Kostajnica između Orijenta i Evrope

Tačno prije godinu dana na našim prostorima došlo je do pojave prvih slučajeva novog virusa korone, odnosno COVID – 19. Svi se dobro sjećamo zatvaranja, statistika, brojeva i svega što se dešavalo, a dobrim dijelom se to dešava i danas. Pored zdravstvenih aspekata same pojave ovog virusa, on se najviše odrazio i na one ekonomske, a posebno je to bilo vidljivo u pograničnim opštinama i gradovima na granici Bosne i Hercegovine sa Republikom Hrvatskom, odnosno Evropskom Unijom. Ovih dana čak vidimo i vijest kako EU zvaničnici razmišljaju o uvođenju takozvanih “COVID” pasoša za vakcinaciju koji bi služili kao dokaz pri ulasku u EU da ste vakcinisani jednom od vakcina koje su odobrene na prostoru EU. Vidljivo je odmah da će ova odluka ukoliko bude donesena biti uperena isključivo protiv kineskih i ruskih vakcina, ali isto tako će nam dodatno otežati ne samo prelazak granice EU, već i gore pomenute ekonomske i poslovne aktivnosti.

Kostajnica kao opština na granici i njen poslovni život je uveliko pogođen ovim odlukama, prvo onim o uslovima posebnog prelaska sa testovima, a ovo sa “COVID” pasošima će dodatno ograničiti svu tu poslovnu i trgovinsku razmjenu. Sve ovo me podsjetilo na jedan istorijski period koji se može svrstati u “zlatno doba” kostajničke trgovine. To je bio period od 1809 – 1813 godine, kada je granica na rijeci Uni bila zapravo granica između Ilirskih provincija pod pod francuskom upravom za vrijeme vladavine Napoleona Bonaparta i Otomanskog carstva pod vladavinom tada mladog sultana Mahmuda II. Upravo zbog specifičnosti granica Ilirskih provincija Kostajnica se tada našla na raskrsnici puteva koji vode na zapad i zbog svog geografskog položaja postala je važno transportno i trgovačko sjecište.

Iz svojih strateških razloga Francuzi su ponajprije gradili kopnene puteve kako bi omogućili brži protok svoje vojske i topništva prema istoku. Napoleon je “Berlinskim dekretom” 21.11.1806. odredio koncept kontinetalnog sistema, odnosno strategije spoljnje politike zbog rata sa Velikom Britanijom. Cilj ove strategije je bio ekonomski potopiti protivnika na način da se Britancima onemogući trgovina sa državama koje su bile u savezu sa Napoleonom. Kompletna trgovina i razmjena dobara trebala se odvijati samo preko kopnenih puteva Evrope, a ne preko mora, iz razloga što su upravo tu Britanci imali nadmoć. Francuzi su sprovodili ovu strategiju sve do 1814. godine. Uspostava ove vrste kontinentalne blokade stvorila je uslove i nužnost većeg razvoja kopnenog transporta robe. Jedna od prvih mjera francuske uprave bila je uspostava kopnene putne mreže u Dalmaciji koja bi bila „učinkovita i životna”, odnosno imala bi i vojnu i trgovačku ulogu. Trgovina sa regijom Levant (današnji prostor Sirije, Jordana i Libanona) tako bi prolazila upravo preko granice u Kostajnici. Gradnja mosta na Uni u Kostajnici kao i gradnja Napoleonove ceste bila su dva strateška vladina projekta za koja su se trebala naći sredstva.

Upravo ovo su razlozi koji su podstakli Napoleona i njegove saradnike da se u Kostajnici izgradi određena vrsta infrastrukture, pa su tako na prostoru današnje Hrvatske Kostajnice popravljali stare puteve i gradili nove. Dve najvažnije građevine koje su Francuzi ostavili iza sebe su bile kontumac ili lazaret i most između dve Kostajnice koji je ponovo napravljen 1810. i 1811. planom francuskog maršala i upravnika Ilirskih provincija Ogista Marmona. Pored mosta koji je bio veličanstven za to vrijeme, posebno su urađeni i stubovi na kojima se mogao vidjeti napoleonski orao.

Priča oko ovog lazareta je posebno interesantna i donekle se reflektuje na današnju situaciju. Naime, lazaret zapravo predstavlja jednu vrstu građevine, odnosno pograničnog objekta koji je služio kao karantena da bi se zemlja u koju ulazi roba bolje branila od epidemija kuge koje su često harale Otomanskim carstvom. Karantenski blok organizovan je u na prostoru ispred današnjeg starog grada. U službenom glasniku Francuske od 9.1.1813. godine pronašao sam planove za izgled ovog kostajničkog lazareta koji je podeljen na pet različitih dijelova: prva prostorija je bila za smještaj zaposlenih koji moraju primiti robu čiji je karantin istekao; druga je namjenjena smeštaju putnika i tamo će biti postavljene sobe za posjete u kojima će oni moći da se vide sa ljudima sa kojima posluju, tu je onda i ogromno mjesto sa 410 skladišta koje mora biti okruženo lijepim prodavnicama i to kućište će se koristiti samo za robu u karantinu. Dio lazareta dodjeljen je i za konak pristiglih karavana i njihovih konja; konačno tu je i bolnica, odnosno dio koji razdvaja sve. U istom službenom glasniku je navedeno kako je u Kostajnici izvedeno nekoliko važnih radova, gdje se posebno ističe kako je izgrađen prelijep most preko Une i prodavnica u koju se može smjestiti 4000 bala pamuka, a već je u procesu izgradnja novih prodavnica koje će biti osnovane sledeće godine za najmanje 8000 bala pamuka. Naime, zbog velike epidemije kuge u Otomanskom carstvu most je prethodno bio srušen čime je uveliko usporena trgovina, ali uspostavljanjem karanterna ovaj most je  ponovo izgrađen od strane Francuza.

Da su Francuzi Kostajnicu posmatrali kao veoma važno mjesto, svjedoči i dokument iz knjige komunikacijskih ruta Francuskog carstva, gdje je na stranici 346. zapisano:

Kostajnica je opšte skladište robe sa Levanta koja ide u isporuci za Kraljevinu Italiju i Francusko carstvo.

U periodu prije 1811. godine sav pamuk za francusku industriju išao je preko tadašnje Austrije, a skladište je bilo u Strazburu, gdje su Francuzi plaćali velike takse na ovaj transport. Ovo stanje je moralo biti promjenjeno i zato je između ostalog ustanovljen novi putni pravac preko Ilirskih provincija sa skladištem u Kostajnici čime su takse smanjene, a pamuk je vrlo lako mogao preko Trsta da ide do Milana i ostatka Francuske. Samo 1811. godine trgovina kroz Kostajnicu je bila vrijedna 10 miliona franaka od čega je pamuk bio najveća stavka.

Naravno, ovakvi ozbiljni planovi su tražili i ozbiljnu diplomatsku aktivnost prema Otomanskom carstvu, što nije izostalo i čemu je i sam Napoleon pridavao dosta pažnje. Interes Francuza za Bosnu posebno se povećao nakon osvajanja Dalmacije 1805. godine. Napoleon je smatrao da je Bosna kao teritorija u okviru Otomanskog carstva tada imala veliki politički i ekonomski značaj, a prvenstveno zbog svog geografskog položaja, gdje je kao takva postala zapravo susjedna zemlja Francuskom carstvu. Kao što sam već gore objasnio, zbog sukoba sa Britancima Napoleon je htio da zamijeni pomorski put do Indije kojim su se prevozile sirovine (prije svega pamuk) za francusku industriju, a ključ kontinentalnog puta do regije Levant je bila upravo Bosna i zbog toga je francuski vladar odlučio da u Travniku otvori generalni konzulat Francuske.

Mjesto konzula povjereno je karijernom diplomati Pjeru Davidu koji je postavljen za travničkog konzula dekretom koji je Napoleon potpisao 12. maja 1806. Njegova misija u Bosni, prema uputstvima francuske vlade, može se u nekoliko riječi sažeti na sledeći način: održavanje dobrosusjedskih odnosa između Dalmacije i Bosne (što je bilo veoma važno, s obzirom na to da je dolazak francuskih trupa u Dalmaciju izazvao zabrinutost u Bosni); da se olakša, zaštiti i razvije trgovina između Ilirskih provincija kroz Bosnu i da se poboljšaju svi prekogranični odnosi. Pored toga David je imao zadatak da prati događaje na prostoru Srbije i Crne Gore, te da informiše francusku vladu o svemu što se tamo dešavalo.

Slijedeći ova uputstva, Pjer David je „sa velikim žarom“ ispunjavao svoje funkcije Napoleonovog predstavnika i pokazivao aktivnost kojom je i sam car bio zadovoljan. Davidovoj aktivnosti svjedoči obimna prepiska koju je vodio sa ministrom vanjskih poslova, sa guvernerom Ilirskih provincija, sa francuskim predstavnikom u Carigradu, sa konzulima susednih zemalja i sa drugima. David je imao posebno uspjeha u razvoju posla i trgovine, a najplodonosniji period u ovim podacima je između 1811-1813. Zahvaljujući podršci francuskog konzulata u Travniku uspostavljen je trgovački put koji je regiju Levant povezivao sa Ilirskim provincijama, a ovaj put u Bosni je prolazio kroz Kostajnicu, Novi, Banjaluku, Travnik, Sarajevo, Novi Pazar, dok je dalje nastavljao prema Kosovskoj Mitrovici, Skoplju, Solunu i Carigradu. Iz francuskih dokumenata o veličini ove trgovine i o količini robe koja se tako prevozila ovim putem, vidi se da je 18 000 bala pamuka prošlo 1811. godine kroz Kostajnicu. Na istom putu od Kostajnice do Carigrada i pošta je redovno radila, a da bi se olakšala trgovina u Sarajevu je otvorena francuska komercijalna kuća. Na funkciji konzula David je boravio sve do 1814. godine kada je francuski generalni konzulat u Travniku zatvoren. Upravo ovaj period je bio inspiracija našem nobelovcu Ivi Andriću da napiše roman pod nazivom “Travnička hronika” gdje glavna priča govori upravo o konzulima i njihovom životu u Travniku.

Nema dileme da je uloga Kostajnice i njene okoline (u francuskim dokumentima naziv Costanizza/Costainizza) kao pograničnog prostora u istoriji evropske trgovine bila od velikog značaja. Obimna istorijska dokumentacija govori o veoma dinamičnom životu ovog prostora i prije dolaska Francuza na rijeku Unu, ali period Ilirskih provincija sam izdvojio kao veoma interesantan i plodonosan. Dio dokumentacije koji mi je bio dostupan sam pronašao na stranicama Nacionalne biblioteke Francuske, koje sam kasnije prevodio sa ciljem da tekst uradim autentično, ali postoji još više dokumentacije pogotovo o diplomatskim prepiskama, ali ta dokumentacija se dobija na uvid samo na licu mjesta. Možda će nekad biti prilike da se i ovo detaljnije istraži.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.