Moj govor povodom 15 godina NATO bombardovanja SR Jugoslavije

Poštovane dame i gospodo, dragi gosti i prijatelji Beofruma, pre svega želim da Vam se zahvalim što ste danas ovdje sa nama, a organizatorima upućujem najiskrenije čestitke za uspješnu organizaciju sa željama da ovako nastave u budućnosti.

Moje ime je Neven Đenadija, dolazim iz opštine Kostajnica u Republici Srpskoj po struci sam diplomirani politikolog, a trenutno i student MA studija međunarodni odnosi i diplomatija. U svom dosadašnjem radu najčešće se i bavim diplomatskim i geopolitičkim temama, a pitanje Kosova i Metohije kako sa istorijske tako i geostrateške pozicije je oblast od mog posebnog interesovanja i inspiracije. Sam povod zbog kog smo se skupili danas ovdje i na ovom mjestu je veoma težak, tužan i sigurno ga nismo sami birali već nam je na današnji dan pre 15 godina on ultimativno postavljen. Taj povod je trajao punih 78 dana, ostavivši za sobom hiljade žrtava, ogromna razaranja, zatrovanu prirodnu sredinu i otrgnuto Kosovo i Metohiju pod patronatom NATO-a, i ne samo to već za isti povod nije bilo odluke Savjeta bezbednosti Ujedinjenih nacija,  a zbog njega je 19 zemalja članica NATO saveza prekršilo Povelju UN kao i temeljna načela međunarodnog prava. Vjerovatno neki ne znaju, ali ovo nije bila prva akcija koju je poveo NATO savez protiv jednog naroda. Ta prva zvanična akcija je trajala 12 dana, zvala se „Odlučna sila“ i bila je uperena protiv istog naroda ali u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini. Povod za tu akciju kao i onaj za intervenciju u Srbiji je veoma kontroverzan i upitan, te ni do dan danas nije jasno i argumentovano dokazana krivica Srba ni za žrtve na Markalma ni za žrtve u Račku, što se vidi i po nekim svjedočenjima u Haškom tribunalu. Daleko od toga da nismo imali svojih grešaka i nepromišljenih poteza imamo ih i danas, ali za ove smo već unapred kao narod osuđeni i pre nego što su se desile. Naravno želim da kažem da su za mene sve žrtve iste i da ni jedna nije niti veća, niti manja od druge, i da svim žrtvama treba odati počast. Žrtva nije samo običan broj, slovo na papiru ili slika u muzeju, žrtva je svetinja, bol i tuga čija god ona bila. Nažalost i same žrtve se često koriste u svrhe manipulacije i ostvarenja nekih političkih ciljeva ili pretenzija na dugoročnom planu, a to je ono što posebno prezirem. Problem nastaje onog momenta kada zaboravljamo sopstvene žrtve, a ostavljamo prostor za one druge koje će od srpskog naroda napraviti kolektivnog krivca i nepresuđenog osuđenika. Nama izgleda čak ni to nije problem, kroz istoriju smo navikli da tu ulogu junački nosimo i kad smo krivi i kad nismo, od NATO bombardovanja do holivudskih filmova. To što neko drugi konstantno razmišlja kako da od svojih žrtvi napravi dobar marketing, a samim tim i veću žrtvu, drugome na štetu, to je već njegova lična stvar i stvar njegove politizacije, a u krajnjoj liniji rekao bih i nepoštovanja sopstvenih žrtava. Mi ovdje danas na naš način, dostojanstveno pre svega pokazujemo da naše žrtve nisu zaboravljene i da srpski narod nije kolektivni krivac. Ono što mene najviše boli danas je odnos vlasti Republike Srbije prema teritoriji i srpskom narodu Kosova i Metohije. Ovaj odnos nije iskren i nije zaštitnički kako bi trebao biti. Neću sad da pričam o ogromnom istorijskom i pravoslavno – hrišćanskom značaju Kosmeta koji nije uopšte upitan za naš narod i koji je nemjerljiv kroz istu tu istoriju za cjeli zapadni svijet od 1389. pa na ovamo. Ono što ću ja spomenuti kao jedan svoj argument kroz prizmu onoga što proučavam je ogroman geostrateški značaj koji Srbija gubi ionako poraznim Briselskim sporazumom i nemuštim odricanjem od sopstvene teritorije i naroda. Navešću Vam samo nekoliko važnih činjenica koje idu u prilog ovome. Svi mi znamo šta voda znači za budućnost naše planete i života na njoj, pa tako i na Kosovu voda predstavlja veoma bitan resurs koji pokreće sve ostalo. Da li ste znali da je Priština jedini glavni grad neke pokrajine u Evorpi koji nema svoju rijeku ? Da li ste znali da je jezero Gazivode jedini i najsigurniji izvor vode u budućnosti na Kosovu i Metohiji ? Da li ste znali da se vodom iz ovog jezera koje se nalazi na sjeveru Kosmeta u srpskoj opštini Zubin Potok snabdjevaju i hlade generatori dvije jedine funkcionalne termoelektrane u blizini Prištine koje su praktički jedini izvor električne energije na Kosmetu? Osim vodenog bogatstva posebno treba istaći i ogromno rudno bogatstvo kojim raspolaže teritorija Kosova, a zanimljiva je i geomorfološka struktura pojaseva na Kosmetu koji su prema do sad još nezvaničnim i tajnim procjenama naftonosni. Ovome treba dodati i geografsku projekciju i značaj „Cvijićeve linije“ odnosno strateške linije koju je iscrtao naš najpoznatiji geograf Jovan Cvijić i  koja se smatra strategijskom kičmom regiona i oko nje su sudbinski vezani svi geoekonomski planovi, te o njoj moraju da vode računa sve projekcije budućih naftovoda i gasovoda. Samo iz ovih nekoliko činjenica koje sam ovdje naveo, a koje izuzimaju istorijsko – pravoslavni argument i našu nostalgiju jasno se i nedvosmisleno vidi geostrateški značaj Kosova i Metohije za bilo koga, a pogotovo za državu Srbiju u narednih 50 ili 100 godina o kojima već danas trebamo misliti. Vjerujem da je vlast mogla i morala bolje da zaštiti ako ništa bar sjeverni dio i jezero Gazivode, ali umjesto toga oni su još dodatno ružnim političkim sredstvima podjelili i ono malo srpskog naroda što je na Kosmetu ostalo. Sve je to Srbiji uz dodatne žrtve pre tačno 15 godina donio globalni intervencionalizam i interesi upereni protiv suverene zemlje. Da je bio mnogo prljav pokazuju i podaci o upotrebi kasetnih bombi, bombardovanju hemijske industrije gdje su oslobođene velike količine dioksina, kao i upotreba osiromašenog uranijuma čije posljedice se osjete i danas. Da je Srbija tad bila poslijednja žrtva tog intervencionizma i da je poslije toga uspostavljen globalni i trajni mir vjerovatno bi nekako i prihvatili to što nam se desilo, ali nažalost ovo su samo puste želje. Poslije Srbije bili smo svjedoci još težih i žešćih intervencija sa još modernijim oružjem i većim razmjerama stradanja koje vidimo čak i danas. Sve ove intervencije sigurno nisu postigle ono što se u medijima i zvaničnim državnim politikama NATO saveza propagira, ali su postigle dovoljno za one koji su ih i osmišljavali. Danas je u Srbiji zahvaljujući upotrebi naučno prostudiranih metoda i korišćenju suptilnih mehanizama u oblikovanju javnog mišljenja proizvedeno snažno uvjerenje da je Srbija ne samo izgubila rat 1999. nego da je za taj rat sama odgovorna. Identifikovanje sa agresorom je čudna i tužna boljka s kojom se neko društvo suočava, ona otvara put upravljačkoj strukturi da ostvaruje ciljeve samog agresora, pretvarajući se u njegovog klijentističkog poslušnika. Kada su u to klijentističko kolo upregnuti mediji koji nemerljivo utiču na oblikovanje javnog mišljenja, društvo koje se identifikuje sa agresorom u stvari je zahvaćeno samodestrukcijom, samorazaranjem i samozatiranjem. Ovo potvrđuju i riječi tadašnjeg potrtparola NATO saveza Džejmija Šeja koji je 1999. Izjavio: „Srbe treba spokojno bombardovati, jer će sve brzo zaboraviti”.

Osim onog povoda koji nas je ovdje okupio želio bih da dodam da nas je okupila i želja da jasno demantujemo gospodina Šeja koji je među živima i dalje obavlja funkciju unutar NATO saveza. I ne samo da ga demantujemo, već da pokažemo da osim što nismo zaboravili bombardovanje, nismo zaboravili ni njegove riječi i koje je tad izrekao.

Ovim bi želio i završiti moj prvi i najduži govor do sad koji nije bio ni malo lak ali je bio iskren i iz srca. Baš zato što mi je prvi i što sam govorio na ovu godišnjicu želio bih nekako da ga upišem u posebnu posvetu i za sjećanje na one najtragičnije i najbolnije žrtve. Jedna od njih koja je postala simbol svih nevinih žrtava je trogodišnja djevojčica Milica Rakić iz Batajnice koja je stradala od gelera u svom domu. Marko Simić iz Novog Pazara, dvogodišnji dječak koji je stradao od razorne bombe u naručju svog oca Vladana. Ljiljana Spasić student četvrte godine medicine, stradala je u sedmom mesecu trudnoće u samom centru Niša. Bojana Tošović i njen tata Božina iz Merdara stradali pred svojom kućom od granate. Na njivi u Ribnici kod Vranja, poginula je petnaestogodišnja djevojčica Irena Mitić dok je sa ocem sejala kukuruz. Na mostu preko Južne Morave u Vladičinom Hanu NATO bombe usmrtile su zagrljene i zaljubljene gimnazijalce sedamnaestogodišnju Gordanu Nikolić i godinu dana starijeg Milana Ignjatovića. Na mostu u Varvarinu, pod bombama ugašen je život briljantne matematičarke Sanje Milenković kad je NATO agresor izručio smrtonosne bombe na Varvarinski most, i u crno zavio deset porodica te ostavio 27 teških invalida. Osim civilnih žrtava imali smo i one vojno stradale i herojski od kojih bi želio da odam počast pilotima VJ Životi Đuriću, Zoranu Radosavljeviću i Milenku Pavloviću koji su živote izgubili u daleko inferiornijim avionima i borbi koja je bila neravnopravna, ali potpuno svjesno za odbranu svoje zemlje i znajući u šta se upuštaju. Njima, kao i svim ostalim vojnicima i civilima stradalim u NATO agresiji koje nisam pobrojao neka je vječna slava i hvala. Hvala i svim onima koji su branili svoju državu tada, a koji žive i danas i koji su zaslužili da ih Srbija ne zaobravi i da im pruži život dostojan čovjeka. Svima Vama još jednom hvala na pažnji i Vašem prisustvu na obilježavanju i pomenu ove godišnjice.

Marketing žrtve i kulturni etnocid

ILU-2Pišući svoje tekstove samo onda kad osjetim posebnu potrebu i inspiraciju se zaista pokazalo kao ispravna stvar u dosadašnjoj praksi. U skladu sa tim, tako sam i ovih dana doživljavao te nalete inspiracije i motivacije i sad sam odlučio da ih pretvorim u jedan tekst čija se ideja vuče odavno. Naime, riječ je o nečemu na šta sam povremeno upozoravao, a što je sad zaslužilo posebnu analizu. Svjesni smo prekrajanja naše istorije, dakako nadam se da smo svjesni i nekih naših ličnih grešaka u istoj toj istoriji o kojima bi godinama mogli polemisati, ali se pitam da li smo svjesni kulturnog etnocida koji se odvija danas, eto tako pomalo i stihijski, a da malo ko na to obraća pažnju.

U Kulturnom centru Beograda se ovih dana održava izložba o albanskim žrtvma. Lične ispovijesti djece koja su preživjela zločin “Škorpiona” tema su postavke Bogujevci / Vizuelna istorija.  Prije nego što napišem bilo šta, naravno želim da kažem da su za mene sve žrtve iste i da ni jedna nije niti veća, niti manja od druge, i da svim žrtvama treba odati počast. Žrtva nije samo običan broj, slovo na papiru ili slika u muzeju, žrtva je svetinja, bol i tuga čija god ona bila. Nažalost i same žrtve se često koriste u svrhe manipulacije i ostvarenja nekih političkih ciljeva ili pretenzija na dugoročnom planu, a to je ono što posebno prezirem. Problem nastaje onog momenta kada zaboravljamo sopstvene žrtve, a ostavljamo prostor za one druge koje će od srpskog naroda napraviti kolektivnog krivca i nepresuđenog osuđenika. Nije čak ni to problem, kroz istoriju smo navikli da tu ulogu junački nosimo i kad smo krivi i kad nismo, od NATO – a do holivudskih filmova. To što neko drugi konstantno razmišlja kako da od svojih žrtvi napravi marketing, a samim tim i veću žrtvu (a već sam ustanovio da većih žrtvi nema i da su sve iste i pred Bogom i narodom čije god one bile), drugome na štetu, to je već njegova lična stvar i stvar njegove politizacije, a rekao bih i nepoštovanja sopstvenih žrtava. Suštinski problem zapravo leži u našoj zaboravnosti. Nije problem što se u Beogradu održava to što se održava, ali je problem što se više ne spominju sopstvene žrtve sa Kosmeta, što se sve manje priča i o onima iz 1999., a sve više o rušenju zgrade Generalštaba (jednom od simbola stradanja) a da ne govorim o tome da se u Prištini ili Tirani recimo, napravi izložba o trgovini organima i “Žutoj kući”, životu i stradanju šestorice mladića u Peći pre tačno 15 godina, ili ako je to previše onda bar o teškom životu srpske djece na Kosmetu. Mislim da tamo takve izložbe nećemo gledati, ako griješim neka me neko ispravi.

Osim toga što zaboravljamo na sopstvene žrtve, počeli smo pomalo da zaboravljamo i naše kulturno naslijeđe. Tako sam danas od svog prijatelja kojeg poštujem, a koji cijeni ono što ja pišem, dobio jedan video da pogledam koji se odnosi na crkvu u Samodreži. Na linku imate više o toj crkvi koja se nalazi u Vučitrnu, ali ono što je bitno je predanje koje kaže da se vojska kneza Lazara u njoj pričestila pred bitku na Kosovu. Do danas crkva nije obnovljena i nekoliko puta je pretvarana u  albanski javni toalet.

demoliranje-crkva-u-samodrezi-javni-toalet-1328585176-88500

                                                                    Unutrašnjost crkve u Samodreži.

Sigurno mislite da je ovo najgore što može da zadesi jednu svetinju, ali varate se. U video materijalu koji sam prethodno spomenuo i koji sam dobio od svog prijatelja, vidi se kako profesor i istoričar Bedri Ksema predstavlja istu ovu crkvu u Samodreži kao ilirsku, a u jednom djelu govori i o Nemanjićima kako oni nisu Srbi već Rašćani odnosno Iliri, a na kraju će ispasti da su Albanci. Volio bih ukoliko neko zna albanski jezik da mi pomogne u detaljnom prevodu. Ovo je upravo ono što sam govorio na početku što se dešava stihijski, pomalo i neprimjetno, baš onako kako se dešavala i “nezavisnost Kosova” u poslijednjih 100 godina.

Jednoj sličnoj situaciji kao i ovoj prethodnoj sam i lično svjedočio. Naime, radilo se o posjeti ministrice tzv. Kosova* Fljore Čitaku manastiru Visoki Dečani. Takođe, ni u ovoj posjeti ne bi bilo ništa sporno da je ona htjela da vidi manastir, a ne da pošalje političku poruku koju je poslala sa svog zvaničnog naloga na Tviteru. Ovo je bilo početkom jula mjeseca ove godine i naravno komentar koji je ona napisala u sklopu ove posjete i kojim je direktno prisvojila manastir Dečane kao “njihovo kulturno” naslijeđe je isprovocirao i moj komentar ispod, nakon kojeg sam momentalno blokiran od strane igumana Save Janjića.

995785_10201839928784185_1610552679_n

Sve ovo gore napisano potpuno objašnjava moju želju da napišem baš ovakav tekst koji će dati kratak i oštar presjek stanja u kojem se nalazimo, i u koje možda još više iz dana u dan upadamo. Znajući dobro albansku strategiju koliko su uporni u onome što žele (što apsolutno poštujem kao odliku njihovog naroda sa aspekta nepristrasnosti) i da je vrijeme njihov saveznik, nije im problem čekati ni 50 godina pa da neke crkve i manasitire na Kosmetu počnu proglašavati kao svoje. Za državu Srbiju zvanično, Kosovo je autonomna pokrajina, ali nezvanično od pre par dana počela je da funkcioniše i carina, tako da je vlast u Srbiji maltene priznala Kosovo*. Toga su naravno svjesni i Albanci, ali im još jedini problem za potpunu satisfakciju predstavlja srpsko kulturno naslijeđe na Kosmetu i ono malo hrabrog naroda što je dolje ostalo. Narod su počeli da djele i razvodnjavaju na jug i sjever, uskoro očekujem i podjelu na istok i zapad, četnike i partizane, grobare i delije, bogate i siromašne, one sa sela i one iz grada… itd. Vjerujem da im neće biti strano da narod djele koliko god mogu. U skladu sa tim ostaje im jedino problem tog kulturnog naslijeđa, a kako vidim i na tome su počeli revnosno da rade. Kao što rekoh, poštujem žrtve, ali ne prihvatam zaborav sopstvenih, i pošto već nećemo gledati recipročnu izložbu u Tirani, evo moj tekst pa da bude umjesto toga. Kada bude izložba u Tirani i ja ću pisati o albanskim žrtvama, a do tad ću se pitati gdje je Srbija, i zašto nigdje ?