Ruski naftni rulet

g4520Kao veliki prasak juče se proširila vijest o nezapamćenom otkriću nafte i gasa u ruskim teritorijama oko Karskog mora. Velike količine sirove nafte su pronađene u djelu Karskog mora u Arktiku, čime bi ova regija mogla da postane najveći proizvođač sirove nafte, čak veći i od Meksičkog zaliva. Ovo saopštenje je dao Igor Sečin, glavni i odgovorni čovjek kompanije Rosnjeft. Ipak, od ovoga je interesantnije samo to da je glavni partner Rosnjefta u ovom poslu istraživanja nafte i gasa u Karskom moru američka kompanija Ekson. Sve ovo se dešava u periodu pritajenog “hladnog rata” na teritoriji Ukrajine i sankcija koje su SAD uvele Rusiji. Iako su američke sankcije iz jula bile osmišljene da uskrate dolare “Rosnjeftu” i blokiraju pristup modernoj tehnologiji, one nisu bile osmišljene da zaustave zajedničke projekte američkih i ruskih kompanija. Sa novim sankcijama od 12. septembra ipak je predviđeno da američke kompanije imaju rok do 10.10.2014. da prestanu sa radom na Arktiku. U dokumentu pod nazivom “Direktiva 4” sa stranica ministarstva finansija SAD-a jasno i decidno se vidi na šta se odnose ove sankcije, dok se u dokumentu pod nazivom “Sectoral Sanctons Identification” vidi i spisak kompanija koje su pogođene istima.

Infografika

Kao i sva ostala dešavanja, tako i ova priča ima svoje uporište u geopolitičkim tokovima i onom što se dešava iza scene, te ću se stoga osvrnuti na njene same početke i strateško partnerstvo između Eksona i Rosnefta još iz avgusta 2011. Naime, ove dve kompanije su 31.8.2011. potpisale ugovor o strateškoj saradnji uključujući istraživanja Arktičkog basena. Ovaj ugovor je potpisan u prisustvu tadašnjeg premijera Rusije Vladimira Putina, tadašnjeg predsjednika Rosnjefta Eduarda Kudainatova, tadašnjeg zamjenika premijera Rusije Igora Sečina, te predsjednika Eksona Nila Dufina. Ovaj ugovor uključuje investiranje od ukupno 3,2 milijarde dolara koje bi bile potrošene na istraživanja 3 bloka u Karskom moru. Omjer zajedničkog preduzeća je 66,7% u vlasništvu Rosnjefta i 33,3% u vlasništvu Eksona. Geografske detalje ugovora možete pogledati OVDJE. Prema procjenama Blumberga “Univerzitetskaja”, geološka struktura koja se kopa je veličine Moskve i dovoljno velika da sadrži bar devet milijardi barela nafte, odnosno bogatstvo koje vredi oko 900 milijardi dolara prema današnjim cjenama. Rusi već mobilišu vojsku koju šalju na odredište radi zaštite ovog nalazišta, ali da li će moći sami bez Eksona i kada, da vrše eksploataciju i bušenja ostaje nam da vidimo, kao što nam ostaje da vidimo i da li će se Ekson pridržavati sankcija.

pic778

Iz jednog razloga je zapravo indikativna sva ova analogija i poenta koju želim da prikažem ovim tekstom. U vrijeme kada se potpisivao ovaj sporazum pa i prije samog potpisa morali su da postoje određeni pregovori i garancije da bi do dana potpisivanja uopšte došlo. Ako sve to stavimo u vremenski okvir dolazimo do zaključka da su se pregovori oko ovog projekta u Karskom moru vodili najmanje od samog početka 2011. godine, ako ne i prije.

Te godine u svijetu i geopolitičkim relacijama bila je aktivna samo jedna država, a to je Libija. Ista ona Libija koje danas nema, u kojoj vladaju anarhija, plemenski sukobi i haos, a članovi parlamenta drže svoje sjednice na iznajmljenom grčkom trajektu u luci Torbuk. U svim dosadašnjim razmišljanjima oko svega što se dešava na svjetskoj šahovskoj tabli, označio bi dvije prekretnice za Rusiju sa različitim ishodom. Prva takva prekretnica jeste Libija, a druga je Sirija. Kad je Libija u pitanju tu mnogima zapravo nikad neće biti jasno zbog čega Rusija nije stavila veto na sramnu rezoluciju SB UN 1973. kojom se stvorila legitimna mogućnost za vojnu akciju. Da je Rusija tad stavila veto na ovu rezoluciju o Libiji vjerujem da bi danas u Libiji narod živio mnogo bolje, te da još ne bi došlo do pomjeranja “vojnih poligona” prema Ukrajini i stezanja obruča oko Rusije. Jedan od dva odlučujuća glasa za ovu vojnu intervenciju na Libiju dala je i Bosna i Hercegovina koja se izjašnjavala kao deveta, dok je deseti glasao Portugal, prije čega je delegacija Portugala čvrsto inzistirala da se o rezoluciji izjašnjava poslije BiH, jer sa 9 glasova ZA svejedno je kako će Portugal glasati, osim ukoliko neka od stalnih članica ne uloži veto, što se nije desilo. Ne znam zašto je to učinila BiH, ali pretpostavljam zato što smo protektorat, a ne suverena država, ma koliko god nekom smetale takve ocjene, glasanje ZA ovu rezoluciju je očigledan dokaz. Ne samo da smo još jednom pokazali kako je BiH vještačka banana tvorevina, već smo i mnogim našim kompanijama koje su u to vrijeme imale otvorene poslove u Libiji iste zatvorili. Od stalnih članica Rusija i Kina su bile suzdržane te nisu uložile veto, što je diplomatskim rječnikom značilo da agresija na Libiju može da počne. Kako su glasale stalne i nestalne članice SB UN možete pogledati na slici ispod.

Untitled

Ono što je iznenadilo mene lično, a i mnoge ozbiljnije geopolitičke analitičare je svakako bio stav Rusije, koja je u sličnoj situaciji nešto kasnije dala do znanja da se isto neće ponoviti u Siriji. Kao razlog ove odluke rukovodstva Rusije možemo uzeti geografsku blizinu Sirije sopstvenim granicama, te podatak da se u Tartusu drugoj po veličini sirisjkoj luci na Mediteranu nalazi ruska baza, za koju iz Moskve kažu da služi samo za remont i popravku brodova. Dakle, naravno da možemo zaključiti da su ova dva razloga bila dovoljna da Rusija zaoštri svoj stav oko zabrane vazdušnih napada na Siriju, a što nije bio slučaj sa Libijom. Dodatni argument i onaj koji poentiram u ovom tekstu, a koji ide u prilog suzdržanog glasanja oko Libije je potpisivanje ovog jako unosnog naftnog ugovora između Eksona i Rosnjefta. Iste te 2011. godine u maju mjesecu se održao sastanak “Arktičkog savjeta” u Nuku glavnom gradu Grenlanda. Na ovom sastanku su vođene oštre rasprave prvenstveno između Rusije i SAD-a, oko toga kome pripada koji dio Arktika. Tu se stvari nikad nisu definisale do kraja i mnoge granice na Arktiku i do danas su ostale upitne. Vođen ovim vjerujem da bi Arktik nakon ovog ruskog otkrića ponovo mogao doći u fokus natezanja i odmjeravanja snaga, pa i jedne vrste diplomatskog sukoba koji nikad nije bio zatvoren. Ono što je proizašlo iz tog sastanka u Nuku je da su Rusija i Norveška koja je članica NATO-a potpisale sporazum o područjima u Barencovom moru, kojim je rješen njihov međusobni dugogodišnji tihi sukob oko ovih teritorija, no i dalje je u Arktiku ogroman broj nerješenih pitanja, koja će u budućnosti sa potragom za novim energentima sve više izbijati u fokus.

Spread template

Razlog potpisivanja ovog ugovora između Rosnjefta i Eksona bi  mogao takođe da bude i tehnološke prirode. Jer zašto bi Rusi potpisivali ugovor sa jednom američkom kompanijom osim ako izričito nečim nisu primorani ili ako nemaju uzajamne interese. U izvještaju norveške grupe Belona za zaštitu prirodne sredine iz 2007. godine u jednom djelu se navodi zabrinutost za hidrokarbonsku tehnologiju koju Rusija posjeduje jer je ista stara i nedovoljno efikasna. Dakle, vrlo lako je moguće da se ugovor sa Eksonom potpisan zbog hidrokarbonske tehnologije koju Ekson posjeduje, a koja je potrebna za istraživanje i eksploataciju ovih izvora nafte i gasa. U najnovijoj brošuri Eksona ističe se njihovo iskustvo koje imaju već 90 godina radeći u oblastima Arktika. Treba dodati svakako da ovo nije prvi projekat koji Ekson radi oko Rusije, već da prije ovoga postoji projekat Sahalin 1 čiji je glavni izvođač radova bio Ekson, a gdje su oboreni mnogi rekordi kad su u pitanju bušenje i količina. Rosnjeft kao kompanija svakako ima manje iskustva u bušotinama kakve su ove na Arktiku, koje imaju veće tehnološke zahtjeve nego bušotine Rosnjefta u Sibiru iz kojih se trenutno izvlači glavnina profita.

Dakle, stvari su poprilično jasne i dok se u Libiji odvijala po ko zna koja redom agresija na suverenu državu samo zbog njenog režima kojem krivica nije dokazana, na svjetskoj sceni iza zavjese su se odvijali pregovori oko kapitalnih novčanih investicija između najjače ruske kompanije u državnom vlasništvu i najjače američke kompanije. Poprilično sam siguran da Rusija nije stavila veto na rezoluciju o Libiji između ostalog i zbog ugovora između Rosnjefta i Eksona. Nekako imam dojam da su Rusi tada gorko “progutali” Libiju za rad ovog ugovora.  Prisustvom tadašnjeg premijera, a danas predsjednika Rusije ovo je predstavljeno kao legitimni državni interes Ruske Federacije koji se poštuje, ali amerikanci kao Danajci koji darove nose i  ne čekaju, donijeli su danas Rusiji na dar  krizu u Ukrajini pred njenim sopstvenim vratima. Uvjeren sam da se Ukrajina, pa i Rusija branila još onomad 1999. u SR Jugoslaviji, a da ne govorim koliko se trebala braniti u Libiji 2011. Rusi su tad vjerovatno vrlo dobro znali šta rizikuju i na koju kartu igraju, iako teško da su mogli predvidjeti ovaj zaista nepotreban rat u Ukrajini i iscrpljivanje pred svojim pragom.

Danas imamo to što imamo. Ova kriza u Ukrajini je odnijela mnogo nevinih života na obe strane, jedna država je podjeljena, a duhovi fašizma probuđeni bespovratno i kako god da se sukob završi, vjerujem da će na tom djelu svijeta uvijek biti trusno. Znajući da je i ruski kapitalizam identičan američkom, ali naše tradicionalne veze, pravoslavlje, obrnuta zastava, i to da sunce izlazi na “istoku”, a osiromašeni uranijum sa “zapada” će uvijek biti argument koji ih razlikuje. Baš zbog toga htio bi da Rusija nas doživljava isto onako kako i mi doživljavamo njih, jer pored novca i kapitala oko kog se vrti svijet, ima tu još nešto, nešto mnogo dublje, što ostaje i poslije nas, što smo i sami naslijedili, a kapitalizam nas tjera da zaboravimo… Osim ličnih motiva postoje tu i oni racionalni koje je najbolje opisao gospodin Vili Vimer, bivši poslanik Bundestaga i osvjedočeni prijatelj našeg naroda koji je u jednom svom tekstu u počecima ukrajinske krize postavio tri pitanja koja ću ispod po drugi put parafrazirati i sa kojima ću završiti ovaj tekst.

1. Može li biti mira u svijetu ukoliko je jedina hegemonistička sila SAD ?

2. Može li biti poštovanja međunarodnog prava i balansa u svijetu ukoliko nemamo Rusije ?

3. Do kad će EU da bude kao mjehurić od sapunice na rukama SAD-a ?

 

 

Početak pregovora Srbije sa EU (1.dio) – Mađarski, Hrvatski i Njemački parlamentarci

Serbia

U zgradi Evropskog savjeta u Briselu održana je prva svečana međuvladina konferencija kojom je i zvanično EU počela pristupne pregovore sa Srbijom.  Za medije koji su sve to revnosno ispratili ovo je dan koji su svi dugo čekali, istorijski dan, početak svih početaka… Za mene koji nisam državljanin Srbije ovo je bio jedan sasvim običan dan, a i da jesam, bilo bi isto. Odavno sam skeptik prema pravcu kojim se kreće EU poslijednjih 20 godina, te smatram da su mogli i morali bolje, jer ih je obavezao legat post – stradalne Evrope u Drugom svjetskom ratu. Kako vrijeme više prolazi, pažljivo prateći politike i pravce kretanja EU, sve više uviđam da ovo danas na sceni nije ona Evropska Unija prema vrijednostima i težnjama kako je svojevremeno zamišljao Robert Šuman.

Što se Srbije tiče, nakon ove prve svečane sjednice, sledeća je ona radna koja će se održati 25. juna, a siguran sam da bi odabrali i 28. jun, ali ove godine Vidovdan pada u subotu. Predstavnici Vlade Srbije izgledali su zadovoljno i nasmijano predstavljajući sebe, sve urađeno do sad i građane Republike Srbije. Pohvale su pljuštale sa svih strana od mnogobrojnih EU zvaničnika pa do ministara i poslanika, a od nekih čak i na srpskom jeziku.

U to da će EU pripremiti Srbiju uopšte ne sumnjam, samo je pitanje do kad će to trajati i šta će biti poslije toga? Ironija nije na odmet, posebno ako se uzme da je uvod u ove pregovore bila prilično ponižavajuća rezolucija Evropskog parlamenta o napretku Srbije od 16. januara ove godine. Možda će neko od evrofanatika ovu riječ “ponižavajuća” ocjeniti kao pretešku ili pogrešnu, ali upravo ću svoje mišljenje da potkrijepim argumentima i obrazlaganjem pojedinačnih izjava i tačaka koje sam posebno izdvojio kao takve. Pročitao sam ovu rezoluciju nekoliko puta, pogledao kompletnu raspravu na sjednici EP koja je trajala puna dva sata i sve mi to pomalo liči na onaj jednosmjerni ultimatum od pre 100 godina, bez iskrenog razumjevanja i uvažavanja druge strane i njenih “principa”. Zbog osjetljivosti tematike, zahtjevne argumentacije i analize razdvojiću tekst u nekoliko djelova. Zadnji dio će biti analiza same rezolucije koja je usvojena i za koju je glasalo 528 poslanika, protiv je bilo 43, dok je 51 poslanik bio uzdržan.

Sama rasprava čiji puni naziv glasi “18. Izvještaj o napretku Srbije za 2013. godinu i proces evropskih integracija Kosova*” održana je 15.1.2014. sa početkom u 19 časova. Osim o Srbiji u raspravi se govorilo mnogo i o putu ostalih zemalja, a posebno o nazivu BJR Makedonije i rješavanju tog pitanja u dogovoru sa Grčkom, dok su Sejdića i Fincija spominjali kao u afektu. Potrudiću se da sve pažljivo dokumentujem stenogramom izlaganja kao i video materijalom sa zvaničnog sajta Evropskog parlamenta za koji vam je potreban Quick Time Player. Za prevode izaganja sa video materijala možete odabrati sve zvanične jezike EU među kojima i hrvatski radi lakšeg razumjevanja za one koji su slabiji sa engleskim jezikom. Jedina mana ovoga je što je hrvtski prevodilac u nekoliko navrata slučajno ili namjerno preveo pojedine izjave na štetu Srbije. Ovo sam ustanovio kad sam prevode uspoređivao sa originalnim stenogramom, za koji mi je opet bio potreban Google translator u slučaju izlaganja poljskih, grčkih ili mađarskih poslanika.  

Uvodna izlaganja u raspravi su bila ona od predstavnika vijeća za Srbiju i Kosovo* gospodina Dimitrisa Kourkulasa, komesara za proširenje gospodina Štefana Fulea i specijalnog izaslanika za Balkan Jelka Kacina. Ova izlaganja su bila pomirljivog i pohvalnog tona za sve ono što su učinili Ivica Dačić i Hašim Tači na putu pomirenja, pitanja Kosova* i EU integracija. Odmah nakon toga krenula je žustra rasprava u kojoj su sopstvenu katarzu doživjeli pojedini poslanici iz Mađarske, Hrvatske i Njemačke.

g3065

Mađarski poslanici među kojima najglasniji György SchöpflinLajos Bokros  su pohvalili napredak Srbije ali su bili veoma kategorični kod pitanja koja se tiču priznavanja Kosova*. Složno su se zalagali da se iz Ustava Republike Srbije izbaci Kosovo kao njen organiski dio. Pozvali su preostalih 5 zemalja EU koje nisu priznale Kosovo* da to što pre učine, posebno apelujući na Slovačku i Rumuniju. Pored ovoga spomenuli su kako Srbija mora da se pozabavi svojim centralističkim pogledom prema Vojvodini i kako to nije u redu. Osim ovoga kao prepreke na putu Srbije u EU spomenuli su i loše stanje na području korupcije i razvijenosti privrede. Poslanica Kinga Gál je podvukla problem i diskriminaciju manjiskih prava Mađara u Vojvodini i navela da neka poglavlja u toku pregovora moraju ostati otvorena dok se ovo ne rješi. Mene lično ne bi iznenadili sve veći zahtjevi i za nezavisnost Vojvodine u toku ovih pregovora o pristupanju.

Hrvatski poslanici su zapravo veoma dobro odradili svoju unapred dogovorenu predstavu, iz koje se vidi kako su savršeno usklađeni i ostrašćeni prema Srbiji. Ako pogledate kompletnu raspravu shvatićete šta je “parlamentarna diplomatija” i kako je oni vješto koriste u EU parlamentu. Moram priznati da je njihov uticaj na rezoluciju bio pozamašan i sa poslovne strane zaslužuju moje lične pohvale i primjer su složnosti i koherentnosti, ali sa moralne strane zaslužuju osudu, jer su im izlaganaja bila veoma licemjerna i subjektivna bez trunke samokritičnosti i sa mnoštvom iskarikiranih činjenica samo za ovu priliku. Teško sam mogao pomisliti da ću nekad u EU parlamentu čuti riječi kao “četnik, četnički pokret, Gazimestan, velika Srbija ili Slobodan Milošević” ali eto doživjeh i to od naših “prijatelja na evropskom putu”. Hrvatske udarnike u ovoj debati predvodila je Ruža Tomašić  koja je ocjenila da se na čelu Srbije nalazi četnički vojvoda koji rehabilituje četnički pokret u Srbiji, te kako bilateralni odnosi sa državom koja odbija priznati svoju ulogu u ratu ne mogu biti dobri. Čak i da su ove tvrdnje uvažene poslanice EU parlamenta potpuno istinite, licemjerno je to što se sa druge strane u Hrvatskoj kao punopravnoj članici EU uveliko rehabilituje ustaški pokret u zadnje vrijeme i što je Hrvatska ušla u EU, a ni do danas nije priznala svoju ulogu u ratu kao ni etničko čišćenje na prostoru bivše Republike Srpske Krajine. Dok o fašitičkim gestovima stranke koju gospođa Tomašić  predstavlja u EU parlamentu,  ne treba trošiti riječi, to je posao za inerne EU institucije.

U istom tonu nastavio je i poslanik Davor Ivo Stier koji se pozabavio agresijom režima Slobodana Miloševića, tajnim arhivima UDBE, pitanjima nestalih, zaštitom manjina i na kraju je dodao da “Srbija pripada civilizaciji koja je izgrađena na judeo-hrišćanskoj tradiciji te da je takva evropska Srbija u interesu svih u prvom redu samih građana Srbije, koji će moći zajedno s nama s graditi Evropu mira i slobode, Evropu koja je zauvijek zamijenila nacionalističku logiku…” Od ovoga nisu odstupili ni Tonino Picula i Andrej Plenković koji su još kao uslov za ulazak Srbije naveli otkrivanje 1665 nestalih, pitanja sukcesije, zajedničkih arhiva, rješavanja otvorenih graničnih pitanja, kao i da bi pitanje Kosova* trebalo rješiti primjerom mirne reintegracije istočne Slavonije u Hrvatskoj koja je započeta Erdutskim sporazumom iz 1995.

Ova izlaganja su takođe bila licemjerna jer je Hrvatska ušla EU, a ni do danas nije otkrila gdje su nestala 1.386 civila, 669 vojnika i 18 milicionera srpske nacionalnosti sa područja RSK. Svakako da poštujem isticanje i odbranu interesa sopstvenog naroda pred EU parlamentom, ali zar nam ne nalažu evropske vrijednosti da krenemo i od sebe? Takođe sramno je sa Hrvatske strane spominjati kao uslov Srbiji rješavanje graničnih pitanja, a sa druge strane vi kao punopravan član EU imate otvorena ista ta pitanja sa BiH (Kostajnica i Neum). Takođe i treći navod gospodina Picule i poređenje Erdutskog sporazuma sa Kosovom* je zaista paušalno i neutemeljeno, prvo jer su to dva različita slučaja i AP Kosovo je ustavom sastavni dio Srbije. Sa druge strane takođe reintegraciju hrvatskog Podunavlja možemo shvatiti kao mirnu samo u završnoj fazi, ali u početnoj je bila izuzetno nasilna i brutalna prema većinskom stanovništvu tog prostora koji je tad etnički očišćen. Na žalost nije bilo nikoga da to spomene i ubaci u rezoluciju na sjednici EU parlamenta kad se svojevremeno raspravljalo o napretku Hrvatske. Izlaganja hrvatskih poslanika zaključili su Dubravka Šuica koja je pohvalila pregovore Srbije i Kosova* i samo ponovila prethodno izrečeno od ostalih kolega, te Nikola Vuljanić koji je pozvao Srbiju da uđe u borbu protiv “ultranacionalizma”, a sve zemlje EU da što pre priznaju Kosovo*.

Njemački poslanici su pozvali na ubrzan prijem Kosova* u EU kao i Srbije, te bi najbolje bilo da ovo bude u isto vrijeme, naglašavajući da Srbiju ne treba prihvatiti u članstvo dok ne prizna Kosovo*. Od njih se najviše istakao Bernd Posselt poznat kao lobista za albanske nacionalne interese jer je još je 2010. govorio da je izvještaj Dika Martija o trgovini organima na Kosovu* izmišljotina i demagogija. On je najpre u svom (iz)laganju naveo da treba ubrzati prijem Kosova* u EU. Dok je sa druge strane rekao da se vodi katastrofalna manjinska politika u Srbiji. “Srpska policija je napala školu u Preševu tamo su zastrašivana albanska djeca i učenici od starne policije koja je hapsila učitelje. Srbija se pokrenula ali moralo bi se pokrenuti i ostalih 5 članica EU, ako je već Srbija pokazala dobrosusjedske odnose.” Čak je rekao da bi se Srbija trebala orjentisati na “Ustav Kosova*” kad su u pitanju manjinska prava!?. Ne znam kako da objasnim ovo izlaganje osim kao veoma pristrasno i jednostrano, te ponižavajauće za državu Srbiju.

Na ovo bih još dodao i obraćanje Bastiaana Beldera poslanika iz Holandije koji je zatražio odgovor u pisanoj formi na pitanje kako će Brisel preuzeti odgovornost za sve veće osiromašenje srpskog naroda? Svoje pitanje je obrazložio lošim stanjem privrde i ekonomije u Srbiji. Uz ovo se osvrnuo i na problematičan politički stav Aleksandra Vučića. “Smatrate li da ovaj stav može da predstavlja prijetnju krhkoj demokrtiji u Srbiji jer je sva vlast skoncentrisana u rukama jednog čovjeka koji je služio još u Miloševićevom režimu. To je nešto što ne možemo predvidjeti pogotovo u kontekstu Kosova* i želim pisani odgovor na ovo pitanje.” Ovo izlaganje mi je zaista bilo najsmješnije od svih, čak sam u tom momentu i saosjećao sa gospodinom Vučićem, jer svi mi vidimo koliko se prvi potpredsjednik Vlade Srbije trudi da pokaže evoje evropsko lice, a sakrije ono prijašnje naličje, pogotovo u kontekstu Kosmeta. Pitam se samo kako bi ga isti gospodin Belder opisao da se trudi samo malo manje nego sad.

vucic-thaci-790x522

Zaključak na ovaj tekst zaista nije teško izvesti, pogotovo ako znamo iz kojih su država poslanici najviše debatovali brišući “pjene iz usta”. Nakon gledanja ove debate u EU parlamentu osjetio sam ružan zadah iz 1941. mnogo ultimativnih govora iz 1914. i veoma malo iskrene sreće i radosti iz 2014. što Srbija počinje svoje pregovore. Bila su u ovoj debati samo dva poslanika koji su spomenuli nešto u korist Srbije, ali o njima više u drugom djelu. Sve ono na svečanoj sjedinici od pre neki dan je bilo samo friziranje i slikanje, a zapravo je veliko pitanje koliko EU sa ovakvim stavovima parlamentarca želi iskreno Srbiju u svom članstvu. Znam da će neki evrofanatici ovome da se usprotive, ali svako imalo racionalan ko ovo prati i posmatra došao bi na isti zaključak. Smatram da Srbiji treba evropski put onoliko koliko bi na tom putu unapredila svoje razvojne komponente i iskoristila pozitivna iskustva drugih, ali formalno članstvo u takvoj zajednici joj uopšte nije potrebno, pogotovo ne sa državama koje suštinski ne poštuju teritorijalni integritet Republike Srbije. Ovi isti parlamentarci se nisu  oglasili povodom skidanja ćiriličnih tabli u svojoj zajednici (Vukovar EU), ali su zato rado održali lekcije Srbiji o manjinskim i ljudskim pravima i slobodama. Ako su ovakvi parlamentarci, ljudska prava i današnji ekonomski pravci ogledalo EU, onda se Žan Mone okreće u grobu.