Zašto je Antonov (An-124) sletio u Beograd?

Antonov BeogradVijest dana je svakako slijetanje ukrajinskog aviona Antonov An-124-100M na aerodrom Nikola Tesla u Beogradu. Ovaj avion je doletio bez tereta iz Glazgova u Škotskoj, a avion će sa “Nikole Tesle” uz 52 tone robe za posebne namjene, poletjeti u četvrtak prvo ka Atini, a potom ka Mombasi u Keniji. Osim toga što je ovo jedan od najvećih transportnih aviona na svijetu, ovih dana svakako bilo kakva asocijacija na Ukrajinu i transportne avione doprinosi nagađanjima da li se možda i iz Beograda crnim tržištem vozi oružje za Ukrajinu. Indikativno u ovome svemu je i izjava o od 25.1.2015. premijera Srbije Aleksandra Vučića o prodaji oružja:

Premijer je rekao da je prodaja oružja odlična, da će se uložiti još novca u namjensku industriju, s obzirom da nema problema sa plasmanom robe, ali da, recimo, Srbija ne može da proizvede onoliko municije kolika je potražnja.

Poznavaocima geostrateških kretanja jasno je ko danas najviše kupuje oružje, no ipak ovaj put to nije u pitanju i nadamo se da neće ni biti ubuduće jer Srbija je zvanično neutralna i ne bi uopšte trebala da se na ovaj način mješa u sukobe, a još manje na strani Ukrajine.

Antonov An -124

Naime, avion An-124-100M Ruslan, registarskih oznaka UR-82072 sletio je juče u Beograd iz Glazgova tačno u 14:53, što možete vidjeti i na zvaničnim stranicama za dolaske prema broju leta. Isti avion polijeće sa aerodroma u Beogradu za Atinu i to danas u 22:00, što takođe možete vidjeti na zvaničnim stranicama za odlaske prema broju leta.

Antonov, plan leta, BeogradNaravno možda oko ovog svega ne bi bilo ni ništa neobično ukoliko bi ovaj avion bio zvanično i prijavljen kao CARGO/KARGO odnosno teretni avion. No, na zvaničnim stranicama aerodroma u sekciji “KARGO” uopšte nema ovog aviona ni da je juče sletio ni da danas polijeće kao takav, odnosno teretni. U tu svrhu skinuo sam kargo letove u PDF čiju sliku Vam kačim ispod. Nemojte da Vas zbuni let iz Budimpešte jer je riječ o Antonovu An-26 koji je daleko manji od An-124-100M  i to uopšte nije isti avion o kome govorim u tekstu. Dakle u Beogradu se nalaze dva Antonova, jedan prijavljen na kargo transport, a drugi  nije. Postavlja se pitanje ZAŠTO ?

Untitled

Pored ovoga prema broju registracije aviona UR-82072, pokušao sam da istražim gdje je sve ovaj avion letio ovih dana. I ovi podaci su dostupni na stranicama flightradar24.com. Prema ovim podacima vidljivo je da je avion prije Glazgova boravio u Trondhajmu u Norveškoj. Razlog boravka u Norveškoj je prevoz važne komponente od 46 tona iz SAD za popravak kvara naftnih instalacija. U Norvešku je došao iz Njujorka, u Njujork iz Bukurešta, a u Bukurešt… iz mora u blizini Lampeduze, ostrva na jugu Italije pošto nisu dostupni kompletni podaci o kretanju.

untitled2

Ono što je mnogim ljudima bacilo sumnju na oružje je i informacija da je isti ovaj avion korišćen prošle godine za prevoz oružja iz Evrope kurdskim snagama “Pešmerga” koje su se u to vrijeme spremale u pohod na ISIL što se vidi na slici ispod.

Antonov Kurdish PeshmergaNaime, prava istina je zapravo da se u Antonovu iz Beograda danas prevoze djelovi crnogorske raketne topovnjače 401 “Rade Končar”. To je bio i prvi brod iz serije od ukupno šest raketnih topovnjača tog tipa koje su za Jugoslovensku Ratnu mornaricu od 1978 do 1983 godine, izgrađene u brodogradilištu Kraljevica u Hrvatskoj. Ministarstvo odbrane Crne Gore posredstvom firmi “Simon – PS” iz Herceg Novog i beogradskog “Yugoimporta SDPR“, prodalo je Ministarstvu odbrane Kenije jednu od ukupno četiri raketne topovnjače tipa 401, a koje su prije nekoliko godina, povučene iz operativne upotrebe u Mornarici. Ovo indirektno potvrđuje i dokument iz Ministarstva odbrane Crne Gore o postupku prodaje viškova naoružanja i ratne opreme, kao i tekst od 17.11.2014. o rashodovanju ove topovnjače kada je navedeno da je taj posao u poodmakloj fazi. U konkretnom slučaju radi se o  transportu djelova naoruzanja sa RTOP 401 u Keniju radi ugradnje na njihovu korvetu KNS “Jasiri”. U pitanju je pramčani top bofors 57 mm, krmeni top AK-630 plus radari i elementi (SUV) sistema za upravljanje vatrom 9LV-200. Sve to prije transporta je generalno remontovano u Kraljevu i Čačku. Kada se prouči procjenjena tonaža ovih djelova, vjerovatno uz sve popratne djelove iznosti tačno 52 tone koliko je i navedeno.

 

jasiri-koncar-serbia-kenya

Ministarstvu odbrane Kenije je ovaj brod isporučen 2012. godine i to prvenstveno zbog kontrole mora i obale te borbe sa somalijskim piratima. Još tada su naveli da je potrebno brod nadograditi sa novim i jačim topovima.

jasiri - navy - kenya

Iako su postojala nagađanja da se vozi oružje za Ukrajinu, a djelom i zbog NATO saopštenja 16.1.2015. u kojem kaže da bi se pod određenim uslovima mogla pokrenuti inicijativa prodaje oružja kao pomoć Ukrajini. Možda nagađanja čak najviše bila zbog fotografije transpora tenkova iz Češke za Nigeriju sa drugim ukrajinskim avionom Antonov An-225 Mriya. Prema ugovoru Nigerija je još prošle godine kupila 16 tenkova, a ukrajinska kompanija Antonov je izabrana za transport.  To što je ukrajinska kompanija u pitanju ne mora da znači da će sve to završiti na frontu u Ukrajini ili se bar nadam da ipak neće… Bilo je čak i nagađanja da se ovim transportom večeras voze Nore – B52 ili oklopna vozila Lazar BVT. Iako je sadašnji premijer Srbije dok je boravio na mjestu ministra odbrane potpisao sporazum sa Kenijom o isporuci ovo je ipak djelom prethodno realizovano, a i masa samo dve Nore ili Lazara daleko premašuje 52 tone. Prema svemu navedenom vjerujem ili sam gotovo siguran da je u pitanju rashodovana topovnjača, a i zbog toga što avion putuje za Mombasu, a ne u Najrobi glavni grad Kenije, jer je upravo u Mombasi stacionirana korveta “Jasiri”. Mogu da se složim sa premijerom u konkretnom slučaju da je dobro da Srbija proizvodi oružje i da se profiliše na tom tržištu, ali svakako ne bi trebala da se u svjetske sukobe mješa putem crnog tržišta samo da bi se popunile rupe u budžetu ili da bi se natrpali džepovi pojedinaca. Osim povećanja proizvodnje i redovnog izvoza oružja, akcenant bi trebao da bude i na proizvodnji za unutrašnje potrebe i Vojsku Srbije, jer znam šta govorim.

Ruski naftni rulet

g4520Kao veliki prasak juče se proširila vijest o nezapamćenom otkriću nafte i gasa u ruskim teritorijama oko Karskog mora. Velike količine sirove nafte su pronađene u djelu Karskog mora u Arktiku, čime bi ova regija mogla da postane najveći proizvođač sirove nafte, čak veći i od Meksičkog zaliva. Ovo saopštenje je dao Igor Sečin, glavni i odgovorni čovjek kompanije Rosnjeft. Ipak, od ovoga je interesantnije samo to da je glavni partner Rosnjefta u ovom poslu istraživanja nafte i gasa u Karskom moru američka kompanija Ekson. Sve ovo se dešava u periodu pritajenog “hladnog rata” na teritoriji Ukrajine i sankcija koje su SAD uvele Rusiji. Iako su američke sankcije iz jula bile osmišljene da uskrate dolare “Rosnjeftu” i blokiraju pristup modernoj tehnologiji, one nisu bile osmišljene da zaustave zajedničke projekte američkih i ruskih kompanija. Sa novim sankcijama od 12. septembra ipak je predviđeno da američke kompanije imaju rok do 10.10.2014. da prestanu sa radom na Arktiku. U dokumentu pod nazivom “Direktiva 4” sa stranica ministarstva finansija SAD-a jasno i decidno se vidi na šta se odnose ove sankcije, dok se u dokumentu pod nazivom “Sectoral Sanctons Identification” vidi i spisak kompanija koje su pogođene istima.

Infografika

Kao i sva ostala dešavanja, tako i ova priča ima svoje uporište u geopolitičkim tokovima i onom što se dešava iza scene, te ću se stoga osvrnuti na njene same početke i strateško partnerstvo između Eksona i Rosnefta još iz avgusta 2011. Naime, ove dve kompanije su 31.8.2011. potpisale ugovor o strateškoj saradnji uključujući istraživanja Arktičkog basena. Ovaj ugovor je potpisan u prisustvu tadašnjeg premijera Rusije Vladimira Putina, tadašnjeg predsjednika Rosnjefta Eduarda Kudainatova, tadašnjeg zamjenika premijera Rusije Igora Sečina, te predsjednika Eksona Nila Dufina. Ovaj ugovor uključuje investiranje od ukupno 3,2 milijarde dolara koje bi bile potrošene na istraživanja 3 bloka u Karskom moru. Omjer zajedničkog preduzeća je 66,7% u vlasništvu Rosnjefta i 33,3% u vlasništvu Eksona. Geografske detalje ugovora možete pogledati OVDJE. Prema procjenama Blumberga “Univerzitetskaja”, geološka struktura koja se kopa je veličine Moskve i dovoljno velika da sadrži bar devet milijardi barela nafte, odnosno bogatstvo koje vredi oko 900 milijardi dolara prema današnjim cjenama. Rusi već mobilišu vojsku koju šalju na odredište radi zaštite ovog nalazišta, ali da li će moći sami bez Eksona i kada, da vrše eksploataciju i bušenja ostaje nam da vidimo, kao što nam ostaje da vidimo i da li će se Ekson pridržavati sankcija.

pic778

Iz jednog razloga je zapravo indikativna sva ova analogija i poenta koju želim da prikažem ovim tekstom. U vrijeme kada se potpisivao ovaj sporazum pa i prije samog potpisa morali su da postoje određeni pregovori i garancije da bi do dana potpisivanja uopšte došlo. Ako sve to stavimo u vremenski okvir dolazimo do zaključka da su se pregovori oko ovog projekta u Karskom moru vodili najmanje od samog početka 2011. godine, ako ne i prije.

Te godine u svijetu i geopolitičkim relacijama bila je aktivna samo jedna država, a to je Libija. Ista ona Libija koje danas nema, u kojoj vladaju anarhija, plemenski sukobi i haos, a članovi parlamenta drže svoje sjednice na iznajmljenom grčkom trajektu u luci Torbuk. U svim dosadašnjim razmišljanjima oko svega što se dešava na svjetskoj šahovskoj tabli, označio bi dvije prekretnice za Rusiju sa različitim ishodom. Prva takva prekretnica jeste Libija, a druga je Sirija. Kad je Libija u pitanju tu mnogima zapravo nikad neće biti jasno zbog čega Rusija nije stavila veto na sramnu rezoluciju SB UN 1973. kojom se stvorila legitimna mogućnost za vojnu akciju. Da je Rusija tad stavila veto na ovu rezoluciju o Libiji vjerujem da bi danas u Libiji narod živio mnogo bolje, te da još ne bi došlo do pomjeranja “vojnih poligona” prema Ukrajini i stezanja obruča oko Rusije. Jedan od dva odlučujuća glasa za ovu vojnu intervenciju na Libiju dala je i Bosna i Hercegovina koja se izjašnjavala kao deveta, dok je deseti glasao Portugal, prije čega je delegacija Portugala čvrsto inzistirala da se o rezoluciji izjašnjava poslije BiH, jer sa 9 glasova ZA svejedno je kako će Portugal glasati, osim ukoliko neka od stalnih članica ne uloži veto, što se nije desilo. Ne znam zašto je to učinila BiH, ali pretpostavljam zato što smo protektorat, a ne suverena država, ma koliko god nekom smetale takve ocjene, glasanje ZA ovu rezoluciju je očigledan dokaz. Ne samo da smo još jednom pokazali kako je BiH vještačka banana tvorevina, već smo i mnogim našim kompanijama koje su u to vrijeme imale otvorene poslove u Libiji iste zatvorili. Od stalnih članica Rusija i Kina su bile suzdržane te nisu uložile veto, što je diplomatskim rječnikom značilo da agresija na Libiju može da počne. Kako su glasale stalne i nestalne članice SB UN možete pogledati na slici ispod.

Untitled

Ono što je iznenadilo mene lično, a i mnoge ozbiljnije geopolitičke analitičare je svakako bio stav Rusije, koja je u sličnoj situaciji nešto kasnije dala do znanja da se isto neće ponoviti u Siriji. Kao razlog ove odluke rukovodstva Rusije možemo uzeti geografsku blizinu Sirije sopstvenim granicama, te podatak da se u Tartusu drugoj po veličini sirisjkoj luci na Mediteranu nalazi ruska baza, za koju iz Moskve kažu da služi samo za remont i popravku brodova. Dakle, naravno da možemo zaključiti da su ova dva razloga bila dovoljna da Rusija zaoštri svoj stav oko zabrane vazdušnih napada na Siriju, a što nije bio slučaj sa Libijom. Dodatni argument i onaj koji poentiram u ovom tekstu, a koji ide u prilog suzdržanog glasanja oko Libije je potpisivanje ovog jako unosnog naftnog ugovora između Eksona i Rosnjefta. Iste te 2011. godine u maju mjesecu se održao sastanak “Arktičkog savjeta” u Nuku glavnom gradu Grenlanda. Na ovom sastanku su vođene oštre rasprave prvenstveno između Rusije i SAD-a, oko toga kome pripada koji dio Arktika. Tu se stvari nikad nisu definisale do kraja i mnoge granice na Arktiku i do danas su ostale upitne. Vođen ovim vjerujem da bi Arktik nakon ovog ruskog otkrića ponovo mogao doći u fokus natezanja i odmjeravanja snaga, pa i jedne vrste diplomatskog sukoba koji nikad nije bio zatvoren. Ono što je proizašlo iz tog sastanka u Nuku je da su Rusija i Norveška koja je članica NATO-a potpisale sporazum o područjima u Barencovom moru, kojim je rješen njihov međusobni dugogodišnji tihi sukob oko ovih teritorija, no i dalje je u Arktiku ogroman broj nerješenih pitanja, koja će u budućnosti sa potragom za novim energentima sve više izbijati u fokus.

Spread template

Razlog potpisivanja ovog ugovora između Rosnjefta i Eksona bi  mogao takođe da bude i tehnološke prirode. Jer zašto bi Rusi potpisivali ugovor sa jednom američkom kompanijom osim ako izričito nečim nisu primorani ili ako nemaju uzajamne interese. U izvještaju norveške grupe Belona za zaštitu prirodne sredine iz 2007. godine u jednom djelu se navodi zabrinutost za hidrokarbonsku tehnologiju koju Rusija posjeduje jer je ista stara i nedovoljno efikasna. Dakle, vrlo lako je moguće da se ugovor sa Eksonom potpisan zbog hidrokarbonske tehnologije koju Ekson posjeduje, a koja je potrebna za istraživanje i eksploataciju ovih izvora nafte i gasa. U najnovijoj brošuri Eksona ističe se njihovo iskustvo koje imaju već 90 godina radeći u oblastima Arktika. Treba dodati svakako da ovo nije prvi projekat koji Ekson radi oko Rusije, već da prije ovoga postoji projekat Sahalin 1 čiji je glavni izvođač radova bio Ekson, a gdje su oboreni mnogi rekordi kad su u pitanju bušenje i količina. Rosnjeft kao kompanija svakako ima manje iskustva u bušotinama kakve su ove na Arktiku, koje imaju veće tehnološke zahtjeve nego bušotine Rosnjefta u Sibiru iz kojih se trenutno izvlači glavnina profita.

Dakle, stvari su poprilično jasne i dok se u Libiji odvijala po ko zna koja redom agresija na suverenu državu samo zbog njenog režima kojem krivica nije dokazana, na svjetskoj sceni iza zavjese su se odvijali pregovori oko kapitalnih novčanih investicija između najjače ruske kompanije u državnom vlasništvu i najjače američke kompanije. Poprilično sam siguran da Rusija nije stavila veto na rezoluciju o Libiji između ostalog i zbog ugovora između Rosnjefta i Eksona. Nekako imam dojam da su Rusi tada gorko “progutali” Libiju za rad ovog ugovora.  Prisustvom tadašnjeg premijera, a danas predsjednika Rusije ovo je predstavljeno kao legitimni državni interes Ruske Federacije koji se poštuje, ali amerikanci kao Danajci koji darove nose i  ne čekaju, donijeli su danas Rusiji na dar  krizu u Ukrajini pred njenim sopstvenim vratima. Uvjeren sam da se Ukrajina, pa i Rusija branila još onomad 1999. u SR Jugoslaviji, a da ne govorim koliko se trebala braniti u Libiji 2011. Rusi su tad vjerovatno vrlo dobro znali šta rizikuju i na koju kartu igraju, iako teško da su mogli predvidjeti ovaj zaista nepotreban rat u Ukrajini i iscrpljivanje pred svojim pragom.

Danas imamo to što imamo. Ova kriza u Ukrajini je odnijela mnogo nevinih života na obe strane, jedna država je podjeljena, a duhovi fašizma probuđeni bespovratno i kako god da se sukob završi, vjerujem da će na tom djelu svijeta uvijek biti trusno. Znajući da je i ruski kapitalizam identičan američkom, ali naše tradicionalne veze, pravoslavlje, obrnuta zastava, i to da sunce izlazi na “istoku”, a osiromašeni uranijum sa “zapada” će uvijek biti argument koji ih razlikuje. Baš zbog toga htio bi da Rusija nas doživljava isto onako kako i mi doživljavamo njih, jer pored novca i kapitala oko kog se vrti svijet, ima tu još nešto, nešto mnogo dublje, što ostaje i poslije nas, što smo i sami naslijedili, a kapitalizam nas tjera da zaboravimo… Osim ličnih motiva postoje tu i oni racionalni koje je najbolje opisao gospodin Vili Vimer, bivši poslanik Bundestaga i osvjedočeni prijatelj našeg naroda koji je u jednom svom tekstu u počecima ukrajinske krize postavio tri pitanja koja ću ispod po drugi put parafrazirati i sa kojima ću završiti ovaj tekst.

1. Može li biti mira u svijetu ukoliko je jedina hegemonistička sila SAD ?

2. Može li biti poštovanja međunarodnog prava i balansa u svijetu ukoliko nemamo Rusije ?

3. Do kad će EU da bude kao mjehurić od sapunice na rukama SAD-a ?

 

 

PONIZNO: Srbija bez subvencija za izvoz u Rusiju

image2994Proteklih dana kao i uvijek prateći sva ova dešavanja oko Ukrajine i Novorusije, kao i ona oko pritisaka na Srbiju da se Rusiji uvedu sankcije, nailazio sam i na vijesti vezane za izvoz Srbije u Rusiju. Naime, nakon sankcija koje je Rusija uvela za brojne poljoprivredne proizvode iz zemalja EU kao recipročnu mjeru, otvorila se (ne)očekivano prilika za Srbiju da popuni tu prazninu sa svojim proizvodima koliko je u mogućnosti.

Nisam ekonomista, ali toliko laički znam da je ovo svakako uz određene napore i vlasti i srpskog seljaka i posrednika sjajna prilika za podizanje ekonomije. Nedugo nakon ovoga počele su da se pojavljuju vijesti kako je EU poslala demarš Vladi Srbije u kom se traži da ne koristi ruske sankcije prema EU  kako bi pojačano izvozila svoje proizvode u Rusiju. Međunarodni diplomatski službenici u Briselu, prenijeli su kako EU smatra da je “suzdržavanje od preuzimanja tržišta evropskim izvoznicima u Rusiju stvar solidarnosi i zajedničkih vrijednosti” koje EU očekuje i od Srbije kao kandidata za članstvo. U početku sam mislio da je ovo šala, čak nisam ni ulazio da pročitam tu vijest već sam je onako registrovao krajičkom oka i zabacio negdje tamo kao neozbiljnu. Nisam mogao da vjerujem da bi EU na ovakav licemjeran način tražila od jedne suverene države da ne izvozi svoje proizvode, jer po meni ovo predstavlja direktno mješanje u suverenitet, pa i više od toga. Ovako je i bilo sve do pre par trenutaka kad sam pročitao vijest u kojoj premijer Srbije Aleksandar Vučić izjavljuje:

“Srbija će poštovati volju Evropske unije i neće davati subvencije za izvoz svojih prozivoda u Rusiju”

I zaista ne samo da je ucjena EU tačna, već je tačna i reakcija premijera Srbije. Ako sumiramo ovo dobijemo da EU koja je uvela sankcije Rusiji na svoju štetu i prevashodno zbog pritisaka SAD da to učini, gubi ogromno tržište i gubi ogromne količine novca. Jedan u nizu slučajeva protesta građana EU zbog sankcija Rusiji se desio u Španiji gdje su proizvođači krompira prosuli isti po ulici zbog nezadovoljstva.

Koliko će moći izdržati veliko je pitanje, moje su procjene do zime jer zimi je “hladno”. Sa druge strane u isto vrijeme ucjenjuje i bez pogovora pod krinkom solidarnosti traži od Srbije da ne izvozi u Rusiju svoje proizvode. Dakle, traži od iste one Srbije čija je ekonomija dodatno devastirana ulaskom Hrvatske u EU i onim šećernim kvotama kojih se svi sjećamo. Pitam se gdje su tada bili ovi diplomatski službenici iz Brisela da se pozovu na solidarnost. Slična je priča i sa BiH gdje su dozvolili samo uvoz meda i ribljih prozivoda. Da li su i koliko solidarne EU “slobode” koje ugrožavaju ekonomsku opstojnost država koje graniče sa EU? Umjesto da zbog poplava koje su zadesile i Srbiju i BiH podrži ove države oko izvoza u Rusiju, EU se postavlja kao krajnji beskrupulozni birokratski dželat. Da ne ulazim previše u dubinu, ovoliko ponižavanje jedne države nisam očekivao, isto kao ni njenu toliku poniznost kojom direktno radi protiv svojih proizvođača. Umjesto da konačno pomogne svom seljaku i da ga subvencioniše tamo gdje su mu već u startu šanse jako dobre i gdje bi se i te subvencije mogle povratiti u narednom periodu kroz redovnije poreze i jačanje kupovne moći u sopstvenoj zemlji, Srbija sama sebi skače u grlo i ne koristi najzad jednu dobru ekonomsku priliku nakon mnogo godina da se izvoz dodatno usmjeri, stimuliše i skoncentriše na jedno veliko i sigurno tržište. Pored ovoga, svi oni proizvođači koji drže do kvalitete svojih proizvoda bi garantovano sebi dugoročno obezbjedili izvoz u Rusiju i nakon ovih sankcija. Iskreno, ne znam koliko je sve to moguće bez subvencija i podrške države, ali se nadam da prikoliko jeste i da će pojedinci, firme i kompanije iz Srbije dati sve od sebe da ovo iskoriste.

Uz sve ovo se sjajno uklapaju tri pitanja koja je postavio Vili Vimer u jednom tekstu o najnovijim dešavanjima u Ukrajini postavljena i prije ovih sankcija, a koja tek sad dobijaju svoj puni značaj. Malo ću parafrazirati, ali u suštini prvo pitanje se odnosilo na to da li može biti mira u svijetu ukoliko na sceni imamo unipolarni svijet sa hegemonizmom SAD – a? Drugo pitanje je bilo da li može biti poštovanja međunarodnog prava i balansa u svijetu ukoliko nemamo Rusije? Treće pitanje je bilo do kad će EU da bude kao mjehurić od sapunice na rukama SAD – a? Nakon ovih sankcija sva tri pitanja su u potpunosti dobila svoj smisao, a gospodin Vimer je po ko zna koji put bio u pravu.

Uz sve ovo nekako kao opomena nam dolazi obilježavanje 100 godina slavne Cerske bitke, a ja se pitam samo šta bi svi ti junaci rekli na ovu Srbiju danas i da li onomad zbog ovoga padoše? Na njihovom spomeniku jasno piše “Vaša dela su besmrtna” ali zato djela ovih koji danas vode Srbiju umiru svaki dan…

Ruska “avio – diplomatija” i tajni sistem Hibini

Sukhoi_Su-35S,_Su-34_and_T-50_flying_togetherVođen tragom najnovijih “neo – hladnoratovskih” događaja u Crnom moru, odlučio sam malo više istražiti šta se tamo zapravo desilo i kako je moguće da je jedan ruski avion u 21. vijeku letio punih 90 minuta nad jednim od prvih ponosa američke ratne mornarice, razaračem koji nosi ime slavnog američkog marinca i nosioca “Medalje časti” Donalda Kuka. Da Rusi nisu slučajno reagovali na prisustvo američkog razarača, govore nam raniji događaji kako je ova reakcija uslijedila kao diplomatski odgovor na povrede “Konvencije u Montreu” od strane SAD, odnosno Turske kao nadležne za moreuz u Bosforu. Montro konvencija je potpisana 1936. godine i dozvoljava slobodan prolaz svim brodovima, ali se to ne odnosi na ratne brodove nepriobalnih zemalja. Ulazak ratnih brodova spoljnih zemalja ograničen je na 21 dan. Konvencijom je takođe precizno utvrđena procedura prolaza, a kontrola prolaza je pod punim suverenitetom Turske. Kao dodatak ovome treba navesti i to da je ova konvencija i svojevrsni garant turskog suvereniteta.

SAD su napravile povredu konvencije još u martu ove godine kad su tokom Olimpijade u Sočiju u Crnom moru boravila dva broda USS “Mount Whitney” i USS “Taylor”. Njihova svrha je bila brza evakuacija američkih sportista i navijača uslijed potencijalnog terorističkog napada. Prvi brod je na vrijeme napustio Crno more, dok je USS “Taylor” zbog navodnog kvara na propeleru u Crnom moru proveo ukupno 33 dana, čime je prekoračio dozvoljeni period za boravak i prekršio “Montro konvenciju”. Drugim kršenjem ove konvencije može se smatrati kada je u Crno more ušao još jedan američki razarač pod nazivom USS “Truxtun” kome je naknadno produžen boravak da bi još jednom ponovio već odrađene vježbe sa Bugarskom i Rumunskom mornaricom. NATO uz SAD teži  da postane određeni faktor bezbjednosti energetskog središta Crnog mora i to iz dva pravca: putem izmjene gore pomenute “Montro konvencije” uz podršku članica Bugarske i Rumunije ili drugim načinom preko Ukrajine i Gruzije, odnosno učlanjenjem tih zemalja u taj vojni savez. Boravak u Crnom moru je takođe garant i obezbjeđenje Južnog toka, čega su svjesni i u Rusiji i u SAD, no svako sa svojim intencijama.

Da se prelijetanje ruskog aviona nad američkim razaračem zaista i desilo potvrđeno je i u zvaničnom saopštenju Pentagona. Po ugledu na dosadašnju praksu, jako teško ćemo doznati šta se tačno dešavalo svih 90 minuta, ali je svakako moguće utvrditi neke opcije. Nekoliko pitanja je interesantno, a posebno to kako su Rusi znali da mornari SAD – a neće napasti njihov avion, jer 90 minuta nije malo u takvim situacijama, a drugo pitanje koje se postavlja jeste, otkud toliko strpljenja mornarima sa razarača “Donald Kuk” i da li je uopšte strpljenje bilo u pitanju ili ipak nešto drugo?

Da bi u pitanju moglo biti nešto drugo, odnosno nemogućnost američkih mornara da odgovore na 12 prelijetanja ruskog aviona, nagovijestio je na svom zvaničnom blogu ruski vojni ekspert i general major Sergej Kančukov. Naime, u svojoj kratkoj analizi događaja u Crnom moru general Kančukov je napisao da se tu zapravo radilo o testiranju najnovijeg ruskog elektroničkog oružja, odnosno radara pod nazivom “Hibini”. Ovome u prilog ide da 90 minuta nije bilo nikakve reakcije i da se brod trenutno nalazi povučen u Rumunskoj luci Konstanca. Inače, general Kančukov je pre nekoliko dana i dao intervju za rusku “Pravdu” pod naslovom “Jugolavenski scenario u Ukrajini“.

Takođe da bi se shvatila šira slika, potrebno je napraviti i kratak hronološki presjek od samog dolaska broda pa do “povratka” u luku Kosntanca. Ovdje ću postaviti nekoliko linkova, a za lakše razumjevanje ruskih stranica preporučujem da se koristi “Google translate”.

10.4.2014 – SAD razarač Donald Kuk ulazi u Crno more

11.4. 2014 – SAD razarač Donald Kuk upućen u pravcu ukrajinske luke Odesa

13.4.2014 – Protesti u Odesi zbog mogućeg dolaska američkog razarača

14.4.2014 – Povratak razarača u luku Konstanca u Rumuniji

15.4.2014 – SAD pripremaju diplomatski protest zbog incidenta u Crnom moru

18.4.2014 – Obama smatra da nema razloga za vojnu intervenciju radi rješavanja krize

21.4.2014 – Bajden u posjeti Ukrajini i 1 $ milijardu odobrenog kredita od SAD za potrebe vojske

article-2604590-1D1D80B600000578-704_634x423

Iz ovih hronoloških događaja očigledno je da su amerikanci napravili svojevrsni manevar i po svim prilikama nisu raspoloženi da se sami vojno angažuju, ali će zato na sve “dozvoljene” načine podržati vojsku Ukrajine. No, ono što je interesantno za ovu analizu i što je možda amerikancima dalo određene signale da malo uspore sa svojim planovima je sistem “Hibini” kojeg je spomenuo general Kančukov. Prema nepotvrđenim informacijama američki razarač Donald Kuk je 90 minuta bio elektronički paralizovan dok je ruski avion Suhoj Su-24 izvršio 12 preleta kao simulaciju bombardovanja razarača. Mogući uzrok paralize svih elektronskih uređaja na razaraču je bio upravo ovaj tajni ruski sistem. Da stvar bude interesantnija ovaj američki razarač je opremljen najmodernijim antiraketnim sistemom “Idžis” koji je sposoban za uništavanje balističkih raketa, kao i sistemom Falanks za odbranu od raketa sa drugih brodova. Svojevrsno upozorenje pri ulasku razarača “Donald Kuk” u Crno more uputio je i potpredsjednik vlade Ruske Federacije Dmitri Rogozin sa svog zvaničnog profila na tviteru.

Ni ovo upozorenje nije sasvim slučajno, jer Rusi pomno planiraju svaki svoj korak i sigurno ova simulacija u Crnom moru nije bila proizvod samovolje pilota. Nekoliko dana prije ovog događaja, tačnije 7.4.2014. ruska PVO i avijacija izvele su taktičke vježbe u Burjatiji koja se nalazi na istoku Rusije u blizini Bajkalskog jezera. Ono što svakako zaokuplja pažnju čitajući izvještaj o samom toku ove vježbe, je onaj dio koji se odnosi na Suhoj Su-24 i uslove u kojima je on izvodio vježbu, a koji su sasvim slični onima koji su se desili na Crnom moru kada je isto urađeno nad američkim razaračem. Sa zvanične stranice ministarstva odbrane Rusije u izvještaju se navodi dio u kome piše:

U uslovima ometanja radara Su-24 će izvršiti bombardovanje ciljeva sa bombama od 500 kg…

Ovo su upravo oni detalji koji se izdvajaju i koji bi mogli da insinuiraju korišćenje modernih sistema za ometanje radara, a simptomatično je upravo to što se isti avion koristio i za demonstraciju sile nad američkim razaračem.

Ovaj novi sistem koji su Rusi očigledno između ostalog testirali na poligonu u Bujratiji se naziva Hibini, prema podacima do kojih sam došao sa nekih zvaničnih sajtova, a koji nisu jasno vidjivi ili se nalaze na marginama. Prošle godine na međunarodnom aeromitingu (MAKS 2013) održanom u Moskvi predstavnici ministarstva odbrane potpisali su sa koncernom za “Radio – električne tehnologije” sporazum o razvoju sistema za elektronsko ratovanje pod nazivom Hibini-U namjenjenog specijalno za seriju Su-30SM aviona. Vrijednost ovog ugovora je 1,6 milijardi RUB.  Ovaj koncern se nalazi u sastavu ruske državne kompanije “Rosteh“. Sistem Hibini – U serijskog broja (L-265M10-02) se nalazio na avionu Su-35 koji je imao svoj let na aeromitingu u Dubaiju, a sam sistem je napredna verzija ranijeg sistema Hibni – M (L-175VE) koji se nalazi na  serijama Su 32 i 34, dok je prva verzija (KS-418E) namjenjena za starije serije među kojima je Su-24. Sve tri vrste Hibini radara možete vidjeti na slici ispod, najmanja je za model Su-24 i smješteni su u kontejner posebno odvojen od aviona koji se nalazi ispod krila.

Sklapajući podatke mogući scenario bi mogao da bude sledeći: Razarač sa najboljim sistemom odbrane  “Idžis” ne može da distancira i uoči Su-24 i tako podigne borbenu posadu. Po automatizmu radar fiksira kurs sa ciljem približavanja “Idžis” sistemu za navođenje, i odjednom svi ekrani otkazuju ili izgledaju zamagljeno. Nakon toga “Idžis” prestaje sa radom, a PVO kompleks ne može da izvrši borbeno dejstvo. U međuvremenu SU-24 leti nisko iznad palube, pri tom čini borbeni manevar i simulaciju napada. Protiv napada Su-24 posada razarača nema odgovor. Tada je još 11 puta sve ovo ponovljeno. Pokušaj mornara da ožive sistema “Idžis” i povrate vazdušni sistem odbrane bili su neuspješni. Tek kada su avioni otišli daleko u rusku obalu, radari američkog nosača “Donald Kuk” su oživjeli i pokazali čistu sliku i prazan ekran. 

Ovo je naravno pretpostavka i vjerovatno nikad nećemo saznati pravu istinu. No, podaci koji su navedeni o novom ruskom sistemu i sve što je dovelo do ovog događaja pokazuju neka interesantna podudaranja. Vjerovatno su mnogi skloni skepticizmu kad je u pitanju analiza u kojoj neka ruska tehnologija može da nadmaši onu američku koja je bez presedana najbolja u svijetu. Ipak, ne bih potcjenio Ruse jer se u njihovom diplomatskom pristupu osjeti hrabrost i odlučnost koju nisu imali pre 20 godina, a iza koje mora da stoji nešto što im pruža jak oslonac. Opet se vraćam na pitanja od Sirije, Krima, pa do ove simulacije i ismijavanja sa američkim razaračem uz konstataciju da se multipolarni svijet vraća, ne više na mala, nego na velika vrata i drago mi je zbog toga, jer samo svjetski balans snaga i neka vrsta hladnog rata može da garantuje mir ostatku svijeta. Što se ove tehnologije tiče, valja nam pratiti dalji razvoj događaja, možda se vremenom i potvrdi priča o odlasku iz službe 27 mornara sa Donalda Kuka, osim ako je dobro ne zataškaju.

Preko Ukrajine do “nesvrstanosti” – nova stara šansa za Srbiju i BiH

g3983

*If you want this text in English just click HERE !

Najnovija dešavanja u Ukrajini pokazala su mnogo toga, a možda najvažnija teza koja se proteže od samog početka demonstracija u Kijevu, preko referenduma na Kirmu, pa do najnovijih dešavanja na ivici rata u Donjecku i Slavijansku je povratak multipolarnog poretka u svijetu. Ukrajina je slučajno ili “namjerno” izabrana da bude poligon za modernu geopolitičku šahovsku partiju u kojoj se odmjeravaju snaga, moć i uticaj između Rusije i SAD-a. Ovu tezu povratka “multipolarnosti” i ravnanja tasa na globalnoj vagi već sam spomenuo početkom godine u zaključku teksta o ruskoj raketnoj diplomatiji. Kako vrijeme odmiče, ovo postaje sve izvijesnije i mislim da nas mnogo toga podsjeća na onu nekadašnju hladnoratovsku retoriku.

Barack_Obama_and_Vladmir_Putin_at_G8_summit_2013-1560x690_c

Povratak Rusije je započeo sa blokadom intervencije na Siriju, a svoj zenit je dostigao stavljanjem Krima pod svoju kontrolu. Mišljenja sam da za Rusiju još ništa nije gotovo, te da je ovo zapravo tek početak. Sa druge strane SAD su počele odavno i suvišno je nabrajati: Jugoslavija, Irak, Afganistan, Libija, Ukrajina… Ono što je simptomtično događajima u Ukrajini su metode koje se koriste. Ove metode zauzimanja i stavljanja pod kontrolu administrativnih zgrada su korišćene u Kijevu, a iste su kasnije korišćene i na Krimu kao i u Donjeckoj oblasti. Očigledne su namjere proruskog stanovništva da se za svoj status mogu izboriti samo ukoliko uzvrate istim metodama. Iako je zvanični stav Rusije da nisu uključeni u dešavanja u Donjecku, očigledno je da su na teritoriji Ukrajine u velikom broju prisutne službe kako Rusije tako i SAD – a.

Poslijednji put kad su okolnosti u geopolitičkom smislu bile ovakve došlo je do formiranja “trećeg bloka”, odnosno Pokreta nesvrstanih 1961. godine. Ova formula koju su prvi među jednakima primjenili predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, predsjednik Egipta Gamal Abdel Naser, predsjednik Indije Džavaharlal Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno i predsjednik Gane Kvame Nkrumah, pokazala se kao jako uspješnom u okolnostima koje su tada vladale. Države članice Pokreta nesvrstanih su uglavnom velikom većinom bile na marginama svjetskog uticaja i jedino afirmacijom unutar ovakvog saveza mogle su zajedničkim djelovanjem da nađu svoj interes i da njihov glas postane poštovan od strane velikih sila. Jugoslavija je posebno bila u jako specifičnoj situaciji i u velikom rascjepu između istoka i zapada, kako geografski tako i politički. Opredjeljivanje za jedne ili druge u potpunosti, značilo bi ekonomski krah i političke probleme. Jedino logično rješenje je bilo ostati nesvrstan, odnosno “neutralan” u neku ruku, a da to bude legitimno i poštovano od strane drugih. Predsjednik Jugoslavije Tito kao dobar poznavalac prilika i diplomatski lisac je ovaj manevar izveo hirurški precizno i na najbolji mogući način u interesu bivše Jugosavije. 

20789_-_Nehru,_Nkrumah,_Nasser,_Sukarno_&_Tito

Ne treba biti previše pametan da bi se zaključilo kako uspješne diplomatske formule treba primjenjivati na identične političko – globalne okolnosti. Ovo govorim prvenstveno misleći na današnju nezgodnu diplomatsku poziciju Srbije i još lošiju poziciju Bosne i Hercegovine, koja od svog osnivanja u ovom obliku nema konzistentnu diplomatiju ni spoljnju politiku kao posljedicu svojih unutrašnjih odnosa. Blago rečeno stanje u ovoj oblasti je haotično i ravno domenu pošalice. Srbija je zvanično u procesu pretpristupnih pregovora sa EU, a isto tako malim koracima i prema članstvu u NATO. Ovi mali koraci se ogledaju u slanju jednog oficira Vojske Srbije na štabnu dužnost u Komandi združenih snaga NATO u Napulju, kao i sastancima zvaničnika NATO saveza i Vojske Srbije. Ovome u prilog ide i depeša sa Vikiliksa, originalno upućena iz ambasade SAD u Beogradu na ruke Hilari Klinton. U ovoj depeši se spominje da je Jovan Ratković, savjetnik za spoljnu politiku bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, prenio ambasadorki Meri Vorlik lična uvjeravanja predsjednika Tadića da Srbija neće moći „zauvijek” da ostane van NATO-a, kao i da je podrška srpskog naroda Partnerstvu za mir i članstvu u NATO-u „iznenađujuće visoka”. Ipak, malo istočnije Srbija paralelno gradi i jake veze sa Rusijom, čiji je najvidljiviji dokaz trasa Južnog toka. U ovim okolnostima kada dolazi do složnjavanja situacije u Ukrajini i glasanja Generalne Skupštine UN o rezoluciji kojom se Krim pripaja Rusiji, neminovno dolazi i do pritiska na Srbiju i BiH, a gdje obe države uopšte nisu uzele učešće u glasanju. 

Criema voting

BiH i Srbija su bile i jedine zemlje na Balkanu koje se uopšte nisu izjasnile. Sve ostale zemlje Balkana i bivše SFRJ glasale su ZA ovu rezoluciju. Srbija je ovim “nemuštim” potezom htjela da sačuva dobre odnose i sa “jednima i sa drugima” što nakon nekog vremena svakako može da joj donese probleme jer u EU to nisu očekivali, a u ovim okolnostima “biti odsutan” znači imati neki stav koji se ne poklapa sa stavom unutar EU. U BiH je standardno jer se tri člana predsjedništva koje je zaduženo za spoljnju politiku uopšte nisu mogla dogovoriti oko glasanja. Zbog svega gore navedenog, a u prvom redu zbog “neo – multupolarizma” i kompleksnosti pozicije u kojoj se nalaze Srbija i BiH, uvjeren sam da bi obe zemlje trebale jasno diplomatski da se usmjere i da iz statusa posmatrača dobiju status punopravnog člana u Pokretu nesvrstanih. Već unapred unutar EU na mogunost ove ideje ne gledaju blagonaklono i čak naglašavaju Srbiji da više nisu “nesvrstani” i da moraju da se odluče, iako se i sama EU nalazi u poziciji kao i bivša SFRJ nekad. Stav SAD prenio je sadašnji ambasador u Beogradu Majkl Kirbi koji je izjavio

“A za mene će biti interesantno da posmatram kako će Srbija to učiniti, budući da je naslednica Titove Jugoslavije, koja je bila osnivač Pokreta nesvrstanih. Ovde postoji ritualni osećaj da pokret nesvrstanih ne staje ni na čiju stranu. To je nešto što je istorija Srbije, a možda i njena budućnost”

Osim toga što se Srbija tretira i kao naslijednica bivše SFRJ punopravnim članstvom imala bi veći manevarski prostor za situaciju u kojoj se sad nalazi. Dubljim angažmanom u Pokretnu nesvrstanih mogla bi povratiti neka stara tradicionalna i ekonomska prijateljstva, pogotovo u zemljama rastuće afričke ekonomije, a sa druge strane napravila bi se legitimna odstupnica prema NATO savezu i potvrdila bi se neutralnost koju Srbija deklarativno nosi u svom Ustavu. Osim toga pojačan i punopravan angažman Srbije dao bi i Pokretu nesvrstanih novu energiju i više na značaju.  Ovo bi takođe bila sjajna prilika za Bosnu i Hercegovinu da se postavi ozbiljnije u međunarodnim krugovima i da “prikoliko” postane faktor u spoljnjoj politici. Svojim komparativnim prednostima mogla bi da ostvari pre svega ekonmske benefite kao i Srbija, a osim toga mogla bi da se postavi partnerski i jednako prema svima, bez da iko napravi zamjerke jer su svi svijesni njenog uređenja. Uz ovo, Bosni i Hercegovini bi dobro došla i totalna demilitarizacija u budućnosti, ali to već nije predmet ove analize. Smatram da bi se veoma brzo zaokretom ka Pokretu nesvrstanih olakšala pozicija Srbije i popravila pozicija BiH pogotovo na principima većeg razvoja ekonomske diplomatije bez velike politike, a i situacija na globalnom planu nam sama nameće to kao moguće rješenje. Ovo bi takođe pomoglo i stabilizaciji nekih odnosa na Balkanu između ove dve države, kao i unutar same BiH, gdje se ne bi raznim pritiscima i ružnim metodama rušio položaj Republike Srpske garantovan sporazumom u Dejtonu i gdje bi se fokus unutar BiH prebacio sa političko – ustavnih pitanja na ona razvojna i ekonomska. Kad sve saberemo, izgleda se ovaj indirektni savjet ambasadora Kirbija uopšte ne čini tako loš, a kako se mi činimo, vrijeme će pokazati.