Migranti – Lice i naličje EU

migrants-hungaryPrije svega moram da kažem da ovakva EU kakvu poznajemo danas, i zbog koje se Robert Šuman i Žan Mone okreću u grobu, posljednjih godina je pogotovo građena na pljački, suzama i tragediji svih ovih izbjeglica koje sada pohode njene granice i traže svoju drugu šansu. Svi oni su tu, jer ista ta EU sa svojim zapadnim prijateljima SAD drži u ratu i izrabljivačkoj patnji njihove matične države zbog svojih političkih, militarnih, ekonomskih, a ponegdje i ličnih interesa. Neću ni da spominjem potencijalne mogućnosti da se među migrantima nalaze i teroristi koji bi bili prijetnja bezbjednosnom sistemu EU, kao ni probleme oko demografske slike Njemačke ili ostatka EU za nekih 30 godina.

Ovo bi mogao da bude prvi i jedini ozbiljniji talas problema koji će u potpunosti da demaskira sve one lažne ideale i licemjerja na kojima ova kapitalistička ideja “otvorenih” granica počiva. Otvorenih pod navodnicima, jer se zatvaraju čim krene mlijeko iz BiH i izbjeglice iz Sirije. Godine kolonijalizma i porobljavanja Afrike i Bliskog istoka, izgleda dolaze da naplate svoje. Fino je objasnio gospodin Asad, predsjednik Sirije rekavši:

“Problem sa migrantima se ne rješava u EU, već na njegovim izvorima u Siriji i Iraku, zaustavite finansiranje ISIL- a, zaustavićete rat, a samim tim i velike seobe”.

Zemlje kao Libija i Sirija su bile slobodarske zemlje časnog islamskog svijeta, a Sirija čak i sa značajnom hrišćanskom zajednicom, bile su to zemlje prosperiteta i sistema koji je ljudima omogućavao dostojanstven život, posao, školovanje i uređen zdravstveni sistem. Bile su to zemlje bogate kulture i velikih arhitektonskih poduhvata. U Libiji parovi dobijaju stan nakon što se vjenčaju, studenti imaju platu tokom cijelog studija, pa i poslije ako ostanu nezaposleni, struja, plin i voda se ne plaćaju, 17 litara goriva koštalo je jedan dolar, a kredite je moguće uzeti bez kamata do 60 godina, a pritom Libija nije imala vanjskog duga niti jednog jedinog dinara!!! Bila je to obećana zemlja za radnike i građevinske kompanije iz bivše Jugoslavije, kao i iz BiH koje su uspješno poslovale i gradile, sve dok Ivan Barbalić u ime svih nas iz BiH nije podigao svoju ruku za odlučujući 9. glas na sjednici SB UN koji je bio potreban za invaziju na ovu zemlju i tako presudio i nama i Libiji. Ono što je najbitnije, jeste da su to bile dve zemlje koje nije porobio MMF niti ostali moderni imperijalisti i zelenaši, zemlje koje nisu vodile tuđu, već prvenstveno svoju politiku, zemlje stabilnih valuta i velikih rezervi u nafti i zlatu.

Zbog svega gore navedenog, danas su to postale dve devastirane zemlje, razorene ratom,  zemlje smrti i izbjeglica, a sve zato jer nisu bile u “robovlasničkom sistemu” i što su sve više postajale smostalne i slobodne, te kao takve ozbiljna prijetnja, primjer drugima i uzbuna za opasnost. Možda ne u toj mjeri razvijene, ali u ovaj paket mogu da idu i Avganistan, Irak, te još neke zemlje Afrike odakle danas i imamo najviše izbjeglica. Zemlje specifičnih i autohtonih režima i sistema života koji jesu imali svoje mane, ali su mogli držati na okupu i pod kontrolom svoje stanovništvo, bez većih ratova i unutrašnjih sukoba uprkos postojećim razlikama. Iračka nafta, avganistanski opijum, libijske rezerve i sirijska bogatstva uz jake geopolitičke položaje ovih država, bile su pravi razlozi za razraranja.

Sve što je bilo dobro u ovom području Bliskog istoka je nestalo sa stvaranjem kvazi Islamske države, te ciljanim izvrtanjem islama u najgorim oblicima i proizvodnjom straha i averzije prema istom, ne samo na Bliskom istoku već i na bilo kom prostoru na kome žive muslimani sa ostalima. Raspirivanjem najprimitivnijih religijskih osjećanja, jeftino zaposijedaju sve one naivne, plitke i mahom mlade duše koje u neznanju ispunjavaju njihove skrivene ciljeve, a među običnim narodom siju strahove, predrasude i isključivost prema svemu što se sa islamom poistovjećuje u bilo kojoj drugoj opštoj formi.

Svim ovim jasno i nedvosmisleno dolazimo do ozbiljne krize na tlu Evrope, dolazimo do svih onih slika tretmana prema izbjeglicama, dolazimo do pendreka, suzavaca, pasa i mađarske novinarke koja ih udara, dolazimo do potresnih slika malog Ajlana i do karikatura Šarli Ebdo, dolazimo do zatvaranja granica, vojske, oštrih žica i urušavanja Šengena… dolazimo do onog pravog lica stanja ljudskih prava i sloboda, te spremnosti na iste unutar same EU. Dolazimo do poistovjećivanja one licemjerne priče oko sankcija Rusiji, pa kada Rusija uzvrati istom mjerom onda je to za sve zvaničnike EU nedopustiva uvreda.

Sa druge strane imamo Srbiju, toliko ekonomski, moralno pa i ustavno shrvanu, a narod pogrdno i zlikovački predstavljen u svijetu i holivudskim filmovima već decenijama unazad. Podsjetilo me ovo sa migrantima na onu Srbiju koja je onomad 1885.  zaradila “tablu” u Ženevi sa natpisom:

“Budi tako human kao što je bila humana Srbija 1885.”

Tada je Srbija propustila sanitet i humanitarnu pomoć Bugarskoj sa kojom su bili u ratu, što pre toga nije bilo zabilježeno u istoriji. Ista ta Srbija je jutros 2015. godine na Horgošu doživjela da joj izbjeglice skandiraju “Hvala Srbijo“, što dovoljno govori o tretmanu koji su imali i koji još uvijek imaju u Srbiji koja nije dio EU. Priče običnih ljudi i narod koji donosi ćebad, hranu i igračke, ljudi koji iscrtavaju mape za lakše snalaženje, prevoznici i policajci koji drze sirijsku djecu u naručju, bez pendreka, naguravanja i sile… slike koje se ne broje, slike Evrope koja danas kleči i na koljenima izumire.

Serbian policeman

Zaključio bih ovo sa rečenicom da je EU već odavno postala žrtveno jagnje i talac visprene interesne politike finansijskih moćnika iz Vašingtona, koji svim silama žele da zaustave prirodni savez Rusije sa Evropom. Postala je EU i talac politike sopstvenih monetarnih kvislinga zarobljenih u izrazito lijevim ili pak desnim neofašističkim ulogama, u ovom slučaju apsolutno je svejedno, jer i jedni i drugi rade na štetu Evrope kao našeg kolektivnog civilizacijskog opredjeljenja.

Advertisements

Urugvaj i Republika Srpska – Preko zastava do ekonomskih lekcija

Uruguay - urugvajMotivaciju za svoj novi tekst pronašao sam u predsjedničkim izborima koji se održavaju u Urugvaju i koaliciji iz koje dolaze sadašnji predsjednik i favorit na novim izborima. Naime, koalicija stranka pod nazivom  Frente Amplio  ili u našem slobodnom prevodu “Široki front” kao svoja obilježja koristi ni manje ni više nego zastavu Republike Srpske. Sama zastava i raspored boja su skroz identični, ono što ih razlikuje je grb koji se pojavljuje u obliku slova A i F na zastavi ove koalicije. Zaista je simpatično i neobično bilo gledati slike Urugvajaca kako u svojoj predizbornoj kampanji mašu zastavama “Republike Srpske”. Ne znam da li i oni znaju ovo što ja znam oko sličnosti naših zastava, ali to je bio dovoljan razlog da malo više istražim i napišem nešto o samoj koaliciji, izborima, geopolitičkim, te ekonomskim informacijama koje se vežu za ovu Južno Američku državu u usponu.

Frente - amplio - srpska-flagSlika 1. Predizborni skupovi koalicije “Frente Amplio “

Dakle, Frente Amplio ili koalicija više ljevičarskih stranaka vlada Urugvajem već deset godina. Iako nije predsjednik koalicije zaštitno lice ovog pokreta je kultni predsednik države Hose Muhika. “Frente Ampilo” dobio je međunarodno priznanje i pohvale urugvajske javnosti za svoj umereni ljevičarski kurs – prije svega tokom drugog mandata, kada je svjetsku slavu stekao i predsednik Urugvaja. Ovaj čovjek je svjetskoj javnosti poznat kao “najsiromašniji predsjednik na svijetu”. Svojim skromnim stilom života gdje se na posao vozi u “bubi”, a leti ekonomskom klasom pokazao je da predsjednik može da bude i sasvim običan čovjek. Iskrenošću kakva nije uobičajena za političara, ovaj čovjek je uspio pridobiti Urugvajce na svoju stranu. On od svoje plate, koja iznosi 12.500 dolara, za sebe zadržava desetinu, odnosno 1.250 dolara, a sve ostalo daje u dobrotvorne svrhe.

Ono na šta treba obratiti pažnju kad je Urugvaj u pitanju su ekonomske lekcije koje možemo da naučimo kao i pragmatičan pristup u državnom razvoju. Da je Urugvaj u ovome zaista uspješan, priznao je i popularni časopis “Ekonomist” koji je 2013. proglasio Urugvaj za državu godine. Bruto nacionalni proizvod je u prošle četiri godine rastao prosječno 5,5% godišnje, a udio siromašnih je od 2006 do 2013 opao sa 34% na 11%, dok je nezaposlenost trenutno na rekordno niskom nivou od šest procenata. Zemlja uživa sve bolju reputaciju kao mjesto za investicije i strana ulaganja rastu, kao i potražnja za urugvajskim državnim obveznicama. Izvozi se uglavnom govedina, soja, celuloza, riža, drvo i mliječni proizvodi. Ovdje posebno želim da istaknem koliko je ozbiljno organizovana proizvodnja govedine te ulaganje u savremene tehnologije u ovom sektoru. Prema zakonu, svaki farmer u Urugvaju svu stoku mora obilježiti najkasnije šest mjeseci od rođenja – broj na jedno uho, a kompjuterski čip u drugo. Nakon prodaje i klanja svaki komad mesa nastavlja se pratiti sa istim identifikacionim brojem, sve od veleprodaje, preko maloprodaje, te na kraju sve do roštilja. To je zakon s univerzalnom primjenom u cijeloj državi i upravo zbog ovoga Urugvaj je jedan od najvećih svjetskih proizvođača i izvoznika mesa i dobar primjer svima koji imaju podlogu za razvijanje mesne industrije, a tu svakako vidim i Republiku Srpsku. Potencijal svakako postoji, ali očito su nam potrebna iskustva i znanja kakva posjeduje Urugvaj.

Tajna uspjeha je u tome što lijevo orijentisana vlast vodi privredu upravljajući se prema tržištu. Praktični potezi vlade u Montevideu nisu populistički eksperimenti. Ujmesto da se, poput Argentine, osloni na štampanje novca, vlast finansira smanjenje siromaštva umjerenim povećanjem poreza. Osnovu za to pruža tržišna privreda koja uključuje razvijen sektor proizvodnje i više jakih grana kao što su softverska industrija, obrada drveta, turizam i pre svega transport. Na sve ovo se nadovezuje društveni liberalizam koji je Urugvaju i aktuelnom predsedniku pribavio progresivan imidž u svijetu: Legalizacija istopolnih brakova i marihuane te prihvatanje izbeglica iz Sirije.Prošle godine Frente Amplio je predložila u parlamentu nacrt zakona koji nastoji da ograniči količinu obradive zemlje koju mogu steći strane privatne kompanije, sa naročitim osvrtom na zaustavljanje špekulanata. Svi ovi potezi ipak nisu naišli na odobravanje svih djelova stanovništva u Urugvaju. Ima i onih koji smatraju da su odluke vlade previše ljevičarske. Liberalizacija abortusa ostaje sporna čak i unutar samog vladajućeg bloka. Žale se i oni koji misle da vlast još uvek nije postigla dovoljno, dok drugi negoduju zbog povećanih poreza. Konačno, mnogima je trn u oku to što „Frente Ampliu“ nedostaje svježa krv. Na ovogodišnje izbore ovaj politički savez izlazi sa istim timom kao pre deset godina, jer ovogodišnji predsjednički kandidat Tabare Vaskez ima 74 godine, a Hoze Muhika 79.

Vaskezov protukandidat Lakalje Pou zna kako da iskoristi ovo nezadovoljstvo. Umesto da direktno napada „Frente Amplio“, ovaj mladi političar im odaje priznanje za postignute uspehe i najavljuje da će nastaviti u istom smeru. Istovremeno, on ističe nedostatke u sektoru obrazovanja i javne bezbjednosti, koji još uvek nisu na zadovoljavajućem nivou. Ono što je upadljivo jeste da se pored toga, on se zalaže za oprezno distanciranje od sporazuma o slobodnoj trgovini sa Argentinom, Brazilom, Paragvajem i Venecuelom i želi da se Urugvaj okrene drugim partnerima: Sjedinjenim Državama, Evropskoj uniji. Ne bih da prejudiricam ali pada mi na pamet da je mlađahni Pou očito kandidat sa američkom podrškom, a znamo šta to znači u današnjim globalnim relacijama. Ovome treba dodati i da je pre 2 mjesca Stejt Department dao saopštenej u kome traži da Urugvaj preispita svoje trgovinske odnose sa Rusijom. Ko će od njih dvojice biti predsjendik Urugvaja vidjećemo u drugom krugu predsjedničkih izbora 30.11.2014.

Iz ove kratke analize možemo svakako vidjeti da je Urugvaj sjajan primjer za slobodarske i ekonomske lekcije Republici Srpskoj i da ove zajedničke zastave mogu da budu dobra opomena i podsjetnik na neke pozitivne lekcije. Svakako bi vrijedilo još detaljnije pristupiti proučavanju određenih ekonomsko razvojnih sektora u Urugvaju i sve one pozitivne primjere primjeniti kod nas, a zašto da se u neko dogledno vrijeme ne bi napravila i određena saradnju sa koalicijom Frente Amplio. Još jedan pozitivan argument koji mi lično mnogo govori o raspoloženju i slobodarskom narodu Urugvaja je to što nisu priznali Kosovo* i što to neće učiniti jer poštuju u potpunosti teritorijalni integritet Srbije. Što se tiče  međunarodne javnosti Urugvaj prolazi gotovo neopaženo, osim kada dobrim fudbalom ponekad iznenadi svijet, ali je u zadnje vrijeme zbog pozitivnog razvoja i ličnog primjera svog predsjednika počeo da privlači pažnju. Prijateljskom narodu Urugvaja možemo samo da poželimo da i dalje nastave da rade u svom interesu i da se razvijaju, a što se tiče nas… “Montevideo Bog te video”.

“Opijumska ekonomija” od Avganistana do Kosova*

Pišući geopolitičke tekstove o poziciji Kosmeta, neizostavna je teza koja potvrđuje otimanje ovog djela teritorije iz sastava Srbije, a koja se odnosi na put droge ili „zelenu transverzalu.“ Ova transverzala predstavlja put kojim se narkotici kreću od Avganistana do Kosova*  odakle ide dalje ka Evropi. Prije dvije godine, pojavila se i šala na internetu da je proizvođač heroina priznao nezavisnost svom distributeru. Upravo se radilo se o Afganistanu, koji je zvanično prvi priznao nezavisnost Kosova*. Po nekim procjenama, oko 65% svjetskog heroina prolazi kroz ovu srpsku provinciju, dok se 90% ukupne količine droge koja dolazi u Evropu šalje preko Kosova*, a sve to obezbjeđuje baza Bondstil.  Da ovo nije obična priča i da zaista ima svoje realno uporište vidi se i iz poslijednjeg članka koji je objavio Ekonomist.

afghan_routs

Sa druge strane kada su vršile intervenciju na Avganistan, SAD su to pravdale borbom protiv svjetskog terorizma. Nakon intervencije i rasporeda trupa ISAF, osim terorizma našli su se i u borbi protiv droge. Fokus u ovom djelu borbe radi prevencije proizvodnje opijuma bio je na poticajima koji su izdvajani za seljake Avganistana sa ciljem da umjesto maka sade pšenicu. Osim seljaka novčano su nagrađivani i lokalni političari na čijim teritorijama bi se registrovao pad proizvodnje. Sve u svemu, ovim sistemom prevencije, SAD su uložile više od 10 milijardi $, prema podacima koje je iznio američki specijalni inspektor za Avganistan Džon Sopko (John Sopko) zadužen za nadgledanje tog procesa.

Sve bi bilo super da se sa ovim ogromnim novcem zaista postiglo nešto, ali zapravo prema zvaničnim podacima UN – a o uzgoju maka, prošle godine ovi nagrađivani seljaci Avganistana za sadnju pšenice oborili su rekord u uzgoju opijuma. Da podatak bude apsurdniji čak ni prije intervencije Avganistan nije imao toliko zasađenih površina opijumom, dok je poslije intervencije proizvodnja uvijek imala trend rasta da bi sada dostigla i svoj vrhunac.

Da stvar bude gora, novac koji se ulagao na smanjenje uzgoja, primarno je ulagan u one oblasti koje su manje neprijateljski nastrojene prema SAD iz prostog sigurnosnog razloga. Rezultat ovoga je kontraproduktivan tako što se povećala proizvodnja u provincijama koje su pod kontrolom Talibana. Prostom ekonomskom računicom ukoliko se smanji proizvodnja, a potražnja ostaje ista (ili se povećava u slučaju droge) onda cijena može samo da raste. Ovo ima dve ekonomske posljedice:

Prva je da proizvođač više zarađuje jer proizvodi isto kao i do tad, ali za veću cijenu, što znači da ima  više novca da reinvestira u još veću proizvodnju heroina. Druga je ona koja dolazi vremenom, jer veći profit potiče i veću proizvodnju i za postojeće proizvođače i za nove učesnike. Dakle, globalna ponuda heroina raste.

Untitled

Na ovu analizu ću dodati i to da sam (10.6.2013.) učestvovao na seminaru u Pragu, organizovanog od strane diplomatskog odjeljenja NATO saveza. Ovdje smo između ostalih sesija imali i jednu vođenu od strane Petera Pelca, bivšeg ambasadora Češke Republike u Avganistanu. Uglavnom je govorio o tome o tome kako je ova zemlja stabilizovana pod procesom demokratizacije nakon pada talibanske vlade.

Na moju konstataciju u ovom kontekstu upućenu ambasadoru Pelcu da je Kosovo* glavni tranzitni centar za narkotike koji dolaze iz Avganistana i koji zapravo drže ekonomiju zapada, te da su to dve “zemlje” koje su u procesu demokratizacije i izgradnje nacije i da se u obe nalaze američke baze, a sve to pod pokrićem i osiguravanjem ove trgovine, kao i da nije slučajno da je baš Avganistan bio prva zemlja koja je priznala Kosovo*, pri čemu sam mu prezentovao i ove podatke UN –a, ali tad nisam znao koliko su SAD uložile za suzbijanje uzgoja. Nakon ove konstatacije pitanje se samo postavilo. Da li NATO trupe štite interese naroda ili osiguravaju ovu trgovinu da protiče nesmetano? Odgovor koji sam dobio od ambasadora nakon nekoliko sekundi šutnje i češkanja po glavi je bio krajnje smiješan, i svodio se na to da se Kosovo* i Avganistan ne mogu porediti u smislu izgradnje države i da dobra pitanja nemaju i dobre odgovore. Pametnom sasvim dovoljno.

Ovom kratkom analizom je na sve načine obesmišljen američki princip borbe u Avganistanu, a vjerovatno i intervencija jer nakon toliko godina nisu se postigli zvanični planovi. Sa druge strane svakako su se postigli kapitalni interesi vojne industrije i drugih. Ekonomskim rječnikom tamo gdje ima potražnje, profit će uvijek naći svoj put. No, valjda je svakom razumnom jasno da je „Rat protiv droge“ najobičniji „perpetum mobile“ trgovine finansirane poreznim dolarima, čiji se profit najvećim djelom slijeva u ruke moćnih pojedinaca.