Haški tribunal je juče neslavno završio svoj rad, kao što ga je isto tako neslavno i počeo, više kao sud za podizanje tenzija i pravljenje ratnog rezultata unapred kreiranog kao i sam rat, nego kao pravi sud. Jedno veliko poglavlje raspada Jugoslavije i uopšte rata na ovim prostorima završava se danas. Kolosano pitanje “ko je počeo rat”, nikad neće biti odgovoreno isto sa svih strana, ali sigurno da je Haški tribunal svojevrsno završio taj nesrećni rat upravo juče, simptomatično baš 29. novembra na “Dan Republike” nekadašnje države.
Po broju kazni u Haškom tribunalu i po sveopštem predratnom, ratnom i poratnom raspoloženju zapadnih sila prema srpskom narodu uopšte, upravo su Srbi dobili najveće i zbirno najduže kazne. Zločina je bilo na svim stranama, da li su i kazne u tom srazmjeru po zasluzi sigurno znaju oni koji su ih kreirali i donosili. Sve i da takvu količinu krivice prihvatimo i pojedinačno i kao narod uslovno rečeno, ostaje velika praznina i gorčina zbog zločina nad Srbima čiji krivci i nalogodavci nikada neće odgovarati, dok su isti u Hagu pompezno oslobođeni i kod kuće u inat dočekani. Slučajevi Orić, Haradinaj i Gotovina ostaju kao najupečatljiviji dokaz ovim navodima. Ono što svaka strana smatra jeste, da su njihovi optuženi previse, a ovi drugi premalo, ma koliko god zbirni rezultat pokazuje samo jedno. Upravo sa tim Hag odlazi, a nas ostavlja u vječnom trvenju, verbalnom sukobu i nezadovoljstvu, jer se ciljano stvorila takva klima na ovom prostoru da se ratuje i u miru. Čudno je to, ali ispada da su bolji odnosi vladali netom poslije rata, nego godinama nakon Haškog tribunala. Uloga koju je ovaj sud imao na pomirenju naroda totalno je promašena, izokrenuta i izopačena.
Upravo sa ovim činjenicama Hag završava svoju misiju, a na prostoru bivše Jugoslavije ostavlja jednu veliku razvalinu, svakome njegovu, koja će se vjerovatno najviše koristiti u dnevno političke svrhe i uglavnom prema potrebi onih domaćih aktera koji još uvijek priželjkuju rat, te stranih činilaca kojima je to ovdje izvor prihoda, biznisa i zabave.
Ne mogu, a da se takođe ne osvrnem i na sam čin Slobodana Praljka, koji je juče zaokupio sve strane i domaće medije, a danas i sve naslovnice dnevne štampe. Optuženi general HVO učinio je ono što je mnoge asociralo na samog Geringa nakon presude u Nirnberškom procesu, i sa tim činom mnogi će ga svrstati u rang najvećih hrvatskih heroja. I zaista, smatram da se ponio herojski, ali samo iz samo jednog razloga. Svi mediji danas pišu o tom njegovom činu, ulaze u razloge i načine kako je bočica otrova uopšte prošla zidine tribunala u Hagu, te ko je mogao da je donese i kako. Ipak, u stranim i domaćim medijima uopšte se ne priča ili vrlo malo, da je potvrđenom presudom šestorici Hrvata, potvrđena možda još bitnija istorijska presuda Hrvatskoj za udruženi zločinački poduhvat s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Slobodan Praljak je uspio svojom žrtvom, te ovim teatralnim činom u potpunosti pokriti ono što Hrvatska krije i čime manipuliše dugi niz godina. Klasičan primjer ovoga je jedna zvanična akcija HVO od mnogih (Mrkonjić Grad, Bosanski Brod, Nevesinje…) u BiH i RS sa istim ciljem, a koja se odnosi na zapadno – krajiške opštine (Novi Grad, Kostajnicu i Kozarsku Dubicu) pod nazivom UNA 95. U ovoj akciji su bezočno i podmuklo ubijani civili, a kasnije se o njoj gotovo nikad nije pričalo, čak je i sam vrh Hrvatske države dugo godina krio podatke, jer je ova akcija završena neuspjehom i porazom HVO-a. Sa druge strane Srbija i JNA su osuđene za sve, za šta se i moglo i nije moglo biti osuđeno i presuđeno, ali sa ovom presudom se zvanično demaskira i uloga vrha tadašnje Hrvatske države, te se na neki način podvlači crvena linija ispod koje se više neće ići.
Bilo kako bilo, dva su zaključka sa kojima će se svi složiti, a to su da je rat najveće zlo za ljudski rod i da život kao rijeka teče dalje. Opet smo nakon svega manje ili više usmjereni nekako jedni na druge, a to najbolje znaju oni koji odlaze i napuštaju ove prostore u potrazi za boljim životom, pogotovo kad se sretnu tamo negdje… Vjerujem da je do rata malo kome ili samo usijanim glavama bez puno pameti i onima koji gorak ukus rata uglavnom nikad nisu ni okusili. Pored toga sve ove države su manje ili više razvaljene, uništenih privreda, slabih ekonomija i sveopšteg okruženja, te turobne budućnosti. Trend odlaska ljudi i porodica podsjeća na zemlje trećeg svijeta, jer odlazak je glavna tema. Smatram da postoji toliko stvari na kojima svi možemo i trebamo zajedno mnogo više raditi, pričati i popravljati, a da to nije rat.
Što se politike tiče, postoji mnogo prečih stvari od Dejtonskog sporazuma, na čiju bih promjenu i priču o promjeni stavio moratorijum na barem 10 godina da vidim šta bismo napravili u nekim drugim oblastima. Da li možemo izaći iz sopstvenih kazamata, osloboditi se i nastaviti normalno živjeti, ne znam, ali znam da moramo, kao što znam da se djecu treba umjesto šovinizmu učiti zdravom patriotizmu uz poštovanje drugih, u suprotnom niti ovaj kraj kazamata neće biti i kraj rata.
Nevendjenadija's Blog 