SRBIJA U EKONOMSKOM RATU – Đinđićev zaokret (1.dio)

Razlog za ovaj tekst su najnovija ekonomsko – perfidna dešavanja u Srbiji koja su predstavljena kao mjere štednje, a ustvari sve to dugoročno Srbiju uvodi u siromaštvo, te još veću ekonomsku ovisnost i podanost prema MMF-u i Svjetskoj banci. Rebalans budžeta koji je usvojen u Srbiji i najnovije sniženje plata i penzija koje je predviđeno istim, je ništa drugo do definitivno pokoravanje Srbije vještim ekonomskim ratom. Pored ovoga premjer Srbije, gospodin Aleksandar Vučić je najavio i prodaju Telekoma Srbije, te manjinskog paketa Elektroprivrede Srbije u narednom periodu. Ovo nisu nikakve insinuacije, već zvanične odluke i izjave funkcionera, dakle nešto što se dešava i što je već u procesu. Upravo to je klasičan, školski primjer iz udžbenika kako se jedna zemlja stavlja u dužničko ropstvo i kako sama devastira svoju ekonomiju na dugoročnom planu.

Odmah da razjasnimo, ja nisam ekonomista, ali po svojoj struci koja je usko vezana za međunarodne odnose kroz studiranje i kasniji rad najnormalnije je da se studenti FPN- a bave pitanjima globalizacije i globalističkih trendova. Mi studenti na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci smo imali nekoliko predmeta kao što su “Uvod u studije globalizacije i Međunarodne odnose” gdje se ovo detaljno izučavalo. Prateći redovno sva dešavanja na Balkanu i šire, čim sam vidio rebalans budžeta i izjave zvaničnika u Srbiji, odmah mi je bilo simptomatično sa onim što se uči baš iz udžbenika. U Srbiji na sceni jasno i nedvosmisleno vidimo najočitiji primjer ekonomskog rata gdje su međunarodne finansijske institucije predvođene MMF- om na jednoj, a država Srbija na drugoj strani. Malo sam promislio o tom, a onda mi je prva reakcija bila smijeh, zato što sve to izgleda toliko nestvarno, jednostavno i prosto baš školski, o tom odlučuje nekolicina, a narod ili ne zna ili neće da zna… Sa jedne strane vidimo Srbiju koja se sve više “drogira”, dok sa druge strane u isto vrijeme imamo primjer Mađarske koja je u brzom procesu odvikavanja i protjerivanja MMF-a, ali to je već priča za poseban tekst, no svakako je sjajan primjer, pa još i susjedna država, pa još članica EU, ali očito premijer Orban ima ono što nemaju u Srbiji… Iz izvora MMF-a od 2010. na slici ispod se može vidjeti spisak zemalja iz Evrope gdje je MMF uputio najviše “kredita”, za to vrijeme direktor MMF-a je bio Dominik Štros Kan, a kasnije je imenovan i za savjetnika Vlade Srbije.

           Slika 1. Zajmovi MMF-a iz 2010.  i Štros Kan na dan imenovanja za savjetnika u Vladi Srbije

Kako to izgleda u praksi pokušaću da objasnim što jednostavnije, uz jako dobru analizu osnovnih koraka koju je dao i jedan od najuglednijih svetskih ekonomista Džozef Štiglic. On je profesor ekonomije na američkom univerzitetu Stenford, bivši savjetnik Billa Klintona i bivši predsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj, dakle po ovome čovjek koji iz prvih linija zna šta se dešava unutar sistema i kako MMF stvara dužničko ropstvo. No prije toga treba objasniti kako je ovaj proces u Srbiji uopšte počeo i ko su bili njegovi vinovnici. Ukoliko izuzmemo raspad Jugoslavije, ovaj proces u Srbiji je započeo još 5.Oktobra 2000. godine dok je ovo danas samo nastavak, kulminacija i konačan udar.

Tačnije MMF priča započinje 20.12.2000. godine kada je Odbor izvršnih direktora MMF-a  donio odluku a koju možete vidjeti na zvaničnim stranicama MMF-a, s retroaktivnim dejstvom od 14. decembra 1992. godine, da je SR Jugoslavija ispunila uslove za članstvo u toj instituciji. Istog dana Odbor je SR Jugoslaviji odobrio 116,9 miliona specijalnih prava vučenja (oko 185 miliona dolara) u okviru “Hitne postkonfliktne pomoći”, kao podršku programu ekonomske stabilizacije te obnavljanju institucija i administracije SR Jugoslavije. Iz tih sredstava SR Jugoslavija je otplatila zajam za premošćavanje u iznosu od 101,1 milion specijalnih prava vučenja, koji su joj Švajcarska i Norveška odobrile za izmirenje finansijskih obaveza prema MMF-u. Dakle SR Jugosavija već tad diže jedan kredit da bi otplatila drugi, a pod izgovorom “Postkonfliktne pomoći” dok se na kraju sve to slijeva u MMF.  Nakon te prve tranše, poslije je realizovano još nekoliko zajmova, a odnosi između MMF-a i Srbije od tad idu samo “uzlaznom” putanjom.

Da bi neka država mogla da realizuje kredite MMF-a, ona mora da potpiše tačno 111 tačaka obaveza, jer ukoliko to ne učini, nema kredita. Uporedo sa tim procesom, otvara se i tržište kapitala, što znači da se najjače nacionalne banke prodaju stranicma, a nakon toga države su prisiljene preći na tržišne cijene. Prodaja nacionalnih banaka u Srbiji zvanično je počela 28.10.2003. poslije smrti premijera Đinđića i konstituisanja “nove” vlasti, a zašto to povezujem shvatićete kasnije. Političari koji su to omogućili na svoje račune u inostranim bankama dobijaju povelike iznose, koji se kreću prosječno 10% vrijednosti dogovorene trgovine. Rasprodaja nacionalnog bogatstva vodi u osiromašenje domaćeg stanovništva. Ovdje ću napraviti malu digresiju i dodaću da je Zoran Đinđić bio ključni igrač zapadnog kapitala poslije tog famoznog 5. oktobra.

  Slika 2. Zoran Đinđić u Banjoj Luci

Zoran Đinđić je u sve to ušao jako naivno, te je i sam je bio naivan te 2000. godine, a i prije toga, ali ukoliko je čovjek naivan ne znači da nije pametan, tako je i on vrlo brzo shvatio šta se dešava. Davno prije njega to je shvatio Branko Dragaš (danas piše sjajne analize koje preporučujem), koji je po Đinđićevom izboru tada bio njegov savjetnik, jer  ga je cjenio kao eksperta, ali ga je gospodin Dragaš svojevoljno 2001. napustio poslije samo tri mjeseca. Upravo ovo je prvi i najvjerodostojniji pokazatelj Đinđiđevog kursa i razmišljanja tad.  Za ulazak u ovo “kolo” Zoran je dao dva dinara, možda dobio pet, ali je izlazak platio glavom… Njegovo posljednje obraćanje studentima, održano je 21.2.2003. u vijećnici Banskog dvora za vrijeme njegove posjete Banjaluci. Ako pažljivo pročitate i analizirate ovo predavanje, kao i neke njegove TV nastupe ranije te godine, a posebno onaj kod Bojane Lekić, shvatićete isto ono što sam i ja shvatio. Htio bih izdvojiti dve po meni najbitnije rečenice koje je on tad izrekao, a koje  daju odličan pregled onoga što je Zoran imao tad, a nije imao 5. oktobra jasno posloženo u svojoj glavi:

“Više uticaja na ekonomiju jedne zemlje danas imaju MMF i Svetska banka ili američke federalna rezerve koja utvrđuje kamate na kredite u dolarima, nego što ima ekonomska politika jedne zemlje, jer sve to što se događa na svetskom finansijskom tržištu više utiče dugoročno na ekonomsku politiku jedne zemlje od uticaja jedne vlade. Znači, tu više nema takvog ekonomskog suvereniteta jedne zemlje. Slično je sa politikom.”

“Mislim da uz ove trendove, koje je lakše analizirati, koji se odnose na ekonomiju i na institucije, možemo da postavimo jedan trend koji se odnosi na kolektivni identitet, a koji u istoj meri opisuje šta se to togađa sa tim kolektivnim identitetom u modernizaciji društava. Ja mislim da se to može opisati kao prelazak od nacionalizma ka patriotizmu, pri čemu je nacionalizam izraz kolektivnog identiteta u jednom relativno statičnom društvu. Mislim da je pogrešno smatrati da razvoj u tom domenu modernizacije od nacionalizma vodi ka internacionalizmu. Znači, nije pandan nacionalizmu internacionalizam. Ako je nacionalizam kolektivni identitet jednog statičnog u principu ruralno-industrijskog društva, onda ne znači da se kolektivni identitet jednog modernog društva izražava kroz internacionalizam. Internacionalizam je na potpuno drugom koloseku. On funkcionalno ne zadovoljava tu potrebu za identitetom koji je zadovoljavao nacionalizam u jednom drugom tipu društva. Mislim da je jedan pravi pandan nacionalizmu, patriotizam.”

Ranije istog tog 21. februara 2003. godine, dakle 20 dana pred atentat, Zoran Đinđić je dao u Banjaluci intervju novinaru Dveri srpskih, u kome je detaljno obrazložio svoj stav o tome kako treba rješavati i kosovsko pitanje. Samo njegovo poimanje patriotizma između internacionalizma i nacionalizma zaista je impresivno za to vrijeme. Rečenica koja ilustruje najbolje kompletan intervju, a i ono što se baš u Srbiji dešava danas, a na šta je Đinđić tad upozorio.

“Najgore je, znači, ono što sam malopre naznačio, da Kosovo bude faktički nezavisno, a da ga onda, kao mlinski kamen, kao takvo albansko nezavisno Kosovo, prikače na nogu i kažu „vi ste odgovorni za njega i dok ne harmonizujete odnose, ne možete da idete dalje“. To znači, za sva vremena smo isključeni iz istorije. I da nam kažu sutra „pošto ste ista država, vi morate da dozvolite da albanski biznismeni kupuju po Srbiji, da učestvuju u privatizacijama i tako dalje. To što vi ne možete da odete tamo i popijete kafu u Prištini i Prizrenu, pa to su incidenti. To su pojedinačni ljudi, ekstremisti, ali vi niste takvi, vi ste razumni. Neka kupe Terazije svojim narko-dolarima i milijardama koje imaju, neka kupe elektroprivredu i neka sutra Srbija bude praktično albanska država“. To je ono što se neće desiti, to je ono što ćemo mi sprečiti.”

Analizirajući ove izjave objektivno, jasno se vidi da je Zoran Đinđić iako njemački učenik bar malo shvatio i “okrenuo” ploču, a ostalo je istorija… Ovdje ne treba zaobići ni Vojislava Koštunicu koji je takođe naknadno okrenuo ploču, ali nije izgubio glavu jer je to učinio kasnije kad je sišao sa vlasti i kad nije bio uticajan politički faktor, kao što to nije ni danas i kao takav ne predstavlja ozbiljnu prijetnju. Dokaz ovom je i to da njegov DSS nije prešao ni cenzus na poslijednjim izborima za Skupštinu Srbije. Nakon svega ovoga pravo pitanje koje se samo nameće i postavlja svim onima koji danas imaju vodeće uloge i iderima država bivše Jugoslavije,  a za koje vjerujem da se i oni sami pitaju ponekad pred spavanje:

Kako se ovome suprotstaviti, ostati na vlasti, a ne izgubiti glavu ?!

Nastaviće se…

 

PONIZNO: Srbija bez subvencija za izvoz u Rusiju

Proteklih dana kao i uvijek prateći sva ova dešavanja oko Ukrajine i Novorusije, kao i ona oko pritisaka na Srbiju da se Rusiji uvedu sankcije, nailazio sam i na vijesti vezane za izvoz Srbije u Rusiju. Naime, nakon sankcija koje je Rusija uvela za brojne poljoprivredne proizvode iz zemalja EU kao recipročnu mjeru, otvorila se (ne)očekivano prilika za Srbiju da popuni tu prazninu sa svojim proizvodima koliko je u mogućnosti.

Nisam ekonomista, ali toliko laički znam da je ovo svakako uz određene napore i vlasti i srpskog seljaka i posrednika sjajna prilika za podizanje ekonomije. Nedugo nakon ovoga počele su da se pojavljuju vijesti kako je EU poslala demarš Vladi Srbije u kom se traži da ne koristi ruske sankcije prema EU  kako bi pojačano izvozila svoje proizvode u Rusiju. Međunarodni diplomatski službenici u Briselu, prenijeli su kako EU smatra da je “suzdržavanje od preuzimanja tržišta evropskim izvoznicima u Rusiju stvar solidarnosi i zajedničkih vrijednosti” koje EU očekuje i od Srbije kao kandidata za članstvo. U početku sam mislio da je ovo šala, čak nisam ni ulazio da pročitam tu vijest već sam je onako registrovao krajičkom oka i zabacio negdje tamo kao neozbiljnu. Nisam mogao da vjerujem da bi EU na ovakav licemjeran način tražila od jedne suverene države da ne izvozi svoje proizvode, jer po meni ovo predstavlja direktno mješanje u suverenitet, pa i više od toga. Ovako je i bilo sve do pre par trenutaka kad sam pročitao vijest u kojoj premijer Srbije Aleksandar Vučić izjavljuje:

“Srbija će poštovati volju Evropske unije i neće davati subvencije za izvoz svojih prozivoda u Rusiju”

I zaista ne samo da je ucjena EU tačna, već je tačna i reakcija premijera Srbije. Ako sumiramo ovo dobijemo da EU koja je uvela sankcije Rusiji na svoju štetu i prevashodno zbog pritisaka SAD da to učini, gubi ogromno tržište i gubi ogromne količine novca. Jedan u nizu slučajeva protesta građana EU zbog sankcija Rusiji se desio u Španiji gdje su proizvođači krompira prosuli isti po ulici zbog nezadovoljstva.

Koliko će moći izdržati veliko je pitanje, moje su procjene do zime jer zimi je “hladno”. Sa druge strane u isto vrijeme ucjenjuje i bez pogovora pod krinkom solidarnosti traži od Srbije da ne izvozi u Rusiju svoje proizvode. Dakle, traži od iste one Srbije čija je ekonomija dodatno devastirana ulaskom Hrvatske u EU i onim šećernim kvotama kojih se svi sjećamo. Pitam se gdje su tada bili ovi diplomatski službenici iz Brisela da se pozovu na solidarnost. Slična je priča i sa BiH gdje su dozvolili samo uvoz meda i ribljih prozivoda. Da li su i koliko solidarne EU “slobode” koje ugrožavaju ekonomsku opstojnost država koje graniče sa EU? Umjesto da zbog poplava koje su zadesile i Srbiju i BiH podrži ove države oko izvoza u Rusiju, EU se postavlja kao krajnji beskrupulozni birokratski dželat. Da ne ulazim previše u dubinu, ovoliko ponižavanje jedne države nisam očekivao, isto kao ni njenu toliku poniznost kojom direktno radi protiv svojih proizvođača. Umjesto da konačno pomogne svom seljaku i da ga subvencioniše tamo gdje su mu već u startu šanse jako dobre i gdje bi se i te subvencije mogle povratiti u narednom periodu kroz redovnije poreze i jačanje kupovne moći u sopstvenoj zemlji, Srbija sama sebi skače u grlo i ne koristi najzad jednu dobru ekonomsku priliku nakon mnogo godina da se izvoz dodatno usmjeri, stimuliše i skoncentriše na jedno veliko i sigurno tržište. Pored ovoga, svi oni proizvođači koji drže do kvalitete svojih proizvoda bi garantovano sebi dugoročno obezbjedili izvoz u Rusiju i nakon ovih sankcija. Iskreno, ne znam koliko je sve to moguće bez subvencija i podrške države, ali se nadam da prikoliko jeste i da će pojedinci, firme i kompanije iz Srbije dati sve od sebe da ovo iskoriste.

Uz sve ovo se sjajno uklapaju tri pitanja koja je postavio Vili Vimer u jednom tekstu o najnovijim dešavanjima u Ukrajini postavljena i prije ovih sankcija, a koja tek sad dobijaju svoj puni značaj. Malo ću parafrazirati, ali u suštini prvo pitanje se odnosilo na to da li može biti mira u svijetu ukoliko na sceni imamo unipolarni svijet sa hegemonizmom SAD – a? Drugo pitanje je bilo da li može biti poštovanja međunarodnog prava i balansa u svijetu ukoliko nemamo Rusije? Treće pitanje je bilo do kad će EU da bude kao mjehurić od sapunice na rukama SAD – a? Nakon ovih sankcija sva tri pitanja su u potpunosti dobila svoj smisao, a gospodin Vimer je po ko zna koji put bio u pravu.

Uz sve ovo nekako kao opomena nam dolazi obilježavanje 100 godina slavne Cerske bitke, a ja se pitam samo šta bi svi ti junaci rekli na ovu Srbiju danas i da li onomad zbog ovoga padoše? Na njihovom spomeniku jasno piše “Vaša dela su besmrtna” ali zato djela ovih koji danas vode Srbiju umiru svaki dan…

Početak pregovora Srbije sa EU (1.dio) – Mađarski, Hrvatski i Njemački parlamentarci

U zgradi Evropskog savjeta u Briselu održana je prva svečana međuvladina konferencija kojom je i zvanično EU počela pristupne pregovore sa Srbijom.  Za medije koji su sve to revnosno ispratili ovo je dan koji su svi dugo čekali, istorijski dan, početak svih početaka… Za mene koji nisam državljanin Srbije ovo je bio jedan sasvim običan dan, a i da jesam, bilo bi isto. Odavno sam skeptik prema pravcu kojim se kreće EU poslijednjih 20 godina, te smatram da su mogli i morali bolje, jer ih je obavezao legat post – stradalne Evrope u Drugom svjetskom ratu. Kako vrijeme više prolazi, pažljivo prateći politike i pravce kretanja EU, sve više uviđam da ovo danas na sceni nije ona Evropska Unija prema vrijednostima i težnjama kako je svojevremeno zamišljao Robert Šuman.

Što se Srbije tiče, nakon ove prve svečane sjednice, sledeća je ona radna koja će se održati 25. juna, a siguran sam da bi odabrali i 28. jun, ali ove godine Vidovdan pada u subotu. Predstavnici Vlade Srbije izgledali su zadovoljno i nasmijano predstavljajući sebe, sve urađeno do sad i građane Republike Srbije. Pohvale su pljuštale sa svih strana od mnogobrojnih EU zvaničnika pa do ministara i poslanika, a od nekih čak i na srpskom jeziku.

#Srbija: Pregovaračka pozicija EU jasna: Srbija treba da postane zemlja članica dobro pripremljena http://t.co/tKbEFXfNcp

— Štefan Füle (@StefanFuleEU) January 21, 2014

U to da će EU pripremiti Srbiju uopšte ne sumnjam, samo je pitanje do kad će to trajati i šta će biti poslije toga? Ironija nije na odmet, posebno ako se uzme da je uvod u ove pregovore bila prilično ponižavajuća rezolucija Evropskog parlamenta o napretku Srbije od 16. januara ove godine. Možda će neko od evrofanatika ovu riječ “ponižavajuća” ocjeniti kao pretešku ili pogrešnu, ali upravo ću svoje mišljenje da potkrijepim argumentima i obrazlaganjem pojedinačnih izjava i tačaka koje sam posebno izdvojio kao takve. Pročitao sam ovu rezoluciju nekoliko puta, pogledao kompletnu raspravu na sjednici EP koja je trajala puna dva sata i sve mi to pomalo liči na onaj jednosmjerni ultimatum od pre 100 godina, bez iskrenog razumjevanja i uvažavanja druge strane i njenih “principa”. Zbog osjetljivosti tematike, zahtjevne argumentacije i analize razdvojiću tekst u nekoliko djelova. Zadnji dio će biti analiza same rezolucije koja je usvojena i za koju je glasalo 528 poslanika, protiv je bilo 43, dok je 51 poslanik bio uzdržan.

Sama rasprava čiji puni naziv glasi “18. Izvještaj o napretku Srbije za 2013. godinu i proces evropskih integracija Kosova*” održana je 15.1.2014. sa početkom u 19 časova. Osim o Srbiji u raspravi se govorilo mnogo i o putu ostalih zemalja, a posebno o nazivu BJR Makedonije i rješavanju tog pitanja u dogovoru sa Grčkom, dok su Sejdića i Fincija spominjali kao u afektu. Potrudiću se da sve pažljivo dokumentujem stenogramom izlaganja kao i video materijalom sa zvaničnog sajta Evropskog parlamenta za koji vam je potreban Quick Time Player. Za prevode izaganja sa video materijala možete odabrati sve zvanične jezike EU među kojima i hrvatski radi lakšeg razumjevanja za one koji su slabiji sa engleskim jezikom. Jedina mana ovoga je što je hrvtski prevodilac u nekoliko navrata slučajno ili namjerno preveo pojedine izjave na štetu Srbije. Ovo sam ustanovio kad sam prevode uspoređivao sa originalnim stenogramom, za koji mi je opet bio potreban Google translator u slučaju izlaganja poljskih, grčkih ili mađarskih poslanika.  

Uvodna izlaganja u raspravi su bila ona od predstavnika vijeća za Srbiju i Kosovo* gospodina Dimitrisa Kourkulasa, komesara za proširenje gospodina Štefana Fulea i specijalnog izaslanika za Balkan Jelka Kacina. Ova izlaganja su bila pomirljivog i pohvalnog tona za sve ono što su učinili Ivica Dačić i Hašim Tači na putu pomirenja, pitanja Kosova* i EU integracija. Odmah nakon toga krenula je žustra rasprava u kojoj su sopstvenu katarzu doživjeli pojedini poslanici iz Mađarske, Hrvatske i Njemačke.

Mađarski poslanici među kojima najglasniji György Schöpflin i Lajos Bokros  su pohvalili napredak Srbije ali su bili veoma kategorični kod pitanja koja se tiču priznavanja Kosova*. Složno su se zalagali da se iz Ustava Republike Srbije izbaci Kosovo kao njen organiski dio. Pozvali su preostalih 5 zemalja EU koje nisu priznale Kosovo* da to što pre učine, posebno apelujući na Slovačku i Rumuniju. Pored ovoga spomenuli su kako Srbija mora da se pozabavi svojim centralističkim pogledom prema Vojvodini i kako to nije u redu. Osim ovoga kao prepreke na putu Srbije u EU spomenuli su i loše stanje na području korupcije i razvijenosti privrede. Poslanica Kinga Gál je podvukla problem i diskriminaciju manjiskih prava Mađara u Vojvodini i navela da neka poglavlja u toku pregovora moraju ostati otvorena dok se ovo ne rješi. Mene lično ne bi iznenadili sve veći zahtjevi i za nezavisnost Vojvodine u toku ovih pregovora o pristupanju.

Hrvatski poslanici su zapravo veoma dobro odradili svoju unapred dogovorenu predstavu, iz koje se vidi kako su savršeno usklađeni i ostrašćeni prema Srbiji. Ako pogledate kompletnu raspravu shvatićete šta je “parlamentarna diplomatija” i kako je oni vješto koriste u EU parlamentu. Moram priznati da je njihov uticaj na rezoluciju bio pozamašan i sa poslovne strane zaslužuju moje lične pohvale i primjer su složnosti i koherentnosti, ali sa moralne strane zaslužuju osudu, jer su im izlaganaja bila veoma licemjerna i subjektivna bez trunke samokritičnosti i sa mnoštvom iskarikiranih činjenica samo za ovu priliku. Teško sam mogao pomisliti da ću nekad u EU parlamentu čuti riječi kao “četnik, četnički pokret, Gazimestan, velika Srbija ili Slobodan Milošević” ali eto doživjeh i to od naših “prijatelja na evropskom putu”. Hrvatske udarnike u ovoj debati predvodila je Ruža Tomašić  koja je ocjenila da se na čelu Srbije nalazi četnički vojvoda koji rehabilituje četnički pokret u Srbiji, te kako bilateralni odnosi sa državom koja odbija priznati svoju ulogu u ratu ne mogu biti dobri. Čak i da su ove tvrdnje uvažene poslanice EU parlamenta potpuno istinite, licemjerno je to što se sa druge strane u Hrvatskoj kao punopravnoj članici EU uveliko rehabilituje ustaški pokret u zadnje vrijeme i što je Hrvatska ušla u EU, a ni do danas nije priznala svoju ulogu u ratu kao ni etničko čišćenje na prostoru bivše Republike Srpske Krajine. Dok o fašitičkim gestovima stranke koju gospođa Tomašić  predstavlja u EU parlamentu,  ne treba trošiti riječi, to je posao za inerne EU institucije.

U istom tonu nastavio je i poslanik Davor Ivo Stier koji se pozabavio agresijom režima Slobodana Miloševića, tajnim arhivima UDBE, pitanjima nestalih, zaštitom manjina i na kraju je dodao da “Srbija pripada civilizaciji koja je izgrađena na judeo-hrišćanskoj tradiciji te da je takva evropska Srbija u interesu svih u prvom redu samih građana Srbije, koji će moći zajedno s nama s graditi Evropu mira i slobode, Evropu koja je zauvijek zamijenila nacionalističku logiku…” Od ovoga nisu odstupili ni Tonino Picula i Andrej Plenković koji su još kao uslov za ulazak Srbije naveli otkrivanje 1665 nestalih, pitanja sukcesije, zajedničkih arhiva, rješavanja otvorenih graničnih pitanja, kao i da bi pitanje Kosova* trebalo rješiti primjerom mirne reintegracije istočne Slavonije u Hrvatskoj koja je započeta Erdutskim sporazumom iz 1995.

Ova izlaganja su takođe bila licemjerna jer je Hrvatska ušla EU, a ni do danas nije otkrila gdje su nestala 1.386 civila, 669 vojnika i 18 milicionera srpske nacionalnosti sa područja RSK. Svakako da poštujem isticanje i odbranu interesa sopstvenog naroda pred EU parlamentom, ali zar nam ne nalažu evropske vrijednosti da krenemo i od sebe? Takođe sramno je sa Hrvatske strane spominjati kao uslov Srbiji rješavanje graničnih pitanja, a sa druge strane vi kao punopravan član EU imate otvorena ista ta pitanja sa BiH (Kostajnica i Neum). Takođe i treći navod gospodina Picule i poređenje Erdutskog sporazuma sa Kosovom* je zaista paušalno i neutemeljeno, prvo jer su to dva različita slučaja i AP Kosovo je ustavom sastavni dio Srbije. Sa druge strane takođe reintegraciju hrvatskog Podunavlja možemo shvatiti kao mirnu samo u završnoj fazi, ali u početnoj je bila izuzetno nasilna i brutalna prema većinskom stanovništvu tog prostora koji je tad etnički očišćen. Na žalost nije bilo nikoga da to spomene i ubaci u rezoluciju na sjednici EU parlamenta kad se svojevremeno raspravljalo o napretku Hrvatske. Izlaganja hrvatskih poslanika zaključili su Dubravka Šuica koja je pohvalila pregovore Srbije i Kosova* i samo ponovila prethodno izrečeno od ostalih kolega, te Nikola Vuljanić koji je pozvao Srbiju da uđe u borbu protiv “ultranacionalizma”, a sve zemlje EU da što pre priznaju Kosovo*.

Njemački poslanici su pozvali na ubrzan prijem Kosova* u EU kao i Srbije, te bi najbolje bilo da ovo bude u isto vrijeme, naglašavajući da Srbiju ne treba prihvatiti u članstvo dok ne prizna Kosovo*. Od njih se najviše istakao Bernd Posselt poznat kao lobista za albanske nacionalne interese jer je još je 2010. govorio da je izvještaj Dika Martija o trgovini organima na Kosovu* izmišljotina i demagogija. On je najpre u svom (iz)laganju naveo da treba ubrzati prijem Kosova* u EU. Dok je sa druge strane rekao da se vodi katastrofalna manjinska politika u Srbiji. “Srpska policija je napala školu u Preševu tamo su zastrašivana albanska djeca i učenici od starne policije koja je hapsila učitelje. Srbija se pokrenula ali moralo bi se pokrenuti i ostalih 5 članica EU, ako je već Srbija pokazala dobrosusjedske odnose.” Čak je rekao da bi se Srbija trebala orjentisati na “Ustav Kosova*” kad su u pitanju manjinska prava!?. Ne znam kako da objasnim ovo izlaganje osim kao veoma pristrasno i jednostrano, te ponižavajauće za državu Srbiju.

Na ovo bih još dodao i obraćanje Bastiaana Beldera poslanika iz Holandije koji je zatražio odgovor u pisanoj formi na pitanje kako će Brisel preuzeti odgovornost za sve veće osiromašenje srpskog naroda? Svoje pitanje je obrazložio lošim stanjem privrde i ekonomije u Srbiji. Uz ovo se osvrnuo i na problematičan politički stav Aleksandra Vučića. “Smatrate li da ovaj stav može da predstavlja prijetnju krhkoj demokrtiji u Srbiji jer je sva vlast skoncentrisana u rukama jednog čovjeka koji je služio još u Miloševićevom režimu. To je nešto što ne možemo predvidjeti pogotovo u kontekstu Kosova* i želim pisani odgovor na ovo pitanje.” Ovo izlaganje mi je zaista bilo najsmješnije od svih, čak sam u tom momentu i saosjećao sa gospodinom Vučićem, jer svi mi vidimo koliko se prvi potpredsjednik Vlade Srbije trudi da pokaže evoje evropsko lice, a sakrije ono prijašnje naličje, pogotovo u kontekstu Kosmeta. Pitam se samo kako bi ga isti gospodin Belder opisao da se trudi samo malo manje nego sad.

Zaključak na ovaj tekst zaista nije teško izvesti, pogotovo ako znamo iz kojih su država poslanici najviše debatovali brišući “pjene iz usta”. Nakon gledanja ove debate u EU parlamentu osjetio sam ružan zadah iz 1941. mnogo ultimativnih govora iz 1914. i veoma malo iskrene sreće i radosti iz 2014. što Srbija počinje svoje pregovore. Bila su u ovoj debati samo dva poslanika koji su spomenuli nešto u korist Srbije, ali o njima više u drugom djelu. Sve ono na svečanoj sjedinici od pre neki dan je bilo samo friziranje i slikanje, a zapravo je veliko pitanje koliko EU sa ovakvim stavovima parlamentarca želi iskreno Srbiju u svom članstvu. Znam da će neki evrofanatici ovome da se usprotive, ali svako imalo racionalan ko ovo prati i posmatra došao bi na isti zaključak. Smatram da Srbiji treba evropski put onoliko koliko bi na tom putu unapredila svoje razvojne komponente i iskoristila pozitivna iskustva drugih, ali formalno članstvo u takvoj zajednici joj uopšte nije potrebno, pogotovo ne sa državama koje suštinski ne poštuju teritorijalni integritet Republike Srbije. Ovi isti parlamentarci se nisu  oglasili povodom skidanja ćiriličnih tabli u svojoj zajednici (Vukovar EU), ali su zato rado održali lekcije Srbiji o manjinskim i ljudskim pravima i slobodama. Ako su ovakvi parlamentarci, ljudska prava i današnji ekonomski pravci ogledalo EU, onda se Žan Mone okreće u grobu.