KRAJ KAZAMATA I KRAJ RATA

Haški tribunal je juče neslavno završio svoj rad, kao što ga je isto tako neslavno i počeo, više kao sud za podizanje tenzija i pravljenje ratnog rezultata unapred kreiranog kao i sam rat, nego kao pravi sud. Jedno veliko poglavlje raspada Jugoslavije i uopšte rata na ovim prostorima završava se danas. Kolosano pitanje “ko je počeo rat”, nikad neće biti odgovoreno isto sa svih strana, ali sigurno da je Haški tribunal svojevrsno završio taj nesrećni rat upravo juče, simptomatično baš 29. novembra na “Dan Republike” nekadašnje države.

Po broju kazni u Haškom tribunalu i po sveopštem predratnom, ratnom i poratnom raspoloženju zapadnih sila prema srpskom narodu uopšte, upravo su Srbi dobili najveće i zbirno najduže kazne. Zločina je bilo na svim stranama, da li su i kazne u tom srazmjeru po zasluzi sigurno znaju oni koji su ih kreirali i donosili. Sve i da takvu količinu krivice prihvatimo i pojedinačno i kao narod uslovno rečeno, ostaje velika praznina i gorčina zbog zločina nad Srbima čiji krivci i nalogodavci nikada neće odgovarati, dok su isti u Hagu pompezno oslobođeni i kod kuće u inat dočekani. Slučajevi Orić, Haradinaj i Gotovina ostaju kao najupečatljiviji dokaz ovim navodima. Ono što svaka strana smatra jeste, da su njihovi optuženi previse, a ovi drugi premalo, ma koliko god zbirni rezultat pokazuje samo jedno. Upravo sa tim Hag odlazi, a nas ostavlja u vječnom trvenju, verbalnom sukobu i nezadovoljstvu, jer se ciljano stvorila takva klima na ovom prostoru da se ratuje i u miru. Čudno je to, ali ispada da su bolji odnosi vladali netom poslije rata, nego godinama nakon Haškog tribunala. Uloga koju je ovaj sud imao na pomirenju naroda totalno je promašena, izokrenuta i izopačena.

Upravo sa ovim činjenicama Hag završava svoju misiju, a na prostoru bivše Jugoslavije ostavlja jednu veliku razvalinu, svakome njegovu, koja će se vjerovatno najviše koristiti u dnevno političke svrhe i uglavnom prema potrebi onih domaćih aktera koji još uvijek priželjkuju rat, te stranih činilaca kojima je to ovdje izvor prihoda, biznisa i zabave.

Ne mogu, a da se takođe ne osvrnem i na sam čin Slobodana Praljka, koji je juče zaokupio sve strane i domaće medije, a danas i sve naslovnice dnevne štampe. Optuženi general HVO učinio je ono što je mnoge asociralo na samog Geringa nakon presude u Nirnberškom procesu, i sa tim činom mnogi će ga svrstati u rang najvećih hrvatskih heroja. I zaista, smatram da se ponio herojski, ali samo iz samo jednog razloga. Svi mediji danas pišu o tom njegovom činu, ulaze u razloge i načine kako je bočica otrova uopšte prošla zidine tribunala u Hagu, te ko je mogao da je donese i kako. Ipak, u stranim i domaćim medijima uopšte se ne priča ili vrlo malo, da je potvrđenom presudom šestorici Hrvata, potvrđena možda još bitnija istorijska presuda Hrvatskoj za udruženi zločinački poduhvat s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Slobodan Praljak je uspio svojom žrtvom, te ovim teatralnim činom u potpunosti pokriti ono što Hrvatska krije i čime manipuliše dugi niz godina. Klasičan primjer ovoga je jedna zvanična akcija HVO od mnogih (Mrkonjić Grad, Bosanski Brod, Nevesinje…) u BiH i RS sa istim ciljem, a koja se odnosi na zapadno – krajiške opštine (Novi Grad, Kostajnicu i Kozarsku Dubicu) pod nazivom UNA 95. U ovoj akciji su bezočno i podmuklo ubijani civili, a kasnije se o njoj gotovo nikad nije pričalo, čak je i sam vrh Hrvatske države dugo godina krio podatke, jer je ova akcija završena neuspjehom i porazom HVO-a. Sa druge strane Srbija i JNA su osuđene za sve, za šta se i moglo i nije moglo biti osuđeno i presuđeno, ali sa ovom presudom se zvanično demaskira i uloga vrha tadašnje Hrvatske države, te se na neki način podvlači crvena linija ispod koje se više neće ići.

Bilo kako bilo, dva su zaključka sa kojima će se svi složiti, a to su da je rat najveće zlo za ljudski rod i da život kao rijeka teče dalje. Opet smo nakon svega manje ili više usmjereni nekako jedni na druge, a to najbolje znaju oni koji odlaze i napuštaju ove prostore u potrazi za boljim životom, pogotovo kad se sretnu tamo negdje… Vjerujem da je do rata malo kome ili samo usijanim glavama bez puno pameti i onima koji gorak ukus rata uglavnom nikad nisu ni okusili. Pored toga sve ove države su manje ili više razvaljene, uništenih privreda, slabih ekonomija i sveopšteg okruženja, te turobne budućnosti. Trend odlaska ljudi i porodica podsjeća na  zemlje trećeg svijeta, jer odlazak je glavna tema. Smatram da postoji toliko stvari na kojima svi možemo i trebamo zajedno mnogo više raditi, pričati i popravljati, a da to nije rat.

Što se politike tiče, postoji mnogo prečih stvari od Dejtonskog sporazuma, na čiju bih promjenu i priču o promjeni stavio moratorijum na barem 10 godina da vidim šta bismo napravili u nekim drugim oblastima. Da li možemo izaći iz sopstvenih kazamata, osloboditi se i nastaviti normalno živjeti, ne znam, ali znam da moramo, kao što znam da se djecu treba umjesto šovinizmu učiti zdravom patriotizmu uz poštovanje drugih, u suprotnom niti ovaj kraj kazamata neće biti i kraj rata.

Bilo i ne ponovilo se!

Advertisements

Šta se zapravo dešava u Makedoniji?

Situacija u Makedoniji se od jutros potpuno usložnjava. Kao što već bruje regionalni mediji danas se u Kumanovu vodi oružani sukob između neidentifikovane terorističke grupe za koju se pretpostavlja da je u pitanju albanska teroristička grupacija OVK i da su na teritoriju Makedonije upali sa autonomne pokrajine Kosova i Metohije. Uvod u sve ovo je bio i napad iste terorističke grupe koja je napala makedonsku karaulu Gošince i koja je stigla sa Kosmeta, i to najvjerovatnije sa dva automobila u kojima su dopremili naoružanje i maskirne uniforme. Otprilike isti broj terorista ili nešto malo veći se spominje i u današnjim izvještajima koji dolaze iz Kumanova. Nakon napada u Gošnicama izvijesni komandant Fljamuri je u ime OVK (Oslobodilačka vojske Kosova) preuzeo odgovornost za napad i pozvao sve službenike, posebno Albance, da odmah obuku uniforme i da se “priključe ustanku”.

KumanovoSlika 1. Kumanovo, 9.5.2015.

Pitanje koje se postavlja je naravno šta se to zapravo dešava u Makedoniji. Prije samog odgovora potrebno je objasniti da u Makedoniji ima nešto više od 2 000 000 stanovnika od čega Albanci čine 30% stanovništva. Pored brojnosti treba istaći da su im u Makedoniji zagarantovana sva prava po Ohridskom sporazumu. Bili su su i još uvijek su aktivni učesnici u vlasti, imali su svog ministra odbrane, pa je čak jedno vrijeme i šef obavještajne službe bio Albanac, a i danas imaju svoje direktore i ministre u Vladi Makedonije. Dakle, sva priča oko ugroženih prava niti “pije vodu” niti ima smisla, jer je ovdje po srijedi nešto drugo.

To nešto drugo je zapravo “Turski tok” koji je dogovoren između Rusije (Gazprom) i Turske (Botas) nakon što su propali planovi za izgradnju Južnog toka. Naime, planirano je da ovaj “Turski tok” ide od Rusije preko Turske pa do Grčke i dalje preko Makedonije, Srbije i Mađarske za Austriju koja je krajnja destinacija. Osim toga što bi obezbijedio gasifikaciju Balkana i pojačao stratešku poziciju Rusije kao i zemalja kroz koje prolazi, ovaj gasovod bi u potpunosti preusmjerio količine gasa koje sada idu preko Ukrajine za Evropu, što je i najavio generalni direktor Gazproma Aleksej Miler. U ovom velikom geostrateškom projektu Makedonija je najnestabilnija od svih navedenih država i prema tome jako pogodna da bi se gasovod zaustavio.

Gazprom Turkish streamSlika 2. Turski tok

Mnogi će reći da je dogovor između Moskve i Ankare još uvijek daleko od konkretizacije, no Rusi kao vješti stratezi u promicanju svojih resurnih interesa već odavno u Makedoniji pripremaju teren za izgradnju gasovoda. Riječ je o projektu kompanije Strojtransgas ruskog biznismena Genadija Timčenka koja je počela da gradi krak magistralnog gasovoda Klečovce – Negotino u Makedoniji i čija je vrijednost oko 75 miliona dolara. Od toga će Makedonija platiti samo 15 miliona dolara, a ostali radovi će biti obavljeni na osnovu duga bivšeg SSSR prema Jugoslaviji, na koji je dio prava dobilo i Skoplje. Ista ova kompanija trebala je da gradi dio bugarskog južnog toka, ali zbog pritiska na Bugarsku od strane EU poznato je da se od ovog odustalo. Više o samom projektu gasovoda Klečkovce – Negotino koji je već izgrađen do 25% od ukupne dužine od 61 km možete pročitati i na zvaničnim stranicama kompanije Strojtransgas. Ono što je vidljivo iz ovoga jeste da ovaj tok može da se poveže sa gasovodom iz Grčke i da je očigledno i pripreman u toj namjeri, kao i to da su Rusi i prije propasti Južnog toka jednim dijelom računali na to, te imali spreman plan B, a to je ovaj novi gore pomenuti “Turski tok”.

Makedonija mapa

Osim priče oko ovog gasovoda i “Turskog toka” ne može se izostaviti bitan dio, a to je afera oko prisluškivanja koju je pokrenuo lider Socijaldemokratskog saveza Makedonije Zoran Zaev kada je optužio premijera Makedonije, Nikolu Gruevskog da je sa svojim saradnicima prikrivao istinu o smrti mladića koga je na mitingu VMRO DPMNE na smrt pretukao pripadnik specijalnih policijskih snaga i član ličnog obezbjeđenja premijera, te da je prisluškivao preko 20 000 ljudi u Makedoniji i da za sve to postoje materijalni dokazi. Ovo je pokrenulo lavinu protesta koje smo imali prilike gledati ovih dana na ulicama Skoplja, dok su veliki opozicioni protesti su najavljeni za 17.5.2015.

Ono što je simptomatično jeste sličan scenario koji se već jednom desio u Makedoniji 2001. kada je i došlo do rata nakon kojeg je potpisan “Ohridski sporazum”. Tadašnji sukobi su počeli oko mjesta Tanuševce takođe na sjeveru, dok je epicentar sukoba bilo Tetovo kada je separatistička albanska Oslobodilačka nacionalna vojska zaprijetila legitimnim vlastima da će zauzeti prijestolnicu Skoplje, nakon čega su Makedonci bili prisiljeni da potpišu sporazum. Politički vođa te separatističke armije je bio Ali Ahmeti koji je danas član parlamenta Makedonije i najuticajniji albanski političar u toj državi. Ahmeti je rođen u selu Zajas, gdje su ovih dana najpre i viđene ove terorističke maskirane grupacije koje danas “šenluče” po Kumanovu. Da Albanci nisu ovo sami osmislili potvrđuje i ambasador SAD-a Jess Baily sa iskustvom iz Iraka i Turske, koji je imenovan u decembru prošle, a već početkom ove godine su krenula i dešavanja sa optužbama gospodina Zaeva koji je naveo da posjeduje slike i audio materijale koje nije dobio od susjedne zemlje već od nekog “drugog”. SAD svakako posjeduje tehnologiju kojom to mogu u tuđoj zemlji, a osim toga i u zvaničnom saopštenju su se postavili veoma zaštitnički prema Zaevu, što svakako baca sumnju na glavne vinovnike. Ovdje je potrebno dodati i činjenicu da je u februaru ove godine pokrenuta optužba protiv ambasade SAD -a u susjednoj Grčkoj zbog afere prisluškivanja, pa ne treba biti puno pametan da bi se ovo povezalo i usporedilo. U svemu ovome veoma izdašno će im pomoći Albanci koji će biti “kolateralni dobitak” jer imaju svoj cilj, a to je sad već uveliko poznata ideja Velike Albanije.

Kad je Makedonija u pitanju ne može se izostaviti ni socijalni status i ekonomska situacija koje je svrstavaju kao najslabije razvijenu od svih zemalja bivše Jugoslavije. Za to je svojim radom odgovoran i sam Gruevski kojeg ne želim da branim u tom smislu, kao ni njegove prethodnke. Zaev je u aprilu iznio i optužbe za Gruevskog kada su u pitanju korupcija i kriminal oko uzimanja provizije pri prodaji Makedonske banke. Premijer nije progovorio oko afere niti je naredio hapšenje ili istragu, što jeste čudno ali možda i mudro, već je preko svog advokata podnio tužbu za klevetu. Ukoliko se ispostavi da “gdje ima dima ima i vatre” i da je zaista odgovoran, Gruevski bi sam sebi dosta oslabio neke jače pozicije u narodu i teško bi izdejstvovao gore pomenutu podršku za određene političke odluke dok ga bije loš glas, a revolucija leži za vratom. Ovaj problem imaju svi lideri u okruženju i to je za “Zapad” jeftina karta na koju uvijek mogu sigurno da igraju kad je u pitanju bunt naroda.

Ukoliko redom pogledamo na posljednje događaje na Balkanu prvo Gošnice, pa Zvornik pa sad Kumanovo, izvijesno je da se od strane manjih grupa radikalizuje situacija između ljudi pravoslavnih i muslimana, te u ovom kontekstu novih nestabilnosti na Balkanu zna se kome to najviše odgovara. Sa druge strane Makedonija je priznala nezavisno Kosovo*1244, a neko bi rekao “i to im je hvala”. Ipak sve ovo u Makedoniji toliko podsjeća i na onaj ukrajinski scenario i “pakovanje Janukoviča” od strane Viktorije Nuland i američkog ambasadora u Kijevu Geoffreya Pyatta. Američkom nezadovoljstvu ide u prilog i to da je predsjednik Makedonije Đorđe Ivanov boravio na današnjoj paradi u Moskvi, ali i naprasno prekinuo tu posjetu zbog dešavanja u Kumanovu, zato me i ne čudi da je sve to počelo baš na današnji dan. Ovo očigledno pokazuje da je Makedonija donekle pokušala okrenuti svoj kurs prema gasovodu, istoku, Rusiji pa da tako kažem i nekim svojim interesima i kada sve to sumiramo stiče se utisak da danas u Kumanovu Makedonija plaća ceh svoje neposlušnosti.

NATO skoro Crna Goro

Njegoš i NATOOdlomak iz Gorskog vijenca 
Što se mrči kada kovat nećeš ?
Što zbor kupiš kad zborit ne smiješ ?
Priđe si im s koca utekao,
dabogda im skapâ na čengele !
Žalis nesto, a ne znaš što žalis;
sa Turcima ratiš, a Turke svojakaš,
domaćima tobož da s’ umiliš,
a jednako, nemoj se varati !
Kako bi im zapâ, da te mogu,
glavu bi ti onaj čas posjekli
al’ ti živu ruke savezali
da te muče, da srce naslade.

Ništa više ne može da me povrijedi kao čovjeka i ljudsko biće nego licemjerje. Licemjerje čije će udarno oružje biti zaborav, a ljude koji imaju sjećanja tretiraće kao hladno kamenje koje se kotrlja bez trunke emocija sa sve lažnim osmjesima. Možda sam malo više subjektivan ali na neke stvari ne mogu, a da ne reagujem. Upravo ovih dana vodi se ogromna NATO kampanja kako u Srbiji i BiH, tako možda još ponajviše u Crnoj Gori, a koja ima za cilj da narodu predstavi ovaj vojni savez kao dopadljiv. Upravo zato sam odlučio da ovako reagujem na jednu licemjernu fotografiju koja zaista sve govori, ali i mješa djecu, rat, oružje i perfidne NATO ubice upravo na ovaj poseban licemjeran način. Kažu da neke fotografije imaju 1000 riječi, e pa onda ova koju objavljujem ispod iza sebe ima nekoliko hiljada ispisanih knjiga i ko zna koliko suza, sjećanja i ogorčenja…

NATO kids

Slika izvorno preuzeta sa: http://natomontenegro.me/

Slika je nastala tokom obilježavanja NATO dana u Podgorici na Trgu Republike. Zaista je teško slovima ispisati šta me je više pogodilo, da li ova djevojčica koja ne zna gdje se nalazi ni kojoj svrsi može da posluži ili ovaj specijalac koji je primoran da zna, a tek posebna priča za sebe je propagandni natpis NATO “Sigurna budućnost”. Moja prva asocijacija na ovu sliku je bila trogodišnja Milica Rakić, a odmah nakon toga sjetio sam se i djece koja su stradala 30.4.1999. kada je NATO bombardovao selo Murino kod Plava u Crnoj Gori. Među 6 osoba koje su tad poginule bilo je troje djece  Miroslav Knežević (14), Olivera Maksimović (13) i Julija Brudar (10).  U vrijeme NATO bomardovanja u Murinu se nije nalazila ni jedna jedinica vojske, niti vojni objekti koji bi mogli biti “legitimni” NATO cilj. Takođe, ovo selo svojim geografskim položajem nije predstavljalo ni stratešku, a ni taktičku tačku od vojnog značaja, niti je imalo bilo kakve veze sa teritorijom Kosova i Metohije. Pored svega navedenog NATO avijacija je bez objašnjenja u toku bombardovanja sa desetak projektila gađala most u centru ovog sela. Sad se ja pitam gdje je za ovu djecu i za svu drugu koja su stradala u agresiji NATO-a bila ta “Sigurna budućnost”? Da li je ta sigurna budućnost obilježavanje njihovih godišnjica dok se na Trgu Republike organizuje proslava u čast dana njihovih ubica? Zašto mladi aktivisti za NATO nisu objavili i sliku Teodore, Julijine sestre koja je flomasterima naslikala trenutak kad su se NATO bombe sručile na most u Murinu ili zašto od sebe kriju druge slike stradanja u “humanim” NATO akcijama. Sadnice koje su simbol života sade za NATO koji sije smrt, umjesto da ih sade za nevino stradale u krugu njihovih spomenika za vječno sjećanje i opomenu. Poštovanje gospodo, poštovanje sebe, poštovanje svojih i čast, pokušajte se tu pronaći.

Murino NATO bombardovanje

Kažu “bombardovali smo Miloševića”, ali on nije bio u Murinu, nije bio ni u vozu kod Grdelice, ni na mostu u Varvarinu, tamo su bili civili, bila su djeca. Nakon svih ovih godina mogu samo da zaključim da su civili ubijani zapravo iz odmazde i bijesa, a upravo to su bili ništa drugo do znaci nemoći zapadnih gospodara ratova da SR Jugoslaviju poraze u 4 ili 5 dana. Kumanovski sporazum je iznuđen civilnim žrtvama, a ne porazom vojske. 79  djece, 2500 hiljade civila i 12000 povrijeđenih osoba ne može biti kolateralna šteta “legitimnih” vojnih ciljeva, već može biti samo po sebi cilj i to onaj sramni, podmukli i kukavički. Da nisu samo djeca iz Srbije i Crne Gore stradavala već da stradavaju djeca širom svijeta na njihovim ubilačkim poligonima, dokazuje i Google kada onako laički ukucam par osnovnih pojmova vezanih za NATO i djecu gdje se jasno vidi sva propagandna snaga i lažna iskrivljenost one slike sa početka teksta koja me je i motivisala da ga napišem.

NATO kids

Naše duboke misli, a ne riječi su odraz naše prošlosti, a naša prošlost je okvir naše budućnosti. Upravo je te okvire naše “Sigurne budućnosti” trajno zagadio NATO izbacujući još neodređene količine osiromašenog uranijuma tokom bombardovanja Republike Srpske i SR Jugoslavije. Zašto se mladi NATO aktivisti ne pozabave ovom činjenicom i istraživanjem povećanja oboljelih od malignih bolesti na ovim prostorima. Upitajte mlada i bez sjećanja gospodo svoje NATO mentore zašto su odličili da nas bombarduju 1000 godina koliko traje kontaminacija uranijuma, kada će krenuti u čišćenje i u isplatu odštete? Čovjek je posebno živo biće baš zbog svoga razuma, i zato mogu da nas sluđuju, da nas guše i tamniče, ali ipak ne mogu da nam uzmu razum. Razum da osjećamo nepravdu, da se sjećamo i  da nas boli. U današnje vrijeme mnogi ovo znaju često i bez hrabrosti za pravom reakcijom, tiho i kroz šapat, ali ipak svjesno, jer pamtimo ožiljke, jer takva nam je prošlost. Ako je zaboravimo izlazimo iz okvira naše budućnosti i zaboravljamo sami sebe, a čovjek bez sjećanja kao ruža bez mirisa.

Zašto je Antonov (An-124) sletio u Beograd?

Antonov BeogradVijest dana je svakako slijetanje ukrajinskog aviona Antonov An-124-100M na aerodrom Nikola Tesla u Beogradu. Ovaj avion je doletio bez tereta iz Glazgova u Škotskoj, a avion će sa “Nikole Tesle” uz 52 tone robe za posebne namjene, poletjeti u četvrtak prvo ka Atini, a potom ka Mombasi u Keniji. Osim toga što je ovo jedan od najvećih transportnih aviona na svijetu, ovih dana svakako bilo kakva asocijacija na Ukrajinu i transportne avione doprinosi nagađanjima da li se možda i iz Beograda crnim tržištem vozi oružje za Ukrajinu. Indikativno u ovome svemu je i izjava o od 25.1.2015. premijera Srbije Aleksandra Vučića o prodaji oružja:

Premijer je rekao da je prodaja oružja odlična, da će se uložiti još novca u namjensku industriju, s obzirom da nema problema sa plasmanom robe, ali da, recimo, Srbija ne može da proizvede onoliko municije kolika je potražnja.

Poznavaocima geostrateških kretanja jasno je ko danas najviše kupuje oružje, no ipak ovaj put to nije u pitanju i nadamo se da neće ni biti ubuduće jer Srbija je zvanično neutralna i ne bi uopšte trebala da se na ovaj način mješa u sukobe, a još manje na strani Ukrajine.

Antonov An -124

Naime, avion An-124-100M Ruslan, registarskih oznaka UR-82072 sletio je juče u Beograd iz Glazgova tačno u 14:53, što možete vidjeti i na zvaničnim stranicama za dolaske prema broju leta. Isti avion polijeće sa aerodroma u Beogradu za Atinu i to danas u 22:00, što takođe možete vidjeti na zvaničnim stranicama za odlaske prema broju leta.

Antonov, plan leta, BeogradNaravno možda oko ovog svega ne bi bilo ni ništa neobično ukoliko bi ovaj avion bio zvanično i prijavljen kao CARGO/KARGO odnosno teretni avion. No, na zvaničnim stranicama aerodroma u sekciji “KARGO” uopšte nema ovog aviona ni da je juče sletio ni da danas polijeće kao takav, odnosno teretni. U tu svrhu skinuo sam kargo letove u PDF čiju sliku Vam kačim ispod. Nemojte da Vas zbuni let iz Budimpešte jer je riječ o Antonovu An-26 koji je daleko manji od An-124-100M  i to uopšte nije isti avion o kome govorim u tekstu. Dakle u Beogradu se nalaze dva Antonova, jedan prijavljen na kargo transport, a drugi  nije. Postavlja se pitanje ZAŠTO ?

Untitled

Pored ovoga prema broju registracije aviona UR-82072, pokušao sam da istražim gdje je sve ovaj avion letio ovih dana. I ovi podaci su dostupni na stranicama flightradar24.com. Prema ovim podacima vidljivo je da je avion prije Glazgova boravio u Trondhajmu u Norveškoj. Razlog boravka u Norveškoj je prevoz važne komponente od 46 tona iz SAD za popravak kvara naftnih instalacija. U Norvešku je došao iz Njujorka, u Njujork iz Bukurešta, a u Bukurešt… iz mora u blizini Lampeduze, ostrva na jugu Italije pošto nisu dostupni kompletni podaci o kretanju.

untitled2

Ono što je mnogim ljudima bacilo sumnju na oružje je i informacija da je isti ovaj avion korišćen prošle godine za prevoz oružja iz Evrope kurdskim snagama “Pešmerga” koje su se u to vrijeme spremale u pohod na ISIL što se vidi na slici ispod.

Antonov Kurdish PeshmergaNaime, prava istina je zapravo da se u Antonovu iz Beograda danas prevoze djelovi crnogorske raketne topovnjače 401 “Rade Končar”. To je bio i prvi brod iz serije od ukupno šest raketnih topovnjača tog tipa koje su za Jugoslovensku Ratnu mornaricu od 1978 do 1983 godine, izgrađene u brodogradilištu Kraljevica u Hrvatskoj. Ministarstvo odbrane Crne Gore posredstvom firmi “Simon – PS” iz Herceg Novog i beogradskog “Yugoimporta SDPR“, prodalo je Ministarstvu odbrane Kenije jednu od ukupno četiri raketne topovnjače tipa 401, a koje su prije nekoliko godina, povučene iz operativne upotrebe u Mornarici. Ovo indirektno potvrđuje i dokument iz Ministarstva odbrane Crne Gore o postupku prodaje viškova naoružanja i ratne opreme, kao i tekst od 17.11.2014. o rashodovanju ove topovnjače kada je navedeno da je taj posao u poodmakloj fazi. U konkretnom slučaju radi se o  transportu djelova naoruzanja sa RTOP 401 u Keniju radi ugradnje na njihovu korvetu KNS “Jasiri”. U pitanju je pramčani top bofors 57 mm, krmeni top AK-630 plus radari i elementi (SUV) sistema za upravljanje vatrom 9LV-200. Sve to prije transporta je generalno remontovano u Kraljevu i Čačku. Kada se prouči procjenjena tonaža ovih djelova, vjerovatno uz sve popratne djelove iznosti tačno 52 tone koliko je i navedeno.

 

jasiri-koncar-serbia-kenya

Ministarstvu odbrane Kenije je ovaj brod isporučen 2012. godine i to prvenstveno zbog kontrole mora i obale te borbe sa somalijskim piratima. Još tada su naveli da je potrebno brod nadograditi sa novim i jačim topovima.

jasiri - navy - kenya

Iako su postojala nagađanja da se vozi oružje za Ukrajinu, a djelom i zbog NATO saopštenja 16.1.2015. u kojem kaže da bi se pod određenim uslovima mogla pokrenuti inicijativa prodaje oružja kao pomoć Ukrajini. Možda nagađanja čak najviše bila zbog fotografije transpora tenkova iz Češke za Nigeriju sa drugim ukrajinskim avionom Antonov An-225 Mriya. Prema ugovoru Nigerija je još prošle godine kupila 16 tenkova, a ukrajinska kompanija Antonov je izabrana za transport.  To što je ukrajinska kompanija u pitanju ne mora da znači da će sve to završiti na frontu u Ukrajini ili se bar nadam da ipak neće… Bilo je čak i nagađanja da se ovim transportom večeras voze Nore – B52 ili oklopna vozila Lazar BVT. Iako je sadašnji premijer Srbije dok je boravio na mjestu ministra odbrane potpisao sporazum sa Kenijom o isporuci ovo je ipak djelom prethodno realizovano, a i masa samo dve Nore ili Lazara daleko premašuje 52 tone. Prema svemu navedenom vjerujem ili sam gotovo siguran da je u pitanju rashodovana topovnjača, a i zbog toga što avion putuje za Mombasu, a ne u Najrobi glavni grad Kenije, jer je upravo u Mombasi stacionirana korveta “Jasiri”. Mogu da se složim sa premijerom u konkretnom slučaju da je dobro da Srbija proizvodi oružje i da se profiliše na tom tržištu, ali svakako ne bi trebala da se u svjetske sukobe mješa putem crnog tržišta samo da bi se popunile rupe u budžetu ili da bi se natrpali džepovi pojedinaca. Osim povećanja proizvodnje i redovnog izvoza oružja, akcenant bi trebao da bude i na proizvodnji za unutrašnje potrebe i Vojsku Srbije, jer znam šta govorim.

Računanje direktnih i kompenzacionih mandata za NSRS

B0E69890-0035-4EE9-8442-5457058083BA_mw1024_s_nIako ova tema nije iz domena međunarodnih odnosa i diplomatije o čemu inače pišem, odučio sam da kao politikolog objavim na koji način se računaju dobijeni mandati i zbog ličnog interesovanja i zbog interesovanja svojih kolega koje su me tražile da ovo objavim. Naime, metoda preračunavanja glasova u mandate nije jednostavna, ali je jednostavno napisana u članu 9.5 izbornog zakona BiH.  Isto tako u članu 9.6 odmah ispod se vidi i princip po kojem se računaju mandati za kompenzacione liste. Prvo i osnovno pravilo je da u izbor za preračunavanje mandata ulaze samo one stranke koje su prešle cenzus, odnosno 3% koliko to iznosi u BiH i RS. U BiH je prihvaćen Sainte-Lague metod i on je dio i samog izbornog zakona. Ovaj metod kaže da se direktni mandati računaju po formuli u kojoj se ukupan broj glasova koje je osvojila jedna partija prvo dijeli sa 1, pa sa 3, 5, 7, 9 i tako redom dok se ne podjele svi mandati iz date izborne jedinice. Suštinski se moraju razlikovati direktni i kompenzacijski mandati. Direktni mandati su mandati dobijeni sa direktnih otvorenih lista političkih subjekata za koje smo mogli da glasamo na izborima. Kompenzacijski mandati su dobijeni sa kompenzacijskih listi koje nisu vidljive biračima osim ako se baš sami ne interesuju ko se nalazi na tim listama. Ove liste sastavljaju političke partije i one su zatvorenog tipa, dakle ako neko osvoji 5 kompenzacionih mandata u NSRS ulazi prvih 5 sa njegove kompenzacione liste bez obzira na broj osvojenih glasova na direktnim listama. Svi oni koji se nalaze na direktnim listama ne moraju da se nalaze na kompenzaciji, ali svi koji se nalaze na kompenzacionim listama moraju da se nalaze i na direktnim. Evo kako to izgleda u praksi kad je u pitanju preračunavanje glasova u direktne mandate iz Izborne jedinice 1, za Narodnu skupštinu Republike Srpske. Ova izborna jedinica obuhvata šest opština: Krupa na Uni, Novi Grad, Prijedor, Kostajnica, Kozarska Dubica i Oštra Luka.

TabelaKao što vidimo  ovdje u tabeli su samo one stranke koje su prešle 3% od ukupnog broja glasova. Broj osvojenih glasova svake stranke djelimo po već gore pomenutoj formuli da bi dobili određeni količnik. Taj količnik onda rangiramo od najvećeg pa do najmanjeg u rasponu od 1-7. Do sedam se ide zato što je izbornim zakonom predviđeno da Izborna jedinica 1 daje 7 poslanika u NSRS sa direktnih lista. Naravno, broj direktnih mandata nije isti za svaku izbornu jedinicu što ćemo vidjeti u rezultatima za ostale izborne jedinice koje ću napisati ispod. Princip računanja ostaje isti. Ovako se raspodjeljuju ukupno 63 direktna mandata, dok se ostalih 20 mandata raspodjeljuje preko kompenacione liste. Preračunavanje ovih 20 mandata ću objasniti kasnije.

Izborna jedinica 2 obuhvata Laktaše, Gradišku, Srbac i Prnjavor i iz ove jedinice takođe imamo ukupno 7 direktnih mandata. Ovdje istom formulom koju smo koristili u prethodnom primjeru. SNSD je osvojio 3 mandata, SDS 2, PDP 1 i DNS 1 mandat.

Izborna jedinica 3 obuhvata Banja Luku, Čelinac, Istočni Drvar, Mrkonjić Grad, Ribnik. Šipovo, Kotor Varoš, Petrovac, Kupres RS i Kneževo. Iz ove jedinice se bira ukupno 12 direktnih mandata. Na slici ispod se vidi da je SNSD dobio 5, SDS 3, DNS 1, PDP 1, NDP 1 i SP 1.

Untitled2

Izborna jedinica 4 obuhvata Derventu, Brod, Vukosavlje i Modriču. Iz ove jedinice imamo 4 direktna mandata. Takođe prema istoj formuli kao i u prethodnim primjerima dobijamo da je ovdje SNSD uzeo 2 kandidata i SDS 2.

Izborna jedinica 5 obuhvata Doboj, Petrovo i Teslić. Iz ove jedinice imamo 6 direktnih mandata. Prema dosadašnjim rezultatima na nešto više od 90% prebrojanih glasova SNSD je osvojio 2, SDS 2, Domovina 1 i  DNS 1 mandat.

Izborna jedinica 6 obuhvata Šamac, Donji Žabar, Pelagićevo, Lopare, Brčko, Bijeljinu i Ugljevik. Ova jedinica daje 9 mandata, a prema do sad prebrojanim rezultatima SDS je dobio 3, SNSD 3, DNS 1, PDP 1, NDP 1.

Izborna jedinica 7 obuhvata Zvornik, Osmake, Šekoviće, Vlasenicu, Srebrenicu, Bratunac i Miliće. Iz ove jedinice imamo 7 direktnih mandata. Po rezultatima i računu koji sam dobio SNSD je osvojio 2 mandata, SDS 2, DNS 1 Domovina 1 i PDP 1.

Izborna jedinica 8 obuhvata Han Pijesak, Sokolac, Istočnu Ilidžu, Istočni Stari Grad, Istočno Novo Sarajevo, Trnovo, Pale i Rogaticu. Ova jedinica u NSRS daje ukupno 4 direktna mandata. Prema preračunavanju glasova u mandate SNSD i SDS su ovdje osvojili po 2 mandata.

Izborna jedinica 9 je poslijednja izborna jedinica koja daje 7 mandata i obuhvata: Višegrad, Istočni Mostar, Nevesinje, Kalinovik, Gacko, Foču, Novo Goražde, Čajniče, Rudo, Berkoviće, LJubinje, i Trebinje. Prema rezultatima iz ove izborne jedinice. SNSD je osvojio 3 mandata, SDS 2, PDP 1 i SP 1.

Kada saberemo sve direktne mandate iz svih jedinica dobijamo ukupno 63 mandata. Prema političkim subjektima to izgleda ovako.

SNSD = 24

SDS= 20

DNS = 6

PDP = 6

Domovina = 3

NDP = 2

SP = 2

Što se tiče kompenzacionih mandata princip preračunavanja je malo drugačiji ali formula ostaje ista. Naime, da bi izračunali kompenzacione mandate moramo koristiti zbirne rezultate za RS. To znači rezultate koliko je koji politički subjekt osvojio ukupno na teritoriji RS sa svim izbornim jedinicama zajedno. U ovaj račun takođe ulaze samo one stranke koje su prešle cenzus odnosno 3%. Kao što smo npr. u Izbornoj jedinici 1 vršili raspodjelu 7 mandata, tako ćemo za kompenzacione liste po istom principu vršiti raspodjelu 83 mandata koliko ima naša Narodna skupština Republike Srpske, samo što ćemo koristiti zbirne rezultate. Prema tim zbirnim rezultatima SNSD je osvojio 188260 hiljada glasova, SDS 153817, DNS 53427, PDP 43384, SP 29713, NDP 28989 i Domovina 26292. Ovo su naravno rezultati sa uvrštenim glasovima iz inostranstva što opet ne čini kompletan broj glasova ali daje sasvim dobar pregled i progresiju daljih glasova da se mogu izračunati kompenzacijski mandati. Kada dobijemo rezultate na ukupnu raspodjelu ova 83 mandata, onda od tih rezultata oduzmemo direktne mandate da bi dobili koliko koja stranka ima tačno kompenzacionih mandata. Ovo računanje je naravno komplikovano i traži dosta vremena ako idete “ručno”, no ako koristite program za računanje glasova koji posjeduje naš CIK onda to i nije toliki problem.

Kad se zbirni glasovi preračunaju u 83 mandata dobiju se sledeće vrijednosti: SNSD 30, SDS 24, DNS 8, PDP 7, NDP 5, SP 5 i Domovina 4. Od ovih vrijednosti se oduzimaju direktni mandati da bi se dobio konačan broj kompenzacijskih mandata.

DIREKTNI MANDATI

(A)

DRUGO RAČUNANJE

(B)

KOMPENZACIJSKI MANDATI

C= B – A

UKUPNO MANDATA

C + A

 

SNSD

24

30

6

30

SDS

20

24

4

24

DNS

6

8

2

8

PDP

6

7

1

7

NDP

2

5

3

5

SP

2

5

3

5

DOMOVINA

3

4

1

4

UKUPNO

63

83

20

83

Ovdje ipak nije sve gotovo kad je riječ o kompenzacijskim mandatima, a prvenstveno zbog člana 71. Ustava Republike Srpske koji kaže da u NSRS moraju biti zastupljena najmanje 4 poslanika iz reda konstitutivnih naroda. Zbog ove odrednice sami kompenzacioni mandati imaju veliku ulogu jer ukoliko unutar direktnih mandata nema dovoljan broj predstavnika svih konstitutivnih naroda on se popunjava prvo sa kompenzacione liste. Ovo je često znao biti slučaj u RS, a posebno zbog Hrvata koji nisu bili u dovoljnom broju zastupljeni u direktnim mandatima, pa se njihova kvota popunjavala sa kompenzacione liste. Isto tako će biti i ove godine. Prema još nepotvrđenim informacijama koje imam sa terena i prema dosadašnjim izbrojanim glasovima jedan Hrvat se našao unutar direktnih mandata, dok će po jednoga sa svojih kompenzacionih lista dati SNSD, SP ili NDP. Ovdje naravno može doći do minimalnih odstupanja nakon brojanja svih glasova, gdje se može desiti da još jedan Hrvat prođe direktno, a u tom slučaju bi se onda samo dva popunjavala sa kompenzacione liste. Na kraju još jednom želim da kažem da može doći do minimalnih promjena jer je ova projekcija mandata rađena na oko 90% prebrojanih glasova i dostupnih podataka koje je objavio CIK.

* Nakon objavljivanja konačnih rezultata koje možete vidjeti na stranicama CIK-a nije bilo značajnijih promjena, osim što je SNSD u ukupnom zbiru osvojio 29 mandata, a Domovina 5, dok je sve ostalo isto. Ove konačne rezultate i promjene nisam naknadno dodao u tabelu kao dokaz da ipak treba sačekati da se izbroji sve do kraja radi preciznih podataka. Manje promjene kao što vidite su došle takođe oko broja kompenzacionih i direktnih mandata, gdje je Domovina dobila 3 kompenzaciona i 2 direktna, a SP 1 direktni i 4 kompenzaciona, ali ovo nije imalo uticaja na konačan zbir mandata. Što se tiče Hrvata i Bošnjaka kao konstitutivnih naroda, minimalne zakonske kvote su popunjene. Kad sve sumiramo najbitniji je sam postupak računanja koji možemo ocijeniti tačnim i koristiti u budućim projekcijama i izračunima.

Odgovor Oani Lungesku, portparolu NATO saveza

Serbian air force

Uz dužno uvažavanje prema zvaničnicima NATO saveza samo jer su po godinama stariji od mene, upućujem oštru kritiku na sramno ruganje civilnim žrtvama NATO bombardovanja suverene države u srcu Evrope. Uz ovu kritiku prilažem i ilustraciju koju sam uradio kao odgovor na ono što je postavila gospođa Oana Lungesku iz Rumunije. Gospođa Lungesku je tad iz Brisela posmatrala kako joj bombarduju komšiluk ispijajući koktele i gradeći svoju karijeru izvještavajući za BBC.

Poštovana gospođo Lungesku osim civilnih žrtava koje je SR Jugoslavija tad imala, životna sredina ovog djela Balkana je planski trovana osiromašenim uranijumom, kasetnim bombama i bombardovanjem hemijske industrije čije se posljedice osjete i danas, kako u Srbiji tako sigurno i u zapadnim djelovima vaše domovine Rumunije. Da je u portparolima NATO saveza nešto trulo i nečovječno pokazuje i izjava vašeg kolege i prethodnika  Džejmija Šeja tačno prije 15 godina kada je izjavio :

„Srbe treba spokojno bombardovati, jer će sve brzo zaboraviti”

Nakon 15 godina vi kao novi i prvi ženski portparol NATO saveza postavljate sliku preuzetu od isto tako veoma tolerantne ministrice za EU integracije  tzv. Kosova* Fljore Čitaku.

https://twitter.com/NATOpress/status/447837567426523136

Ovom slikom Vi se rugate svim nevino stradalim žrtvama i pitam se kako Vas ne bole bar one najmlađe i najtragičnije, jer pretpostavljam da ste i sami majka, ako ipak niste onda jer ste u periodu od 1981 – 83. obavljali posao učiteljice engleskog jezika u gradu Busteni i sigurno ste radili sa djecom. Neka Vas bude sram i stid, a mene već jeste što djelimo isti datum rođenja.

PS. Sat vremena nakon mog teksta, replike i mini kampanje na tviteru (slučajno ili ne) gospođa Lungesku je obrisala svoj sramni tvit u kojem se ruga žrtvama bombardovanja NATO saveza ali dokazi su ostali sačuvani!

Untitled

DEMONSTRACIJE U BIH – DEMASKIRANJE – Bošnjački politički šah (3. dio)

g3625*Napomena: Prije nego što pročitate ovaj tekst, potrebno je pročitati prvi i drugi dio radi povezivanja informacija i analize.

Treći dio svoje serije tekstova o protestima u BiH takođe ću započeti sa jednom izrekom J. Mekartija:

“Biti političar je nešto kao biti fudbalski trener. Morate biti dovoljno pametni da razumijete igru, ali dovoljno glupi da mislite kako je bitna.”

Da me neko ne bi pogrešno shvatio, opet ću se kratko osvrnuti na priču o dva nivoa ili karaktera ovih protesta, od kojih onaj socijalni nije zanemariv sa tačke gledišta običnog čovjeka, ali je svakako manje bitan sa globalnog naslova i više se posmatra kao snažno sredstvo za strateška “pretumbavanja” dodatno pojačano lošom vlašću. Osim ovoga valja nam imati u vidu i termin “specijalnog rata” koji se koristi u modernim teorijama ratovanja i označava rat jedne ili više udruženih država protiv druge koristeći se građanskim nemirima. Ovdje ću se zaustaviti da ne bi previše prizivao duhove teorija zavjere, ali svako ko geopolitički povezuje i analizira stvari mora da poznaje i termin “specijalnog rata” kao i neke njegove oblike (psihološki, privredni, obavještajni, u novije vrijeme internetski…) Ovo pišem jer se 5. februar dan kada su počeli protesti poklapa sa istim datumom iz 1994. i granatiranjem Markala, gdje je ove godine obilježeno 20 godina od te tragedije. Odmah nakon Markala NATO savez je pokrenuo vazdušne napade na srpske položaje, mnogi bi rekli opravdano… a dalji razvoj događaja nam je svima poznat. Sve bi to nekako i mogli razumjeti da ni do dan danas granatiranje Markala nije obavijeno velom tajne i kontroverzom, da li je granata ispaljena sa srpskih ili bošnjačkih položaja. Ova kontroverza je i u Hagu više puta potvrđena, a jedno od poslijednjih svjedočenja tome u prilog je i ono Jasušija Akašija bivšeg specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN za Jugoslaviju, koje možete pogledati na video linku od 1:16:54. Uz svu počast stradalima, vjerovanja sam da su Markale klasičan primjer psihološke metode specijalnog rata da bi se iznudila strana intervencija, što je potvrdio i zaštićeni svjedok KW-586 na današnjem svjedočenju u Hagu.

Ovaj uvod sam napravio sa namjerom, i osim datuma koji povezuje dva sasvim različita i nepovezana događaja u razmaku od 20 godina, vjerujem da on povezuje političku pozadinu i sopstveno žrtvovanje za postizanje političkih ciljeva. Svakako u Sarajevu protesti nisu počeli kad i u Tuzli već dan kasnije, čini mi se upravo zbog obilježavanja gore pomenute godišnjice. Kao što sam u prošlom tekstu objasnio ulogu i interes hrvatskog korpusa za rješavanje pitanja u BiH na ovakav način, tako je i bošnjački političko – obavještajni korpus imao svoj interesni cilj u ovim protestima. Problem nastaje u onom djelu gdje i jedne i druge političke elite imaju želju za intervencijom EU i krajnjom promjenom Dejtonskog sporazuma, ali i Hrvati i Bošnjaci te promjene vide na svoj način. Dok su Hrvati u svojim namjerama veoma složni, kod bošnjčkih političara vlada velika zbunjenost i međusobno optuživanje, kod nekih borba za reviziju Dejtona, a kod drugih borba za vlast.

U hronologiji dešavanja unutar bošnjačkog korpusa potrebno je izdvojiti nekoliko događaja. Među prvima su već prethodno spomenuti protesti za JMBG. Ovi “probni protesti” za JMBG su imali plemenit povod ali iza kojih su ne tako plemeniti ljudi trljali ruke. Neusvajanjem standardnog zakona prilagođenog  teritorijalnoj organizaciji kakva je uspostavljena Dejtonskim sporazumom tad, postignuto je isto to samo par mjeseci kasnije. Iz mase se kao vođa tih protesta izdvojio i Nihad Aličković, kasnije i jedan od organizatora demonstracija u Sarajevu, inače pokretač građanske inicijative “AntiDejton” grupa koja se zalaže za ukidanje Republike Srpske nazivajući je genocidnom tvorevinom, te za unitarnu BiH i vraćanje ustava Republike Bosne i Hercegovine iz 1992.

Nihad1

Ovaj pokret djeluje već neko vrijeme i poprilično su prisutni u medijima u FBiH. Prošle godine u novembru gospodin Aličković je gostovao u jednoj emisiji čija je tema bila “Čemu služe predstavništva RS po svijetu”. Ne znam na osnovu čega, ali po ovome ispada kao geopolitički ekspert i čovjek za sve i svašta. Preporučujem da se pogleda ova emisija koja argumentuje gore napisano  kao i sam koncept emisije u negativnom smislu prema ovakvom vidu promocije Republike Srpske.

Sledeći bitan događaj kad je riječ o bošnjačkim političarima je prijem u zgradi Predsjendištva BiH za Nasera Orića i to nekoliko dana prije samih protesta. Znamo da je razlog ovome bila optužnica Srbije za ratni zločin, ali sa druge strane prijem Orića i slikanje bošnjačkih lidera sa njim u zgradi Predsjedništva predstavlja svojevrstan presedan i svakako baca sjenu na odnose u BiH. Neki sarajevski mediji izvijestili su kako je bilo „dovoljno” da se Orić oglasi iz zgrade Predsedništva BiH pa da se, do juče zavađeni, politički predstavnici Bošnjaka „ujedine” u novoj borbi za zaštitu „branilaca” BiH.

oric-bih

Idući hronologijom dan poslije ovog prijema u zgradi Predsjedništva opet se vraćamo na gospodina Aličkovića koji objavljuje svoju srdačnu fotografiju sa Naserom Orićem. Veče nakon nereda i paljenja zgrada u Sarajevu Nihad Aličković je bio i uhapšen od strane policije i priveden na ispitivanje jer je označen kao vođa demonstracija i predstavnik skupa u tom gradu. Ovdje opet dolazimo na onu podjelu o socijalnom i obavještajnom nivou protesta i tačno se vidi granica gdje prestaje jedan, a počinje drugi. Ljudi koji organizuju građanske proteste sa ovakvom pozadinom nemaju građanski već primarno i samo politički cilj.

NIhad2Površinski reklo bi se da je za ovaj dio posla bio odgovoran onaj desni dio bošnjački orjentisanih političkih stranaka. Od raspada Jugoslavije ovaj dio je bio zadužen za sve “prljave poslove” na bošnjačkoj strani sa sebi svojstvenim ciljem. Drugo krilo koje u svemu ovome ima svoje interese je ono centralno uslovno rečeno, koje čini  predsjednik SBB-a i ministar bezbjednosti Fahrudin Radončić. U trenutnim političkim relacijama, zapravo jedini koji je kategorički podržao proteste i maltene se suprostavio Izetbegoviću i Lagumdžiji, što će ga vrlo vjerovatno koštati smjene. Pored ovoga, smatram da je gospodin Radončić kao ministar bezbjednosti morao imati informacije šta se sprema i svakako snosi dio službene odgovornosti. Sa druge strane među samim demonstrantima, pa čak i vođama pojavljivali su se članovi i odbornici SBB-a, što dodatno govori u prilog “neinformisanosti” ministra bezbjednosti, koji je svojim stavom na strani demonstranata iako i sam participira u vlasti, mudro osudio “druge” i sebe stavio u povlašćen položaj pred oktobarske izbore. Treće krilo unutar bošnjačkog korpusa je ono SDP-a koje je ujedno i najveći gubitnik u ovome, a po svemu sudeći bilo je i najveći kočničar na rješavanju pitanja Sejdić – Finci, a i najveći vlastodržac u FBiH. Govor predsjednika SDP-a poslije demonstracija sa psihološkog aspekta djelovao je veoma poražavajuće, te je bio prepun frustracija i indirektnih poziva da se nezadovoljstvo u RS manifestuje na isti način. 

Ako malo zagrebemo ispod ove političke površine dolazimo do Tuzle i mjesta u kom je sve počelo, ako mene pitate još od Tuzlanske kolone, a ovo sad je samo nastavak, akteri su manje više isti ali nema više JNA, ostali su problemi, neispunjena obećanja i stari “paravojni obavještajci”. Da bi šire i detaljnije sagledali dešavanja oko Tuzle veoma je bitan iskaz koji je policiji dao Aldin Širanović organizator grupe “Udar” u kome on spominje imena koja su odgovorna za samu “radikalizaciju”, finansije i organizaciju protesta. Aldin Širanović je nedavno policiji prijavljen zbog nasilja u porodici, a radio je i u tuzlanskoj direkciji BH Telekoma, gdje je za samo tri mjeseca dobio otkaz zbog “problematičnog ponašanja”. U imenima koja se spominju u ovom iskazu dva imena se posebno ističu. Prvi je Salih Šabović nezavisni poslanik u Skupštini Tuzlanskog kantona koji je bio osnivač SBB – a u Tuzli i vlasnik građevinske firme GIPROM, a prije godinu dana je izašao iz Radončićeve stranke. Osim ovoga gospodin Šabović je i rođak ministra Radončića. Udruženje nezaposlenih koje je sazvalo bivše radnike na protest se nalazi u zgradi koja je u Šabovićevom vlasništvu. Iz Širanovićevog iskaza vidi se da je on od Šabovića dobio određenu podršku, o kakvoj se podršci radi može se naslutiti iz prepiske sa Almirom Arnautom. Kompletan video razgovora Širanovića i Arnauta preko FB možete pogledati OVDJE !

Prepiska Širanović – Arnaut (“sad sam potego veze da me malo poprave finansijama“)

U iskazu se vidi da su Širanović i Arnaut sarađivali prije pada Vlade i bili su na istoj strani, te da je Arnaut animirao navijače “Fukare” da se uključe u proteste. Nakon pada Vlade, jedan drugog počinju optuživati  za rad u interesu BPS-a i BOSS-a gdje se razilaze i Širanović otpada iz plenuma. Širanovićev advokat je ni manje ni više nego baš predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović poznat po svojim stavovima i izjavi da “najveći evropski fašizam stanuje u Republici Srpskoj”. 

Drugo ime koje se spominje u iskazu je gore pomenuti Almir Arnaut – Beli predsjednik udruženja “Velika djeca” i član plenuma građana Tuzle. Ovome još treba dodati da je Arnaut zvanično predsjednik opštinske organizacije “Stranke za narod BiH” kao i osnivač FB grupe 50 000 ljudi na ulice za bolje sutra!”. Predsjednik ove “Stranke za narod BiH” sa sjedištem u Zenici  je nezavisni poslanik parlamenta FBiH Isak Ramo. Gospodin Ramo je u parlament ušao kao član BPS-a Sefera Halilovića, a prije toga je 10 godina radio kao policajac u kantonu. O programskim ciljevima stranke i zalaganju za promjenu Ustava BiH možete pogledati izjavu gospodina Rame prilikom posjete Norkopingu i intervjua za sajt “Bošnjačke islamske zajednice” u tom gradu.

Na sve ovo neizostavno moram dodati i izjave Sefera Halilovića u emisiji kod Zvonka Marića povodom protesta, gdje on nedvosmisleno spominje promjenu Ustava, ukidanje kantona i ukidanje Republike Srpske.

Osim sitnih domaćih igara vezanih za proteste potrebno je spomenuti još nekoliko interesantnih događaja i sastanaka koji mogu da se vežu analitički uz trenutnu situaciju. Prvi ovakav događaj je redovna sesija Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99” održana 27.1.2014. nekoliko dana prije protesta, čiji je uvodničar bio ambasador Irana u BiH Sejed Husein Rajabi. Ovo i ne bi primjetio da se članovi Kruga 99 nisu aktivno počeli pojavljivati na plenumima nakon protesta čime su izazvali revolt nekih drugih članova istog plenuma. Takođe ne tako davno bili smo svjedoci tajne diplomatske ofanzive Iranaca u BiH. Prošle godine ministar Radončić je proglasio dvojicu iranskih diplomata u BiH “presonama non grata”. Jedan od tada deportovanih diplomata je Jadidi Afsaneh zamjenik Hamzeha Dolabija šefa (IRGC) “Iranske revolucionarne garde” jedne od dve obavještajne službe pri iranskoj ambasadi u BiH. On je uspio uspostaviti brojne kontakte, a najviše se sastajao sa Fikretom Muslimovićem, uticajnim članom bivšeg AID – a. Ambasada Irana je najznačajniji finansijer Udruženja za zaštitu tekovina rata u BiH kojim rukovodi upravo ovaj penzionisani general ARBiH Fikret Muslimović i danas savjetnik Bakira Izetbegovića, a nekad je bio savjetnik i njegovom ocu. Jadidi i Dolabi su svojevremeno imali i sastanke o saradnji na polju kulture sa Nusretom Imamovićem, liderom vehabijske zajednice u Gornjoj Maoči. Čak i bez ovih podataka bar načelno se zna uloga iranskih obavještajnih službi u BiH od rata pa do danas. Logično sad se nameće zašto je sve ovo bitno i kako je povezano sa protestima? 

Sve ovo je bitno jer Bakir Alispahić i Fikret Muslimović preko Odbora za obranu i sigurnosnu politiku SDA imaju presudan utjecaj na izbor kadrova u vojnim i policijskim kantonalnim strukturama. Po ovome najpovjerljiviji SDA-ov namjesnik u Sarajevu je bivši direktor AID-a Kemal Ademović, trenutno zamjenik predsjednika Skupštine Kantona Sarajevo. Takođe, treba napomenuti da je u javnosti poznat i “tihi” sukob između Sefera Halilovića i Fikreta Muslimovića gdje jedan drugog optužuju za ubistva nebošnjačkog, ali i bošnjačkog stanovništva. Halilović je svoja saznanja iznosio po pitanju paravojne jedinice “Ševe”, dok je Muslimović napisao knjigu “Lažovi i ubice” u kojoj optužuje Halilovića.

Jadidi                                  Fikret Muslimović i Jadidi Afsaneh sa još jednim Irancem

Drugi bitan događaj sa međunarodnim činiocima je onaj u Predsjedništvu BiH 31.1.2014. kada su članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Bakir Izetbegović primili zamjenika koordinatora Kancelarije za borbu protiv terorizma pri “State Departmentu” Justina Siberella i zamjenika direktora Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma Nicka Rasmussena. Osim njih na ovom sastanku su prisustvovali i Dylan Cors, direktor za međunarodne poslove, Odjel za nacionalnu sigurnost, Nikki Floris šef Analitičkog odjela za borbu protiv terorizma ispred FBI i drugi.

Poslijednji prijem se desio poslije protesta i to je onaj  ministra vanjskih poslova Republike Turske Ahmeta Davutoglua, takođe u Predsjedništvu. Tom prilikom Davatoglu je u diplomatskom tonu izjavio da je jedan od prioriteta Turske očuvanje teritorijalnog integriteta, jedinstva, blagostanja u Bosni i Hercegovini. Ono što je po meni iskočilo iz ovog umjerenog diplomatskog okvira je dio u kojem spominje političku reformu u BiH. Kompletan govor možete pogledati OVDJE.

“I mislim da ne postoji niko ko se ne slaže da je potrebno da se izvrši jedna temeljita politička reforma u Bosni i Hercegovini, kao što se vidjelo da za takvo nešto ima potrebe i u procesu iznalaženja rješenja za sprovođenje presude Sejdić-Finci.”

Sama posjeta je više ostavila dojam u svrhu objedinjavanja bošnjačkog korpusa sa naslova onih posjeta Milanovića u Mostaru, te Dodika i Bosića Beogradu. Na ovaj način Bošnjaci su pokazali da i njima ima ko da dođe, iako je posjeta bila zvanično prema Predsjedništvu BiH.

Zaključak svih ovih složenih i detaljnih informacija svodio bi se na veoma dobro organizovanu političku igru od strane bošnjačkog rukovodstva. Da su socijalne prilike za mnoge veoma teške već je svima jasno, kao što postaje jasno koliko su iste te socijalne prilike iskorištene da bi se postizali određeni politički ciljevi koji se gore opisanom analogijom lakše shvataju. Hrvati su svoj dio posla fantastično odradili i bez greške, računajući na pomoć EU da bi eventualnom promjenom Dejtona ostvarili svoje ciljeve za većom samostalnošću ili čak svojim entitetom unutar BiH. Već sam rekao koliko ovoj ideji ide u prilog članstvo, angažman i lobiranje Hrvatske u EU. Sa druge strane Bošnjaci isto imaju interes za promjenu Dejtonskog sporazuma, samo sa naslova ukidanja postojećeg uređenja i uvođenja potpune centralizacije. Da bi se paljenje zgrada “isplatilo i opravdalo” nasilni protesti pošto poto moraju da se prenesu u Republiku Srpsku, da bi se BiH predstavila kao neodrživa i tako izdejstvovala promjena ustavnog poretka. Poslije ovoga siguran sam, neće biti poboljšana socijalna situacija niti će biti više zaposlenih, a scenario bjesomučnih sastanaka po Ženevi i Briselu koji bi uslijedili nam je već svima od davnina poznat. Sa svojim namjerama bošnjački političari očigledno računaju na podršku Turske i za sad veoma rezervisanih SAD. U ovoj od rata najozbiljnijoj političkoj šahovskoj partiji postoji jedna bitna stvar koju svi nekako zaboravljaju, a to je Vašingtonski sporazum potpisan prije Dejtona koji je inkorporiran u njega kao njegov sastavni dio. Ovo je sporazum koji vezuje Hrvate i Bošnjake unutar Federacije BiH pod uređenjem u kom danas žive. Dejtonski sporazum je hirurški precizno urađen sporazum na štetu i korist svih i koji je do danas garant mira u BiH, dok je Vašingtonski sporazum i njegovo kompleksno kantonalno uređenje tad usaglašeno između Tuđmana i Izetbegovića (prije svega zbog čišćenja Republike Srpske Krajine) izvor svih problema u Federaciji BiH. Čak ni termin “kanton” nije ispravan jer je u originalnom sporazumu naveden naziv “okrug”. Sve ovo zapravo upereno protiv Dejtonskog sporazuma je nepotrebno i stvara dodatnu destabilizaciju stanja, ono što je potrebno da bi krenuli napred je temeljna revizija samo njegovog Vašingtonskog djela, ali izgleda je “vragu malo bilo”.