Migranti – Lice i naličje EU

migrants-hungaryPrije svega moram da kažem da ovakva EU kakvu poznajemo danas, i zbog koje se Robert Šuman i Žan Mone okreću u grobu, posljednjih godina je pogotovo građena na pljački, suzama i tragediji svih ovih izbjeglica koje sada pohode njene granice i traže svoju drugu šansu. Svi oni su tu, jer ista ta EU sa svojim zapadnim prijateljima SAD drži u ratu i izrabljivačkoj patnji njihove matične države zbog svojih političkih, militarnih, ekonomskih, a ponegdje i ličnih interesa. Neću ni da spominjem potencijalne mogućnosti da se među migrantima nalaze i teroristi koji bi bili prijetnja bezbjednosnom sistemu EU, kao ni probleme oko demografske slike Njemačke ili ostatka EU za nekih 30 godina.

Ovo bi mogao da bude prvi i jedini ozbiljniji talas problema koji će u potpunosti da demaskira sve one lažne ideale i licemjerja na kojima ova kapitalistička ideja “otvorenih” granica počiva. Otvorenih pod navodnicima, jer se zatvaraju čim krene mlijeko iz BiH i izbjeglice iz Sirije. Godine kolonijalizma i porobljavanja Afrike i Bliskog istoka, izgleda dolaze da naplate svoje. Fino je objasnio gospodin Asad, predsjednik Sirije rekavši:

“Problem sa migrantima se ne rješava u EU, već na njegovim izvorima u Siriji i Iraku, zaustavite finansiranje ISIL- a, zaustavićete rat, a samim tim i velike seobe”.

Zemlje kao Libija i Sirija su bile slobodarske zemlje časnog islamskog svijeta, a Sirija čak i sa značajnom hrišćanskom zajednicom, bile su to zemlje prosperiteta i sistema koji je ljudima omogućavao dostojanstven život, posao, školovanje i uređen zdravstveni sistem. Bile su to zemlje bogate kulture i velikih arhitektonskih poduhvata. U Libiji parovi dobijaju stan nakon što se vjenčaju, studenti imaju platu tokom cijelog studija, pa i poslije ako ostanu nezaposleni, struja, plin i voda se ne plaćaju, 17 litara goriva koštalo je jedan dolar, a kredite je moguće uzeti bez kamata do 60 godina, a pritom Libija nije imala vanjskog duga niti jednog jedinog dinara!!! Bila je to obećana zemlja za radnike i građevinske kompanije iz bivše Jugoslavije, kao i iz BiH koje su uspješno poslovale i gradile, sve dok Ivan Barbalić u ime svih nas iz BiH nije podigao svoju ruku za odlučujući 9. glas na sjednici SB UN koji je bio potreban za invaziju na ovu zemlju i tako presudio i nama i Libiji. Ono što je najbitnije, jeste da su to bile dve zemlje koje nije porobio MMF niti ostali moderni imperijalisti i zelenaši, zemlje koje nisu vodile tuđu, već prvenstveno svoju politiku, zemlje stabilnih valuta i velikih rezervi u nafti i zlatu.

Zbog svega gore navedenog, danas su to postale dve devastirane zemlje, razorene ratom,  zemlje smrti i izbjeglica, a sve zato jer nisu bile u “robovlasničkom sistemu” i što su sve više postajale smostalne i slobodne, te kao takve ozbiljna prijetnja, primjer drugima i uzbuna za opasnost. Možda ne u toj mjeri razvijene, ali u ovaj paket mogu da idu i Avganistan, Irak, te još neke zemlje Afrike odakle danas i imamo najviše izbjeglica. Zemlje specifičnih i autohtonih režima i sistema života koji jesu imali svoje mane, ali su mogli držati na okupu i pod kontrolom svoje stanovništvo, bez većih ratova i unutrašnjih sukoba uprkos postojećim razlikama. Iračka nafta, avganistanski opijum, libijske rezerve i sirijska bogatstva uz jake geopolitičke položaje ovih država, bile su pravi razlozi za razraranja.

Sve što je bilo dobro u ovom području Bliskog istoka je nestalo sa stvaranjem kvazi Islamske države, te ciljanim izvrtanjem islama u najgorim oblicima i proizvodnjom straha i averzije prema istom, ne samo na Bliskom istoku već i na bilo kom prostoru na kome žive muslimani sa ostalima. Raspirivanjem najprimitivnijih religijskih osjećanja, jeftino zaposijedaju sve one naivne, plitke i mahom mlade duše koje u neznanju ispunjavaju njihove skrivene ciljeve, a među običnim narodom siju strahove, predrasude i isključivost prema svemu što se sa islamom poistovjećuje u bilo kojoj drugoj opštoj formi.

Svim ovim jasno i nedvosmisleno dolazimo do ozbiljne krize na tlu Evrope, dolazimo do svih onih slika tretmana prema izbjeglicama, dolazimo do pendreka, suzavaca, pasa i mađarske novinarke koja ih udara, dolazimo do potresnih slika malog Ajlana i do karikatura Šarli Ebdo, dolazimo do zatvaranja granica, vojske, oštrih žica i urušavanja Šengena… dolazimo do onog pravog lica stanja ljudskih prava i sloboda, te spremnosti na iste unutar same EU. Dolazimo do poistovjećivanja one licemjerne priče oko sankcija Rusiji, pa kada Rusija uzvrati istom mjerom onda je to za sve zvaničnike EU nedopustiva uvreda.

Sa druge strane imamo Srbiju, toliko ekonomski, moralno pa i ustavno shrvanu, a narod pogrdno i zlikovački predstavljen u svijetu i holivudskim filmovima već decenijama unazad. Podsjetilo me ovo sa migrantima na onu Srbiju koja je onomad 1885.  zaradila “tablu” u Ženevi sa natpisom:

“Budi tako human kao što je bila humana Srbija 1885.”

Tada je Srbija propustila sanitet i humanitarnu pomoć Bugarskoj sa kojom su bili u ratu, što pre toga nije bilo zabilježeno u istoriji. Ista ta Srbija je jutros 2015. godine na Horgošu doživjela da joj izbjeglice skandiraju “Hvala Srbijo“, što dovoljno govori o tretmanu koji su imali i koji još uvijek imaju u Srbiji koja nije dio EU. Priče običnih ljudi i narod koji donosi ćebad, hranu i igračke, ljudi koji iscrtavaju mape za lakše snalaženje, prevoznici i policajci koji drze sirijsku djecu u naručju, bez pendreka, naguravanja i sile… slike koje se ne broje, slike Evrope koja danas kleči i na koljenima izumire.

Serbian policeman

Zaključio bih ovo sa rečenicom da je EU već odavno postala žrtveno jagnje i talac visprene interesne politike finansijskih moćnika iz Vašingtona, koji svim silama žele da zaustave prirodni savez Rusije sa Evropom. Postala je EU i talac politike sopstvenih monetarnih kvislinga zarobljenih u izrazito lijevim ili pak desnim neofašističkim ulogama, u ovom slučaju apsolutno je svejedno, jer i jedni i drugi rade na štetu Evrope kao našeg kolektivnog civilizacijskog opredjeljenja.

Ruski naftni rulet

g4520Kao veliki prasak juče se proširila vijest o nezapamćenom otkriću nafte i gasa u ruskim teritorijama oko Karskog mora. Velike količine sirove nafte su pronađene u djelu Karskog mora u Arktiku, čime bi ova regija mogla da postane najveći proizvođač sirove nafte, čak veći i od Meksičkog zaliva. Ovo saopštenje je dao Igor Sečin, glavni i odgovorni čovjek kompanije Rosnjeft. Ipak, od ovoga je interesantnije samo to da je glavni partner Rosnjefta u ovom poslu istraživanja nafte i gasa u Karskom moru američka kompanija Ekson. Sve ovo se dešava u periodu pritajenog “hladnog rata” na teritoriji Ukrajine i sankcija koje su SAD uvele Rusiji. Iako su američke sankcije iz jula bile osmišljene da uskrate dolare “Rosnjeftu” i blokiraju pristup modernoj tehnologiji, one nisu bile osmišljene da zaustave zajedničke projekte američkih i ruskih kompanija. Sa novim sankcijama od 12. septembra ipak je predviđeno da američke kompanije imaju rok do 10.10.2014. da prestanu sa radom na Arktiku. U dokumentu pod nazivom “Direktiva 4” sa stranica ministarstva finansija SAD-a jasno i decidno se vidi na šta se odnose ove sankcije, dok se u dokumentu pod nazivom “Sectoral Sanctons Identification” vidi i spisak kompanija koje su pogođene istima.

Infografika

Kao i sva ostala dešavanja, tako i ova priča ima svoje uporište u geopolitičkim tokovima i onom što se dešava iza scene, te ću se stoga osvrnuti na njene same početke i strateško partnerstvo između Eksona i Rosnefta još iz avgusta 2011. Naime, ove dve kompanije su 31.8.2011. potpisale ugovor o strateškoj saradnji uključujući istraživanja Arktičkog basena. Ovaj ugovor je potpisan u prisustvu tadašnjeg premijera Rusije Vladimira Putina, tadašnjeg predsjednika Rosnjefta Eduarda Kudainatova, tadašnjeg zamjenika premijera Rusije Igora Sečina, te predsjednika Eksona Nila Dufina. Ovaj ugovor uključuje investiranje od ukupno 3,2 milijarde dolara koje bi bile potrošene na istraživanja 3 bloka u Karskom moru. Omjer zajedničkog preduzeća je 66,7% u vlasništvu Rosnjefta i 33,3% u vlasništvu Eksona. Geografske detalje ugovora možete pogledati OVDJE. Prema procjenama Blumberga “Univerzitetskaja”, geološka struktura koja se kopa je veličine Moskve i dovoljno velika da sadrži bar devet milijardi barela nafte, odnosno bogatstvo koje vredi oko 900 milijardi dolara prema današnjim cjenama. Rusi već mobilišu vojsku koju šalju na odredište radi zaštite ovog nalazišta, ali da li će moći sami bez Eksona i kada, da vrše eksploataciju i bušenja ostaje nam da vidimo, kao što nam ostaje da vidimo i da li će se Ekson pridržavati sankcija.

pic778

Iz jednog razloga je zapravo indikativna sva ova analogija i poenta koju želim da prikažem ovim tekstom. U vrijeme kada se potpisivao ovaj sporazum pa i prije samog potpisa morali su da postoje određeni pregovori i garancije da bi do dana potpisivanja uopšte došlo. Ako sve to stavimo u vremenski okvir dolazimo do zaključka da su se pregovori oko ovog projekta u Karskom moru vodili najmanje od samog početka 2011. godine, ako ne i prije.

Te godine u svijetu i geopolitičkim relacijama bila je aktivna samo jedna država, a to je Libija. Ista ona Libija koje danas nema, u kojoj vladaju anarhija, plemenski sukobi i haos, a članovi parlamenta drže svoje sjednice na iznajmljenom grčkom trajektu u luci Torbuk. U svim dosadašnjim razmišljanjima oko svega što se dešava na svjetskoj šahovskoj tabli, označio bi dvije prekretnice za Rusiju sa različitim ishodom. Prva takva prekretnica jeste Libija, a druga je Sirija. Kad je Libija u pitanju tu mnogima zapravo nikad neće biti jasno zbog čega Rusija nije stavila veto na sramnu rezoluciju SB UN 1973. kojom se stvorila legitimna mogućnost za vojnu akciju. Da je Rusija tad stavila veto na ovu rezoluciju o Libiji vjerujem da bi danas u Libiji narod živio mnogo bolje, te da još ne bi došlo do pomjeranja “vojnih poligona” prema Ukrajini i stezanja obruča oko Rusije. Jedan od dva odlučujuća glasa za ovu vojnu intervenciju na Libiju dala je i Bosna i Hercegovina koja se izjašnjavala kao deveta, dok je deseti glasao Portugal, prije čega je delegacija Portugala čvrsto inzistirala da se o rezoluciji izjašnjava poslije BiH, jer sa 9 glasova ZA svejedno je kako će Portugal glasati, osim ukoliko neka od stalnih članica ne uloži veto, što se nije desilo. Ne znam zašto je to učinila BiH, ali pretpostavljam zato što smo protektorat, a ne suverena država, ma koliko god nekom smetale takve ocjene, glasanje ZA ovu rezoluciju je očigledan dokaz. Ne samo da smo još jednom pokazali kako je BiH vještačka banana tvorevina, već smo i mnogim našim kompanijama koje su u to vrijeme imale otvorene poslove u Libiji iste zatvorili. Od stalnih članica Rusija i Kina su bile suzdržane te nisu uložile veto, što je diplomatskim rječnikom značilo da agresija na Libiju može da počne. Kako su glasale stalne i nestalne članice SB UN možete pogledati na slici ispod.

Untitled

Ono što je iznenadilo mene lično, a i mnoge ozbiljnije geopolitičke analitičare je svakako bio stav Rusije, koja je u sličnoj situaciji nešto kasnije dala do znanja da se isto neće ponoviti u Siriji. Kao razlog ove odluke rukovodstva Rusije možemo uzeti geografsku blizinu Sirije sopstvenim granicama, te podatak da se u Tartusu drugoj po veličini sirisjkoj luci na Mediteranu nalazi ruska baza, za koju iz Moskve kažu da služi samo za remont i popravku brodova. Dakle, naravno da možemo zaključiti da su ova dva razloga bila dovoljna da Rusija zaoštri svoj stav oko zabrane vazdušnih napada na Siriju, a što nije bio slučaj sa Libijom. Dodatni argument i onaj koji poentiram u ovom tekstu, a koji ide u prilog suzdržanog glasanja oko Libije je potpisivanje ovog jako unosnog naftnog ugovora između Eksona i Rosnjefta. Iste te 2011. godine u maju mjesecu se održao sastanak “Arktičkog savjeta” u Nuku glavnom gradu Grenlanda. Na ovom sastanku su vođene oštre rasprave prvenstveno između Rusije i SAD-a, oko toga kome pripada koji dio Arktika. Tu se stvari nikad nisu definisale do kraja i mnoge granice na Arktiku i do danas su ostale upitne. Vođen ovim vjerujem da bi Arktik nakon ovog ruskog otkrića ponovo mogao doći u fokus natezanja i odmjeravanja snaga, pa i jedne vrste diplomatskog sukoba koji nikad nije bio zatvoren. Ono što je proizašlo iz tog sastanka u Nuku je da su Rusija i Norveška koja je članica NATO-a potpisale sporazum o područjima u Barencovom moru, kojim je rješen njihov međusobni dugogodišnji tihi sukob oko ovih teritorija, no i dalje je u Arktiku ogroman broj nerješenih pitanja, koja će u budućnosti sa potragom za novim energentima sve više izbijati u fokus.

Spread template

Razlog potpisivanja ovog ugovora između Rosnjefta i Eksona bi  mogao takođe da bude i tehnološke prirode. Jer zašto bi Rusi potpisivali ugovor sa jednom američkom kompanijom osim ako izričito nečim nisu primorani ili ako nemaju uzajamne interese. U izvještaju norveške grupe Belona za zaštitu prirodne sredine iz 2007. godine u jednom djelu se navodi zabrinutost za hidrokarbonsku tehnologiju koju Rusija posjeduje jer je ista stara i nedovoljno efikasna. Dakle, vrlo lako je moguće da se ugovor sa Eksonom potpisan zbog hidrokarbonske tehnologije koju Ekson posjeduje, a koja je potrebna za istraživanje i eksploataciju ovih izvora nafte i gasa. U najnovijoj brošuri Eksona ističe se njihovo iskustvo koje imaju već 90 godina radeći u oblastima Arktika. Treba dodati svakako da ovo nije prvi projekat koji Ekson radi oko Rusije, već da prije ovoga postoji projekat Sahalin 1 čiji je glavni izvođač radova bio Ekson, a gdje su oboreni mnogi rekordi kad su u pitanju bušenje i količina. Rosnjeft kao kompanija svakako ima manje iskustva u bušotinama kakve su ove na Arktiku, koje imaju veće tehnološke zahtjeve nego bušotine Rosnjefta u Sibiru iz kojih se trenutno izvlači glavnina profita.

Dakle, stvari su poprilično jasne i dok se u Libiji odvijala po ko zna koja redom agresija na suverenu državu samo zbog njenog režima kojem krivica nije dokazana, na svjetskoj sceni iza zavjese su se odvijali pregovori oko kapitalnih novčanih investicija između najjače ruske kompanije u državnom vlasništvu i najjače američke kompanije. Poprilično sam siguran da Rusija nije stavila veto na rezoluciju o Libiji između ostalog i zbog ugovora između Rosnjefta i Eksona. Nekako imam dojam da su Rusi tada gorko “progutali” Libiju za rad ovog ugovora.  Prisustvom tadašnjeg premijera, a danas predsjednika Rusije ovo je predstavljeno kao legitimni državni interes Ruske Federacije koji se poštuje, ali amerikanci kao Danajci koji darove nose i  ne čekaju, donijeli su danas Rusiji na dar  krizu u Ukrajini pred njenim sopstvenim vratima. Uvjeren sam da se Ukrajina, pa i Rusija branila još onomad 1999. u SR Jugoslaviji, a da ne govorim koliko se trebala braniti u Libiji 2011. Rusi su tad vjerovatno vrlo dobro znali šta rizikuju i na koju kartu igraju, iako teško da su mogli predvidjeti ovaj zaista nepotreban rat u Ukrajini i iscrpljivanje pred svojim pragom.

Danas imamo to što imamo. Ova kriza u Ukrajini je odnijela mnogo nevinih života na obe strane, jedna država je podjeljena, a duhovi fašizma probuđeni bespovratno i kako god da se sukob završi, vjerujem da će na tom djelu svijeta uvijek biti trusno. Znajući da je i ruski kapitalizam identičan američkom, ali naše tradicionalne veze, pravoslavlje, obrnuta zastava, i to da sunce izlazi na “istoku”, a osiromašeni uranijum sa “zapada” će uvijek biti argument koji ih razlikuje. Baš zbog toga htio bi da Rusija nas doživljava isto onako kako i mi doživljavamo njih, jer pored novca i kapitala oko kog se vrti svijet, ima tu još nešto, nešto mnogo dublje, što ostaje i poslije nas, što smo i sami naslijedili, a kapitalizam nas tjera da zaboravimo… Osim ličnih motiva postoje tu i oni racionalni koje je najbolje opisao gospodin Vili Vimer, bivši poslanik Bundestaga i osvjedočeni prijatelj našeg naroda koji je u jednom svom tekstu u počecima ukrajinske krize postavio tri pitanja koja ću ispod po drugi put parafrazirati i sa kojima ću završiti ovaj tekst.

1. Može li biti mira u svijetu ukoliko je jedina hegemonistička sila SAD ?

2. Može li biti poštovanja međunarodnog prava i balansa u svijetu ukoliko nemamo Rusije ?

3. Do kad će EU da bude kao mjehurić od sapunice na rukama SAD-a ?