizvođač sirove nafte, čak veći i od Meksičkog zaliva. Ovo saopštenje je dao Igor Sečin, glavni i odgovorni čovjek kompanije Rosnjeft. Ipak, od ovoga je interesantnije samo to da je glavni partner Rosnjefta u ovom poslu istraživanja nafte i gasa u Karskom moru američka kompanija Ekson. Sve ovo se dešava u periodu pritajenog “hladnog rata” na teritoriji Ukrajine i sankcija koje su SAD uvele Rusiji. Iako su američke sankcije iz jula bile osmišljene da uskrate dolare “Rosnjeftu” i blokiraju pristup modernoj tehnologiji, one nisu bile osmišljene da zaustave zajedničke projekte američkih i ruskih kompanija. Sa novim sankcijama od 12. septembra ipak je predviđeno da američke kompanije imaju rok do 10.10.2014. da prestanu sa radom na Arktiku. U dokumentu pod nazivom “Direktiva 4” sa stranica ministarstva finansija SAD-a jasno i decidno se vidi na šta se odnose ove sankcije, dok se u dokumentu pod nazivom “Sectoral Sanctons Identification” vidi i spisak kompanija koje su pogođene istima.

Kao i sva ostala dešavanja, tako i ova priča ima svoje uporište u geopolitičkim tokovima i onom što se dešava iza scene, te ću se stoga osvrnuti na njene same početke i strateško partnerstvo između Eksona i Rosnefta još iz avgusta 2011. Naime, ove dve kompanije su 31.8.2011. potpisale ugovor o strateškoj saradnji uključujući istraživanja Arktičkog basena. Ovaj ugovor je potpisan u prisustvu tadašnjeg premijera Rusije Vladimira Putina, tadašnjeg predsjednika Rosnjefta Eduarda Kudainatova, tadašnjeg zamjenika premijera Rusije Igora Sečina, te predsjednika Eksona Nila Dufina. Ovaj ugovor uključuje investiranje od ukupno 3,2 milijarde dolara koje bi bile potrošene na istraživanja 3 bloka u Karskom moru. Omjer zajedničkog preduzeća je 66,7% u vlasništvu Rosnjefta i 33,3% u vlasništvu Eksona. Geografske detalje ugovora možete pogledati OVDJE. Prema procjenama Blumberga “Univerzitetskaja”, geološka struktura koja se kopa je veličine Moskve i dovoljno velika da sadrži bar devet milijardi barela nafte, odnosno bogatstvo koje vredi oko 900 milijardi dolara prema današnjim cjenama. Rusi već mobilišu vojsku koju šalju na odredište radi zaštite ovog nalazišta, ali da li će moći sami bez Eksona i kada, da vrše eksploataciju i bušenja ostaje nam da vidimo, kao što nam ostaje da vidimo i da li će se Ekson pridržavati sankcija.

Iz jednog razloga je zapravo indikativna sva ova analogija i poenta koju želim da prikažem ovim tekstom. U vrijeme kada se potpisivao ovaj sporazum pa i prije samog potpisa morali su da postoje određeni pregovori i garancije da bi do dana potpisivanja uopšte došlo. Ako sve to stavimo u vremenski okvir dolazimo do zaključka da su se pregovori oko ovog projekta u Karskom moru vodili najmanje od samog početka 2011. godine, ako ne i prije.

Te godine u svijetu i geopolitičkim relacijama bila je aktivna samo jedna država, a to je Libija. Ista ona Libija koje danas nema, u kojoj vladaju anarhija, plemenski sukobi i haos, a članovi parlamenta drže svoje sjednice na iznajmljenom grčkom trajektu u luci Torbuk. U svim dosadašnjim razmišljanjima oko svega što se dešava na svjetskoj šahovskoj tabli, označio bi dvije prekretnice za Rusiju sa različitim ishodom. Prva takva prekretnica jeste Libija, a druga je Sirija. Kad je Libija u pitanju tu mnogima zapravo nikad neće biti jasno zbog čega Rusija nije stavila veto na sramnu rezoluciju SB UN 1973. kojom se stvorila legitimna mogućnost za vojnu akciju. Da je Rusija tad stavila veto na ovu rezoluciju o Libiji vjerujem da bi danas u Libiji narod živio mnogo bolje, te da još ne bi došlo do pomjeranja “vojnih poligona” prema Ukrajini i stezanja obruča oko Rusije. Jedan od dva odlučujuća glasa za ovu vojnu intervenciju na Libiju dala je i Bosna i Hercegovina koja se izjašnjavala kao deveta, dok je deseti glasao Portugal, prije čega je delegacija Portugala čvrsto inzistirala da se o rezoluciji izjašnjava poslije BiH, jer sa 9 glasova ZA svejedno je kako će Portugal glasati, osim ukoliko neka od stalnih članica ne uloži veto, što se nije desilo. Ne znam zašto je to učinila BiH, ali pretpostavljam zato što smo protektorat, a ne suverena država, ma koliko god nekom smetale takve ocjene, glasanje ZA ovu rezoluciju je očigledan dokaz. Ne samo da smo još jednom pokazali kako je BiH vještačka banana tvorevina, već smo i mnogim našim kompanijama koje su u to vrijeme imale otvorene poslove u Libiji iste zatvorili. Od stalnih članica Rusija i Kina su bile suzdržane te nisu uložile veto, što je diplomatskim rječnikom značilo da agresija na Libiju može da počne. Kako su glasale stalne i nestalne članice SB UN možete pogledati na slici ispod.

Ono što je iznenadilo mene lično, a i mnoge ozbiljnije geopolitičke analitičare je svakako bio stav Rusije, koja je u sličnoj situaciji nešto kasnije dala do znanja da se isto neće ponoviti u Siriji. Kao razlog ove odluke rukovodstva Rusije možemo uzeti geografsku blizinu Sirije sopstvenim granicama, te podatak da se u Tartusu drugoj po veličini sirisjkoj luci na Mediteranu nalazi ruska baza, za koju iz Moskve kažu da služi samo za remont i popravku brodova. Dakle, naravno da možemo zaključiti da su ova dva razloga bila dovoljna da Rusija zaoštri svoj stav oko zabrane vazdušnih napada na Siriju, a što nije bio slučaj sa Libijom. Dodatni argument i onaj koji poentiram u ovom tekstu, a koji ide u prilog suzdržanog glasanja oko Libije je potpisivanje ovog jako unosnog naftnog ugovora između Eksona i Rosnjefta. Iste te 2011. godine u maju mjesecu se održao sastanak “Arktičkog savjeta” u Nuku glavnom gradu Grenlanda. Na ovom sastanku su vođene oštre rasprave prvenstveno između Rusije i SAD-a, oko toga kome pripada koji dio Arktika. Tu se stvari nikad nisu definisale do kraja i mnoge granice na Arktiku i do danas su ostale upitne. Vođen ovim vjerujem da bi Arktik nakon ovog ruskog otkrića ponovo mogao doći u fokus natezanja i odmjeravanja snaga, pa i jedne vrste diplomatskog sukoba koji nikad nije bio zatvoren. Ono što je proizašlo iz tog sastanka u Nuku je da su Rusija i Norveška koja je članica NATO-a potpisale sporazum o područjima u Barencovom moru, kojim je rješen njihov međusobni dugogodišnji tihi sukob oko ovih teritorija, no i dalje je u Arktiku ogroman broj nerješenih pitanja, koja će u budućnosti sa potragom za novim energentima sve više izbijati u fokus.

Razlog potpisivanja ovog ugovora između Rosnjefta i Eksona bi  mogao takođe da bude i tehnološke prirode. Jer zašto bi Rusi potpisivali ugovor sa jednom američkom kompanijom osim ako izričito nečim nisu primorani ili ako nemaju uzajamne interese. U izvještaju norveške grupe Belona za zaštitu prirodne sredine iz 2007. godine u jednom djelu se navodi zabrinutost za hidrokarbonsku tehnologiju koju Rusija posjeduje jer je ista stara i nedovoljno efikasna. Dakle, vrlo lako je moguće da se ugovor sa Eksonom potpisan zbog hidrokarbonske tehnologije koju Ekson posjeduje, a koja je potrebna za istraživanje i eksploataciju ovih izvora nafte i gasa. U najnovijoj brošuri Eksona ističe se njihovo iskustvo koje imaju već 90 godina radeći u oblastima Arktika. Treba dodati svakako da ovo nije prvi projekat koji Ekson radi oko Rusije, već da prije ovoga postoji projekat Sahalin 1 čiji je glavni izvođač radova bio Ekson, a gdje su oboreni mnogi rekordi kad su u pitanju bušenje i količina. Rosnjeft kao kompanija svakako ima manje iskustva u bušotinama kakve su ove na Arktiku, koje imaju veće tehnološke zahtjeve nego bušotine Rosnjefta u Sibiru iz kojih se trenutno izvlači glavnina profita.

Dakle, stvari su poprilično jasne i dok se u Libiji odvijala po ko zna koja redom agresija na suverenu državu samo zbog njenog režima kojem krivica nije dokazana, na svjetskoj sceni iza zavjese su se odvijali pregovori oko kapitalnih novčanih investicija između najjače ruske kompanije u državnom vlasništvu i najjače američke kompanije. Poprilično sam siguran da Rusija nije stavila veto na rezoluciju o Libiji između ostalog i zbog ugovora između Rosnjefta i Eksona. Nekako imam dojam da su Rusi tada gorko “progutali” Libiju za rad ovog ugovora.  Prisustvom tadašnjeg premijera, a danas predsjednika Rusije ovo je predstavljeno kao legitimni državni interes Ruske Federacije koji se poštuje, ali amerikanci kao Danajci koji darove nose i  ne čekaju, donijeli su danas Rusiji na dar  krizu u Ukrajini pred njenim sopstvenim vratima. Uvjeren sam da se Ukrajina, pa i Rusija branila još onomad 1999. u SR Jugoslaviji, a da ne govorim koliko se trebala braniti u Libiji 2011. Rusi su tad vjerovatno vrlo dobro znali šta rizikuju i na koju kartu igraju, iako teško da su mogli predvidjeti ovaj zaista nepotreban rat u Ukrajini i iscrpljivanje pred svojim pragom.

Danas imamo to što imamo. Ova kriza u Ukrajini je odnijela mnogo nevinih života na obe strane, jedna država je podjeljena, a duhovi fašizma probuđeni bespovratno i kako god da se sukob završi, vjerujem da će na tom djelu svijeta uvijek biti trusno. Znajući da je i ruski kapitalizam identičan američkom, ali naše tradicionalne veze, pravoslavlje, obrnuta zastava, i to da sunce izlazi na “istoku”, a osiromašeni uranijum sa “zapada” će uvijek biti argument koji ih razlikuje. Baš zbog toga htio bi da Rusija nas doživljava isto onako kako i mi doživljavamo njih, jer pored novca i kapitala oko kog se vrti svijet, ima tu još nešto, nešto mnogo dublje, što ostaje i poslije nas, što smo i sami naslijedili, a kapitalizam nas tjera da zaboravimo… Osim ličnih motiva postoje tu i oni racionalni koje je najbolje opisao gospodin Vili Vimer, bivši poslanik Bundestaga i osvjedočeni prijatelj našeg naroda koji je u jednom svom tekstu u počecima ukrajinske krize postavio tri pitanja koja ću ispod po drugi put parafrazirati i sa kojima ću završiti ovaj tekst.

1. Može li biti mira u svijetu ukoliko je jedina hegemonistička sila SAD ?

2. Može li biti poštovanja međunarodnog prava i balansa u svijetu ukoliko nemamo Rusije ?

3. Do kad će EU da bude kao mjehurić od sapunice na rukama SAD-a ?

 

 

Ruska “avio – diplomatija” i tajni sistem Hibini

Vođen tragom najnovijih “neo – hladnoratovskih” događaja u Crnom moru, odlučio sam malo više istražiti šta se tamo zapravo desilo i kako je moguće da je jedan ruski avion u 21. vijeku letio punih 90 minuta nad jednim od prvih ponosa američke ratne mornarice, razaračem koji nosi ime slavnog američkog marinca i nosioca “Medalje časti” Donalda Kuka. Da Rusi nisu slučajno reagovali na prisustvo američkog razarača, govore nam raniji događaji kako je ova reakcija uslijedila kao diplomatski odgovor na povrede “Konvencije u Montreu” od strane SAD, odnosno Turske kao nadležne za moreuz u Bosforu. Montro konvencija je potpisana 1936. godine i dozvoljava slobodan prolaz svim brodovima, ali se to ne odnosi na ratne brodove nepriobalnih zemalja. Ulazak ratnih brodova spoljnih zemalja ograničen je na 21 dan. Konvencijom je takođe precizno utvrđena procedura prolaza, a kontrola prolaza je pod punim suverenitetom Turske. Kao dodatak ovome treba navesti i to da je ova konvencija i svojevrsni garant turskog suvereniteta.

SAD su napravile povredu konvencije još u martu ove godine kad su tokom Olimpijade u Sočiju u Crnom moru boravila dva broda USS “Mount Whitney” i USS “Taylor”. Njihova svrha je bila brza evakuacija američkih sportista i navijača uslijed potencijalnog terorističkog napada. Prvi brod je na vrijeme napustio Crno more, dok je USS “Taylor” zbog navodnog kvara na propeleru u Crnom moru proveo ukupno 33 dana, čime je prekoračio dozvoljeni period za boravak i prekršio “Montro konvenciju”. Drugim kršenjem ove konvencije može se smatrati kada je u Crno more ušao još jedan američki razarač pod nazivom USS “Truxtun” kome je naknadno produžen boravak da bi još jednom ponovio već odrađene vježbe sa Bugarskom i Rumunskom mornaricom. NATO uz SAD teži  da postane određeni faktor bezbjednosti energetskog središta Crnog mora i to iz dva pravca: putem izmjene gore pomenute “Montro konvencije” uz podršku članica Bugarske i Rumunije ili drugim načinom preko Ukrajine i Gruzije, odnosno učlanjenjem tih zemalja u taj vojni savez. Boravak u Crnom moru je takođe garant i obezbjeđenje Južnog toka, čega su svjesni i u Rusiji i u SAD, no svako sa svojim intencijama.

Da se prelijetanje ruskog aviona nad američkim razaračem zaista i desilo potvrđeno je i u zvaničnom saopštenju Pentagona. Po ugledu na dosadašnju praksu, jako teško ćemo doznati šta se tačno dešavalo svih 90 minuta, ali je svakako moguće utvrditi neke opcije. Nekoliko pitanja je interesantno, a posebno to kako su Rusi znali da mornari SAD – a neće napasti njihov avion, jer 90 minuta nije malo u takvim situacijama, a drugo pitanje koje se postavlja jeste, otkud toliko strpljenja mornarima sa razarača “Donald Kuk” i da li je uopšte strpljenje bilo u pitanju ili ipak nešto drugo?

Da bi u pitanju moglo biti nešto drugo, odnosno nemogućnost američkih mornara da odgovore na 12 prelijetanja ruskog aviona, nagovijestio je na svom zvaničnom blogu ruski vojni ekspert i general major Sergej Kančukov. Naime, u svojoj kratkoj analizi događaja u Crnom moru general Kančukov je napisao da se tu zapravo radilo o testiranju najnovijeg ruskog elektroničkog oružja, odnosno radara pod nazivom “Hibini”. Ovome u prilog ide da 90 minuta nije bilo nikakve reakcije i da se brod trenutno nalazi povučen u Rumunskoj luci Konstanca. Inače, general Kančukov je pre nekoliko dana i dao intervju za rusku “Pravdu” pod naslovom “Jugolavenski scenario u Ukrajini“.

Takođe da bi se shvatila šira slika, potrebno je napraviti i kratak hronološki presjek od samog dolaska broda pa do “povratka” u luku Kosntanca. Ovdje ću postaviti nekoliko linkova, a za lakše razumjevanje ruskih stranica preporučujem da se koristi “Google translate”.

10.4.2014 – SAD razarač Donald Kuk ulazi u Crno more

11.4. 2014 – SAD razarač Donald Kuk upućen u pravcu ukrajinske luke Odesa

13.4.2014 – Protesti u Odesi zbog mogućeg dolaska američkog razarača

14.4.2014 – Povratak razarača u luku Konstanca u Rumuniji

15.4.2014 – SAD pripremaju diplomatski protest zbog incidenta u Crnom moru

18.4.2014 – Obama smatra da nema razloga za vojnu intervenciju radi rješavanja krize

21.4.2014 – Bajden u posjeti Ukrajini i 1 $ milijardu odobrenog kredita od SAD za potrebe vojske

Iz ovih hronoloških događaja očigledno je da su amerikanci napravili svojevrsni manevar i po svim prilikama nisu raspoloženi da se sami vojno angažuju, ali će zato na sve “dozvoljene” načine podržati vojsku Ukrajine. No, ono što je interesantno za ovu analizu i što je možda amerikancima dalo određene signale da malo uspore sa svojim planovima je sistem “Hibini” kojeg je spomenuo general Kančukov. Prema nepotvrđenim informacijama američki razarač Donald Kuk je 90 minuta bio elektronički paralizovan dok je ruski avion Suhoj Su-24 izvršio 12 preleta kao simulaciju bombardovanja razarača. Mogući uzrok paralize svih elektronskih uređaja na razaraču je bio upravo ovaj tajni ruski sistem. Da stvar bude interesantnija ovaj američki razarač je opremljen najmodernijim antiraketnim sistemom “Idžis” koji je sposoban za uništavanje balističkih raketa, kao i sistemom Falanks za odbranu od raketa sa drugih brodova. Svojevrsno upozorenje pri ulasku razarača “Donald Kuk” u Crno more uputio je i potpredsjednik vlade Ruske Federacije Dmitri Rogozin sa svog zvaničnog profila na tviteru.

Эсминец США "Дональд Кук" сегодня планирует войти в Черное море: http://t.co/NCLVRW4gTy Главное, чтоб аборигены его не съели

— Dmitry Rogozin (@Rogozin) April 10, 2014

Ni ovo upozorenje nije sasvim slučajno, jer Rusi pomno planiraju svaki svoj korak i sigurno ova simulacija u Crnom moru nije bila proizvod samovolje pilota. Nekoliko dana prije ovog događaja, tačnije 7.4.2014. ruska PVO i avijacija izvele su taktičke vježbe u Burjatiji koja se nalazi na istoku Rusije u blizini Bajkalskog jezera. Ono što svakako zaokuplja pažnju čitajući izvještaj o samom toku ove vježbe, je onaj dio koji se odnosi na Suhoj Su-24 i uslove u kojima je on izvodio vježbu, a koji su sasvim slični onima koji su se desili na Crnom moru kada je isto urađeno nad američkim razaračem. Sa zvanične stranice ministarstva odbrane Rusije u izvještaju se navodi dio u kome piše:

“U uslovima ometanja radara Su-24 će izvršiti bombardovanje ciljeva sa bombama od 500 kg…“

Ovo su upravo oni detalji koji se izdvajaju i koji bi mogli da insinuiraju korišćenje modernih sistema za ometanje radara, a simptomatično je upravo to što se isti avion koristio i za demonstraciju sile nad američkim razaračem.

Ovaj novi sistem koji su Rusi očigledno između ostalog testirali na poligonu u Bujratiji se naziva Hibini, prema podacima do kojih sam došao sa nekih zvaničnih sajtova, a koji nisu jasno vidjivi ili se nalaze na marginama. Prošle godine na međunarodnom aeromitingu (MAKS 2013) održanom u Moskvi predstavnici ministarstva odbrane potpisali su sa koncernom za “Radio – električne tehnologije” sporazum o razvoju sistema za elektronsko ratovanje pod nazivom Hibini-U namjenjenog specijalno za seriju Su-30SM aviona. Vrijednost ovog ugovora je 1,6 milijardi RUB.  Ovaj koncern se nalazi u sastavu ruske državne kompanije “Rosteh“. Sistem Hibini – U serijskog broja (L-265M10-02) se nalazio na avionu Su-35 koji je imao svoj let na aeromitingu u Dubaiju, a sam sistem je napredna verzija ranijeg sistema Hibni – M (L-175VE) koji se nalazi na  serijama Su 32 i 34, dok je prva verzija (KS-418E) namjenjena za starije serije među kojima je Su-24. Sve tri vrste Hibini radara možete vidjeti na slici ispod, najmanja je za model Su-24 i smješteni su u kontejner posebno odvojen od aviona koji se nalazi ispod krila.

Sklapajući podatke mogući scenario bi mogao da bude sledeći: Razarač sa najboljim sistemom odbrane  “Idžis” ne može da distancira i uoči Su-24 i tako podigne borbenu posadu. Po automatizmu radar fiksira kurs sa ciljem približavanja “Idžis” sistemu za navođenje, i odjednom svi ekrani otkazuju ili izgledaju zamagljeno. Nakon toga “Idžis” prestaje sa radom, a PVO kompleks ne može da izvrši borbeno dejstvo. U međuvremenu SU-24 leti nisko iznad palube, pri tom čini borbeni manevar i simulaciju napada. Protiv napada Su-24 posada razarača nema odgovor. Tada je još 11 puta sve ovo ponovljeno. Pokušaj mornara da ožive sistema “Idžis” i povrate vazdušni sistem odbrane bili su neuspješni. Tek kada su avioni otišli daleko u rusku obalu, radari američkog nosača “Donald Kuk” su oživjeli i pokazali čistu sliku i prazan ekran. 

Ovo je naravno pretpostavka i vjerovatno nikad nećemo saznati pravu istinu. No, podaci koji su navedeni o novom ruskom sistemu i sve što je dovelo do ovog događaja pokazuju neka interesantna podudaranja. Vjerovatno su mnogi skloni skepticizmu kad je u pitanju analiza u kojoj neka ruska tehnologija može da nadmaši onu američku koja je bez presedana najbolja u svijetu. Ipak, ne bih potcjenio Ruse jer se u njihovom diplomatskom pristupu osjeti hrabrost i odlučnost koju nisu imali pre 20 godina, a iza koje mora da stoji nešto što im pruža jak oslonac. Opet se vraćam na pitanja od Sirije, Krima, pa do ove simulacije i ismijavanja sa američkim razaračem uz konstataciju da se multipolarni svijet vraća, ne više na mala, nego na velika vrata i drago mi je zbog toga, jer samo svjetski balans snaga i neka vrsta hladnog rata može da garantuje mir ostatku svijeta. Što se ove tehnologije tiče, valja nam pratiti dalji razvoj događaja, možda se vremenom i potvrdi priča o odlasku iz službe 27 mornara sa Donalda Kuka, osim ako je dobro ne zataškaju.

Ruska raketna diplomatija u tri faze

Već dugo vremena razmišljam da napišem jedan kvalitetan tekst o Rusiji i evo sad sam se konačno odlučio da to i uradim. U moru informacija sa globalne scene koje nam dolaze o angažmanu Rusije oko pitanja Sirije, Irana, Ukrajine i ostalih, pokušaću da izvučem ono što bi moglo biti bitno i krucijalno tokom 2014. kao i u odnosima između SAD i NATO – a sa jedne, i Rusije sa druge strane. Svoju analizu ću početi sa godišnjom pres konferencijom koju je održao predsjednik Rusije Vladimir Putin 19.12.2013. Sama konferencija je trajala nešto više od 4 sata  i pričalo se o raznim temama, od Snoudena do Ukrajinskog pitanja, ali ono što je bitno za ovaj tekst i što ću posebno izdvojiti je pitanje ruskih raketnih sistema Iskander. Ovaj dio je bitan jer se odnosi kao potencijalni odgovor na postavljanje NATO (američkog) raketnog  štita u Evropi pod nazivom EuroPRO. Sama konferencija je veoma zanimljiva za pogledati, a od 28. minute možete vidjeti pitanje koje je novinar postavio Putinu vezano za raketne sisteme Iskander. Video samo ovog djela posebno izdvajam ispod.

Najbitnije u samom odgovoru je informacija da Moskva još nije donijela zvaničnu odluku oko postavljanja ovih raketa u Kalinjingradsku oblast, ali i da Iskanderi “nisu jedini odgovor kojim Rusija raspolaže u zavisnosti od prijetnji koje je okružuju“. Koji su to po mom mišljenju dodatni potencijalni odgovori i šta ovo znači objasniću dalje u tekstu, ali prvo riječ više o samom operativno – taktičkom raketnom sistemu Iskander i njegovim preformansama.

                     Slika 1. Kalinjingradska oblast i domet Iskandera

Iskander sistem se sastoji iz dva podsistema Iskander – M i Iskander – E. Ovo su nove ruske taktičke, balističke rakete na čvrsto gorivo dometa od 50 do  280 km (Iskander M) i do 400 km (Iskander E). Osim ovoga imaju i inercijalno – optički sistem navođenja, bojevu glavu težine 480 kg  i mogućnost upotrebe na temperaturama od – 50 do + 50 stepeni. Raketa se lansira sa visokoprohodnog vozila koje nosi dva takva projektila, a može i samo jedan. Preciznost “Iskandera” iznosi dva metra podbačaja, što je idealno za gađanje malih  ciljeva. Iako ima balističku putanju, “Iskander” se postavlja kao kosi metak, pa mu to omogućava da dio leta ostane skoro sakriven od radara. Na slici ispod možete vidjeti grafiku koja objašnjava karakteristike “Iskandera”.

Kao što je i sam Putin u odgovoru rekao, Iskanderi nisu sve što Rusija može da “ponudi” i to je samo jedna od mogućih opcija. Pravo pitanje je šta je to još što Rusija ima čime bi dala adekvatan odgovor na poteze NATO saveza? Odgovor nam je upravo dao Dimitrij Rogozin u svojoj novogodišnjoj čestitki upućenoj NATO savezu sa svog tviter profila.

Life Поздравляем наших друзей из НАТО с Новым годом!) pic.twitter.com/e3fndoMlHa

— Dmitry Rogozin (@Rogozin) December 28, 2013

Naravno da se naš veliki i osvjedočeni prijatelj Rogozin koji je svojevremeno istakao i informacije o svom srpskom porijeklu, sa ovom slikom malo i našalio. No, kao što znamo “u svakoj šali ima malo šale”, pa tako i ova fotografija ima snažnu diplomatsku poruku. Na fotografiji se tako osim Djeda Mraza, zgodne “mrazice” i vojnika, nalazi raketa Topolj – M ili najpametnija raketa na svijetu! Smatram da je Putin u svom odgovoru sa konferencije prevashodno mislio upravo na ovu raketu, kao ono što Rusija dodatno može da pokaže kao ili “druga faza raketne diplomatije”. Topolj-M je raketa na čvrsto gorivo, statične i mobilne baze. Dužina njenog trostepenog korpusa  uz čeoni dio iznosi 22,7 m, a prečnik je 1,95 m, dok je težina a bojeve glave – 1,2 tone! Domet je veći od 10 000 km, a tu razdaljinu ona pređe, kako su pokazale probe, za 20-25 minuta. Po stepenu borbene gotovosti i preciznosti ona duplo prevazilazi sve dosad postojeće interkontinentalne balističke rakete u svijetu. Raketni kompleks „Topolj-M“, po ocjeni njegovog generalnog konstruktora Jurija Solomonova, prevazilazi sve ostale interkontinentalne balističke rakete  po mnogim parametrima i spadaju u najpametnije rakete koje imamo danas. Da bi se oborio Topolj – M potrebno je između 5 i 7 presretača sa kopna. Danas SAD ima 26 presretača u bazi Fort Greely na Aljasci i 4 u bazi Vandenberg u Kaliforniji. U prilog ovome treba dodati interesantan izvještaj Čaka Hejgela američkog sekretara za odbranu, o uvođenju još dodatnih 14 presretača do 2017. godine. Dakle, iz svega navedenog se jasno vidi da je “Topolj M” druga faza koja dolazi poslije “Iskandera”. 

Ukoliko ni stavljanje Topolj M sistema u pripravnost ne bude dovoljno da se SAD i NATO zamisle i zaustave svoju jednostranu hegemoniju u sopstvenom polarnom svijetu, smatram da će Rusi ući u još samo jednu fazu prije one konačne i najgore, odnosno globalnog rata. To će biti samo ukoliko budu primorani, prvi ga sigurno neće izazvati jer na zapadu “Ja” stavljaju velikim, a “ja” na istoku pišu malim slovom. Prema mom mišljenju i istraživanju treća faza ruske raketne diplomatije bi bila slanje svojih podmornica na obale Kube. Da je pozicija Kube korištena i ranije u odnosima između SAD i SSSR svjedoči nam i “Kubanska raketna kriza 1962.” Ovog puta predsjednik Rusije “vjerovatno ne bi” ništa instalirao direktno na teritoriju Kube, ali bi se zato u kubanskoj obali našla bar jedna podmornica. Ta podmornica bi vjerovatno bila ona najnovije proizvodnje i najmodernija koju Rusija trenutno gradi iz klase Borej, a zove se “Vladimir Monomak“. Ime je dobila po jednom od najkvalitetnijh državnika na prostorima srednjovjekovne Kijevske Rusije koji je učestvovao 13 uspješnih vojnih bitki u ime svoga oca, a veoma često sudjelovao i u diplomatskim pregovorima, morate priznati i sama pozadina imena podmornice se uklapa u cjelu priču. Prva podmornica iz ove klase “Yuriy Dolgorukiy” čija je izgradnja počela 1996. godine, nedavno je uspješno završila program testova i  već se službeno nalazi u upotrebi. Druga podmornica iz iste klase imena “Aleksandar Nevski” je pre par dana uvedena u sastav ruske mornarice prigodnom svečanošću. One nose rakete iz sistema “Bulava” koji je ustvari mornarička verzija kopnenog sistema “Topolj M” sa sličnim preformansama i dometom, što dovoljno govori o njihovoj snazi i namjeni.  Osim ove dve Putin je najavio da će Rusija do 2020. proširiti svoju flotu na 8 novih podmornica iz klase Borej.

Da priča o trećoj fazi u kubanskim obalama ima i svoje pokriće, pokazuje nam i vijest iz avgusta mjeseca prošle godine koju su svjetski mediji slabije ispratili, a riječ je o “prijateljskom boravku” ruskih brodova na Kubi. Svi mi koji svijet promatramo očima geopolitike svakako ćemo osim prijateljskih motiva tu svrstati i one geostrateške. Da su odnosi Kube i Rusije više nego prijateljski i da ova posjeta nije slučajna govori i vijest iz decembra 2013. da je Rusija otpisala 90 % duga koji je Kuba imala prema bivšem SSSR – u, a koji je iznosio 29 milijardi dolara. Pored toga na kraju teksta u jednoj rečenici se navodi i zainteresovanost ruskih naftnih kompanija za bušotine na Kubi. Tragom ove rečenice došao sam i do podataka o sastanku krajem prošle godine, između Raula Kastra i Igora Sečina izvršnog direktora Rosnjefta, kao i o aktivnostima Zarubežnjefta na Kubi u 2013. Sa svim tim geostrateškim, prijateljskim, diplomatskim i ekonomskim potezima se očito pokušava obezbjediti Kastrova podrška i nesmetan prilaz kubanskim teritorijalnim vodama. Neko bi rekao “jednom partneri uvijek partneri”.

Ovim bi i završio ovaj mogu slobodno reći iscrpan tekst,  koji nas lagano uvodi u povratak bipolarnog svijeta ili ako mene pitate onog boljeg, jer ovaj polarni kojeg imamo na sceni od pada Berlinskog zida se nije pokazao kao opšte uspješan. Mnogi su u proteklih 20 i kusur godina osjetili taj hegemonizam na svojim leđima. Ako ste mali i nejaki kao što su to rascjepkane rebublike bivše SFRJ, nije bilo druge opcije osim ostati svoj pa dobiti po leđima odmah i sad, ili pridružiti im se i isto tako dobiti po leđima vremenom, suptilno i sa osmjehom, te na kraju opet još više izgubiti sebe. Svakako u geopolitici vlada ono staro pravilo da su samo interesi vječni. Prema tome ne izuzimam ni Rusiju kad su interesi u pitanju. Oni su takođe pokazali svoje kapitalističke zube i prema nama, a posebno pri sporazumima oko Južnog toka. Mi tu možemo biti za ili protiv, ali zbog svijeta u cjelini i budućnosti planete, buđenje Rusije i pomjeranje tasa na istok je generalno pozitivna stvar. Prvi primjer kojem smo bili svjedoci je onaj u Siriji i zaustavljanje rezolucije za bombardovanje što se do sada pokazalo kao ispravna odluka. Što se tiče nas “malih i nejakih” ali velikog srca, trebalo bi malo usporiti i sačekati da se tas na globalnoj vagi potpuno izravna. Ako stavimo pitanje Kosova* u fokus, Rusija je ta koja će uložiti veto pri zahtjevu za prijem u UN, to zasigurno neće učiniti evropske države u Savjetu bezbjednosti, a još manje SAD. Ako je u tom istom fokusu pitanje Republike Srpske onda će prisustvo ruskih kompanija svakako osim strateške kompaktnosti RS kod Brčkog, obezbjediti mir i stabilnost u BiH jer sumnjam da bi Rusi svoj kapital prepustili “ratnoj hunti” ako bi nekim slučajem došlo do rata u BiH,  kako neki na moje čuđenje i priželjkuju. Treći argument je ta istorijska povezanost i sentimentalnost koju naš narod ima prema Rusiji i to je fino, ali u vrijeme kapitalizma, velikih interesa naftnih kompanija i treniranja globalnih mišića, ostaviću ovo ipak na trećem mjestu. Ovakve argumente svakako nemamo sa zapadnim civilizacijskim tekovinama, osim ako izuzmemo onaj prvi veliki izvoz suve šljive iz Srbije u SAD 1882. i njegovu vrijednost od milion dolara godišnje. To su ipak bila neka davna i karakterno bolja vremena, neke druge Amerike, a bogami i Srbije. Большое спасибо!