Šta se zapravo dešava u Makedoniji?

Situacija u Makedoniji se od jutros potpuno usložnjava. Kao što već bruje regionalni mediji danas se u Kumanovu vodi oružani sukob između neidentifikovane terorističke grupe za koju se pretpostavlja da je u pitanju albanska teroristička grupacija OVK i da su na teritoriju Makedonije upali sa autonomne pokrajine Kosova i Metohije. Uvod u sve ovo je bio i napad iste terorističke grupe koja je napala makedonsku karaulu Gošince i koja je stigla sa Kosmeta, i to najvjerovatnije sa dva automobila u kojima su dopremili naoružanje i maskirne uniforme. Otprilike isti broj terorista ili nešto malo veći se spominje i u današnjim izvještajima koji dolaze iz Kumanova. Nakon napada u Gošnicama izvijesni komandant Fljamuri je u ime OVK (Oslobodilačka vojske Kosova) preuzeo odgovornost za napad i pozvao sve službenike, posebno Albance, da odmah obuku uniforme i da se “priključe ustanku”.

KumanovoSlika 1. Kumanovo, 9.5.2015.

Pitanje koje se postavlja je naravno šta se to zapravo dešava u Makedoniji. Prije samog odgovora potrebno je objasniti da u Makedoniji ima nešto više od 2 000 000 stanovnika od čega Albanci čine 30% stanovništva. Pored brojnosti treba istaći da su im u Makedoniji zagarantovana sva prava po Ohridskom sporazumu. Bili su su i još uvijek su aktivni učesnici u vlasti, imali su svog ministra odbrane, pa je čak jedno vrijeme i šef obavještajne službe bio Albanac, a i danas imaju svoje direktore i ministre u Vladi Makedonije. Dakle, sva priča oko ugroženih prava niti “pije vodu” niti ima smisla, jer je ovdje po srijedi nešto drugo.

To nešto drugo je zapravo “Turski tok” koji je dogovoren između Rusije (Gazprom) i Turske (Botas) nakon što su propali planovi za izgradnju Južnog toka. Naime, planirano je da ovaj “Turski tok” ide od Rusije preko Turske pa do Grčke i dalje preko Makedonije, Srbije i Mađarske za Austriju koja je krajnja destinacija. Osim toga što bi obezbijedio gasifikaciju Balkana i pojačao stratešku poziciju Rusije kao i zemalja kroz koje prolazi, ovaj gasovod bi u potpunosti preusmjerio količine gasa koje sada idu preko Ukrajine za Evropu, što je i najavio generalni direktor Gazproma Aleksej Miler. U ovom velikom geostrateškom projektu Makedonija je najnestabilnija od svih navedenih država i prema tome jako pogodna da bi se gasovod zaustavio.

Gazprom Turkish streamSlika 2. Turski tok

Mnogi će reći da je dogovor između Moskve i Ankare još uvijek daleko od konkretizacije, no Rusi kao vješti stratezi u promicanju svojih resurnih interesa već odavno u Makedoniji pripremaju teren za izgradnju gasovoda. Riječ je o projektu kompanije Strojtransgas ruskog biznismena Genadija Timčenka koja je počela da gradi krak magistralnog gasovoda Klečovce – Negotino u Makedoniji i čija je vrijednost oko 75 miliona dolara. Od toga će Makedonija platiti samo 15 miliona dolara, a ostali radovi će biti obavljeni na osnovu duga bivšeg SSSR prema Jugoslaviji, na koji je dio prava dobilo i Skoplje. Ista ova kompanija trebala je da gradi dio bugarskog južnog toka, ali zbog pritiska na Bugarsku od strane EU poznato je da se od ovog odustalo. Više o samom projektu gasovoda Klečkovce – Negotino koji je već izgrađen do 25% od ukupne dužine od 61 km možete pročitati i na zvaničnim stranicama kompanije Strojtransgas. Ono što je vidljivo iz ovoga jeste da ovaj tok može da se poveže sa gasovodom iz Grčke i da je očigledno i pripreman u toj namjeri, kao i to da su Rusi i prije propasti Južnog toka jednim dijelom računali na to, te imali spreman plan B, a to je ovaj novi gore pomenuti “Turski tok”.

Makedonija mapa

Osim priče oko ovog gasovoda i “Turskog toka” ne može se izostaviti bitan dio, a to je afera oko prisluškivanja koju je pokrenuo lider Socijaldemokratskog saveza Makedonije Zoran Zaev kada je optužio premijera Makedonije, Nikolu Gruevskog da je sa svojim saradnicima prikrivao istinu o smrti mladića koga je na mitingu VMRO DPMNE na smrt pretukao pripadnik specijalnih policijskih snaga i član ličnog obezbjeđenja premijera, te da je prisluškivao preko 20 000 ljudi u Makedoniji i da za sve to postoje materijalni dokazi. Ovo je pokrenulo lavinu protesta koje smo imali prilike gledati ovih dana na ulicama Skoplja, dok su veliki opozicioni protesti su najavljeni za 17.5.2015.

Ono što je simptomatično jeste sličan scenario koji se već jednom desio u Makedoniji 2001. kada je i došlo do rata nakon kojeg je potpisan “Ohridski sporazum”. Tadašnji sukobi su počeli oko mjesta Tanuševce takođe na sjeveru, dok je epicentar sukoba bilo Tetovo kada je separatistička albanska Oslobodilačka nacionalna vojska zaprijetila legitimnim vlastima da će zauzeti prijestolnicu Skoplje, nakon čega su Makedonci bili prisiljeni da potpišu sporazum. Politički vođa te separatističke armije je bio Ali Ahmeti koji je danas član parlamenta Makedonije i najuticajniji albanski političar u toj državi. Ahmeti je rođen u selu Zajas, gdje su ovih dana najpre i viđene ove terorističke maskirane grupacije koje danas “šenluče” po Kumanovu. Da Albanci nisu ovo sami osmislili potvrđuje i ambasador SAD-a Jess Baily sa iskustvom iz Iraka i Turske, koji je imenovan u decembru prošle, a već početkom ove godine su krenula i dešavanja sa optužbama gospodina Zaeva koji je naveo da posjeduje slike i audio materijale koje nije dobio od susjedne zemlje već od nekog “drugog”. SAD svakako posjeduje tehnologiju kojom to mogu u tuđoj zemlji, a osim toga i u zvaničnom saopštenju su se postavili veoma zaštitnički prema Zaevu, što svakako baca sumnju na glavne vinovnike. Ovdje je potrebno dodati i činjenicu da je u februaru ove godine pokrenuta optužba protiv ambasade SAD -a u susjednoj Grčkoj zbog afere prisluškivanja, pa ne treba biti puno pametan da bi se ovo povezalo i usporedilo. U svemu ovome veoma izdašno će im pomoći Albanci koji će biti “kolateralni dobitak” jer imaju svoj cilj, a to je sad već uveliko poznata ideja Velike Albanije.

Kad je Makedonija u pitanju ne može se izostaviti ni socijalni status i ekonomska situacija koje je svrstavaju kao najslabije razvijenu od svih zemalja bivše Jugoslavije. Za to je svojim radom odgovoran i sam Gruevski kojeg ne želim da branim u tom smislu, kao ni njegove prethodnke. Zaev je u aprilu iznio i optužbe za Gruevskog kada su u pitanju korupcija i kriminal oko uzimanja provizije pri prodaji Makedonske banke. Premijer nije progovorio oko afere niti je naredio hapšenje ili istragu, što jeste čudno ali možda i mudro, već je preko svog advokata podnio tužbu za klevetu. Ukoliko se ispostavi da “gdje ima dima ima i vatre” i da je zaista odgovoran, Gruevski bi sam sebi dosta oslabio neke jače pozicije u narodu i teško bi izdejstvovao gore pomenutu podršku za određene političke odluke dok ga bije loš glas, a revolucija leži za vratom. Ovaj problem imaju svi lideri u okruženju i to je za “Zapad” jeftina karta na koju uvijek mogu sigurno da igraju kad je u pitanju bunt naroda.

Ukoliko redom pogledamo na posljednje događaje na Balkanu prvo Gošnice, pa Zvornik pa sad Kumanovo, izvijesno je da se od strane manjih grupa radikalizuje situacija između ljudi pravoslavnih i muslimana, te u ovom kontekstu novih nestabilnosti na Balkanu zna se kome to najviše odgovara. Sa druge strane Makedonija je priznala nezavisno Kosovo*1244, a neko bi rekao “i to im je hvala”. Ipak sve ovo u Makedoniji toliko podsjeća i na onaj ukrajinski scenario i “pakovanje Janukoviča” od strane Viktorije Nuland i američkog ambasadora u Kijevu Geoffreya Pyatta. Američkom nezadovoljstvu ide u prilog i to da je predsjednik Makedonije Đorđe Ivanov boravio na današnjoj paradi u Moskvi, ali i naprasno prekinuo tu posjetu zbog dešavanja u Kumanovu, zato me i ne čudi da je sve to počelo baš na današnji dan. Ovo očigledno pokazuje da je Makedonija donekle pokušala okrenuti svoj kurs prema gasovodu, istoku, Rusiji pa da tako kažem i nekim svojim interesima i kada sve to sumiramo stiče se utisak da danas u Kumanovu Makedonija plaća ceh svoje neposlušnosti.

“Opium economy” from Afghanistan to Kosovo*

Writing my articles about geopolitical position of Kosovo*, an essential thesis that confirms stealing territory from Serbia actually refers to the drug route or so called in Balkans “green transversal”. This itinerary is the way of drugs moving from Afghanistan to Kosovo* and after further to the Europe. Two years ago, one joke appeared on the Internet that the producer of heroin acknowledged the independence of its distributor. It was about Afghanistan, which was officially first acknowledged the independence of Kosovo*. By some estimates, about 65% of the world’s heroin passes through this Serbian province, while 90% of the total amount of drugs coming into Europe from Kosovo*, and all of security for that trade is provided from Bondsteel base. As we can see this is not an ordinary story, and its real foothold we can see in the latest article published by The Economist.

afghan_routs

 

On the other hand, when carried out the intervention in Afghanistan, the U.S.  justified struggle against “world terrorism”. After the intervention and disposition of ISAF troops, apart from terrorism they have found themselves in the fight against drugs. Their focus in this kind of the fight to prevent the production of opium was in the incentives that are set aside for Afghan farmers with a view to grow wheat instead of poppies. Except farmers, they also financially rewarded local politicians on whose territories was registered decline in production. Indeed, in this system of prevention U.S. invested more than $ 10 billion, according to data presented by the Special Inspector for Afghanistan John Sopko, responsible for overseeing of the process.

It would be great if something was really achieved with this huge money, but actually according to official UN report about cultivation of poppy in last year these awarded wheat growing Afghan farmers, actually broke down the record in cultivation of opium. That fact is absurd even more because before the intervention in Afghanistan they did not have so much area planted with opium, while after the intervention production always had an upward trend and now it reached its peak.

To make this worse, the money that was invested in reducing cultivation, primarily was invested in those areas that are less hostile to the United States soldiers because of personnel security reasons. The result of this was counterproductive as it increased production in the provinces that are under the control of the Taliban fighters. With simple economic calculations if they reduce the production, demand remains the same (or increases in drug case), then the price can only grow. This has two economic consequences:

First one is that the manufacturer makes more money because it produces the same as before then but now for a higher price, which means he has more money to reinvest in even greater production of heroin. The second one takes some time, because it encourages higher profits and greater production of both existing manufacturers and new participants. Thus, the global supply of heroin is growing.

Untitled

Regard this analysis, I participated last year in one seminar in Prague, organized by the Diplomatic Division of NATO. Among other sessions there was one guided by Peter Pelc, former ambassador of the Czech Republic in Afghanistan. He mostly talked about how this country is stabilized by a process of democratization after the fall of the Taliban government.

On my statement in this context addressed to ambassador Pelz,  that Kosovo* is major transit hub for drugs coming from Afghanistan and that is what actually mostly hold the economy  of “west”, and that these are two “countries” that are in the process of democratization and nation-building and in both we can find U.S. bases located under cover and ensuring this commerce, and that there is no much coincidence when Afghanistan was the first country that recognized Kosovo*, later I presented him the following data from  UN report, but then I did not know how much U.S. invested to suppress cultivation. After this statement the question just raised itself.

Does NATO troops protect the interests of the people or provide the drug trade that flows freely? The answer that I received from the ambassador after a few seconds of silence and scratching his head was extremely funny, and boiled down to the fact that Kosovo * and Afghanistan can not be compared in terms of state-building and that good questions cant always give us good answers. For smart person that answer is enough.

This brief analyse in all ways made pointless American principles of fighting in Afghanistan, and possibly also whole their intervention, because after so many years they achieved nothing within their official plans. On the other hand certainly they have reached money interests of the military and other industries. Economically where we have demand, profit will always find its way. But I guess  it is clear to everyone reasonable that the “War on drugs” is just an ordinary “perpetuum mobile” for the trade financed by tax dollars, of which the profit for the most part stays in the hands of powerful individuals.

“Opijumska ekonomija” od Avganistana do Kosova*

Pišući geopolitičke tekstove o poziciji Kosmeta, neizostavna je teza koja potvrđuje otimanje ovog djela teritorije iz sastava Srbije, a koja se odnosi na put droge ili „zelenu transverzalu.“ Ova transverzala predstavlja put kojim se narkotici kreću od Avganistana do Kosova*  odakle ide dalje ka Evropi. Prije dvije godine, pojavila se i šala na internetu da je proizvođač heroina priznao nezavisnost svom distributeru. Upravo se radilo se o Afganistanu, koji je zvanično prvi priznao nezavisnost Kosova*. Po nekim procjenama, oko 65% svjetskog heroina prolazi kroz ovu srpsku provinciju, dok se 90% ukupne količine droge koja dolazi u Evropu šalje preko Kosova*, a sve to obezbjeđuje baza Bondstil.  Da ovo nije obična priča i da zaista ima svoje realno uporište vidi se i iz poslijednjeg članka koji je objavio Ekonomist.

afghan_routs

Sa druge strane kada su vršile intervenciju na Avganistan, SAD su to pravdale borbom protiv svjetskog terorizma. Nakon intervencije i rasporeda trupa ISAF, osim terorizma našli su se i u borbi protiv droge. Fokus u ovom djelu borbe radi prevencije proizvodnje opijuma bio je na poticajima koji su izdvajani za seljake Avganistana sa ciljem da umjesto maka sade pšenicu. Osim seljaka novčano su nagrađivani i lokalni političari na čijim teritorijama bi se registrovao pad proizvodnje. Sve u svemu, ovim sistemom prevencije, SAD su uložile više od 10 milijardi $, prema podacima koje je iznio američki specijalni inspektor za Avganistan Džon Sopko (John Sopko) zadužen za nadgledanje tog procesa.

Sve bi bilo super da se sa ovim ogromnim novcem zaista postiglo nešto, ali zapravo prema zvaničnim podacima UN – a o uzgoju maka, prošle godine ovi nagrađivani seljaci Avganistana za sadnju pšenice oborili su rekord u uzgoju opijuma. Da podatak bude apsurdniji čak ni prije intervencije Avganistan nije imao toliko zasađenih površina opijumom, dok je poslije intervencije proizvodnja uvijek imala trend rasta da bi sada dostigla i svoj vrhunac.

Da stvar bude gora, novac koji se ulagao na smanjenje uzgoja, primarno je ulagan u one oblasti koje su manje neprijateljski nastrojene prema SAD iz prostog sigurnosnog razloga. Rezultat ovoga je kontraproduktivan tako što se povećala proizvodnja u provincijama koje su pod kontrolom Talibana. Prostom ekonomskom računicom ukoliko se smanji proizvodnja, a potražnja ostaje ista (ili se povećava u slučaju droge) onda cijena može samo da raste. Ovo ima dve ekonomske posljedice:

Prva je da proizvođač više zarađuje jer proizvodi isto kao i do tad, ali za veću cijenu, što znači da ima  više novca da reinvestira u još veću proizvodnju heroina. Druga je ona koja dolazi vremenom, jer veći profit potiče i veću proizvodnju i za postojeće proizvođače i za nove učesnike. Dakle, globalna ponuda heroina raste.

Untitled

Na ovu analizu ću dodati i to da sam (10.6.2013.) učestvovao na seminaru u Pragu, organizovanog od strane diplomatskog odjeljenja NATO saveza. Ovdje smo između ostalih sesija imali i jednu vođenu od strane Petera Pelca, bivšeg ambasadora Češke Republike u Avganistanu. Uglavnom je govorio o tome o tome kako je ova zemlja stabilizovana pod procesom demokratizacije nakon pada talibanske vlade.

Na moju konstataciju u ovom kontekstu upućenu ambasadoru Pelcu da je Kosovo* glavni tranzitni centar za narkotike koji dolaze iz Avganistana i koji zapravo drže ekonomiju zapada, te da su to dve “zemlje” koje su u procesu demokratizacije i izgradnje nacije i da se u obe nalaze američke baze, a sve to pod pokrićem i osiguravanjem ove trgovine, kao i da nije slučajno da je baš Avganistan bio prva zemlja koja je priznala Kosovo*, pri čemu sam mu prezentovao i ove podatke UN –a, ali tad nisam znao koliko su SAD uložile za suzbijanje uzgoja. Nakon ove konstatacije pitanje se samo postavilo. Da li NATO trupe štite interese naroda ili osiguravaju ovu trgovinu da protiče nesmetano? Odgovor koji sam dobio od ambasadora nakon nekoliko sekundi šutnje i češkanja po glavi je bio krajnje smiješan, i svodio se na to da se Kosovo* i Avganistan ne mogu porediti u smislu izgradnje države i da dobra pitanja nemaju i dobre odgovore. Pametnom sasvim dovoljno.

Ovom kratkom analizom je na sve načine obesmišljen američki princip borbe u Avganistanu, a vjerovatno i intervencija jer nakon toliko godina nisu se postigli zvanični planovi. Sa druge strane svakako su se postigli kapitalni interesi vojne industrije i drugih. Ekonomskim rječnikom tamo gdje ima potražnje, profit će uvijek naći svoj put. No, valjda je svakom razumnom jasno da je „Rat protiv droge“ najobičniji „perpetum mobile“ trgovine finansirane poreznim dolarima, čiji se profit najvećim djelom slijeva u ruke moćnih pojedinaca.

Početak pregovora Srbije sa EU (1.dio) – Mađarski, Hrvatski i Njemački parlamentarci

Serbia

U zgradi Evropskog savjeta u Briselu održana je prva svečana međuvladina konferencija kojom je i zvanično EU počela pristupne pregovore sa Srbijom.  Za medije koji su sve to revnosno ispratili ovo je dan koji su svi dugo čekali, istorijski dan, početak svih početaka… Za mene koji nisam državljanin Srbije ovo je bio jedan sasvim običan dan, a i da jesam, bilo bi isto. Odavno sam skeptik prema pravcu kojim se kreće EU poslijednjih 20 godina, te smatram da su mogli i morali bolje, jer ih je obavezao legat post – stradalne Evrope u Drugom svjetskom ratu. Kako vrijeme više prolazi, pažljivo prateći politike i pravce kretanja EU, sve više uviđam da ovo danas na sceni nije ona Evropska Unija prema vrijednostima i težnjama kako je svojevremeno zamišljao Robert Šuman.

Što se Srbije tiče, nakon ove prve svečane sjednice, sledeća je ona radna koja će se održati 25. juna, a siguran sam da bi odabrali i 28. jun, ali ove godine Vidovdan pada u subotu. Predstavnici Vlade Srbije izgledali su zadovoljno i nasmijano predstavljajući sebe, sve urađeno do sad i građane Republike Srbije. Pohvale su pljuštale sa svih strana od mnogobrojnih EU zvaničnika pa do ministara i poslanika, a od nekih čak i na srpskom jeziku.

U to da će EU pripremiti Srbiju uopšte ne sumnjam, samo je pitanje do kad će to trajati i šta će biti poslije toga? Ironija nije na odmet, posebno ako se uzme da je uvod u ove pregovore bila prilično ponižavajuća rezolucija Evropskog parlamenta o napretku Srbije od 16. januara ove godine. Možda će neko od evrofanatika ovu riječ “ponižavajuća” ocjeniti kao pretešku ili pogrešnu, ali upravo ću svoje mišljenje da potkrijepim argumentima i obrazlaganjem pojedinačnih izjava i tačaka koje sam posebno izdvojio kao takve. Pročitao sam ovu rezoluciju nekoliko puta, pogledao kompletnu raspravu na sjednici EP koja je trajala puna dva sata i sve mi to pomalo liči na onaj jednosmjerni ultimatum od pre 100 godina, bez iskrenog razumjevanja i uvažavanja druge strane i njenih “principa”. Zbog osjetljivosti tematike, zahtjevne argumentacije i analize razdvojiću tekst u nekoliko djelova. Zadnji dio će biti analiza same rezolucije koja je usvojena i za koju je glasalo 528 poslanika, protiv je bilo 43, dok je 51 poslanik bio uzdržan.

Sama rasprava čiji puni naziv glasi “18. Izvještaj o napretku Srbije za 2013. godinu i proces evropskih integracija Kosova*” održana je 15.1.2014. sa početkom u 19 časova. Osim o Srbiji u raspravi se govorilo mnogo i o putu ostalih zemalja, a posebno o nazivu BJR Makedonije i rješavanju tog pitanja u dogovoru sa Grčkom, dok su Sejdića i Fincija spominjali kao u afektu. Potrudiću se da sve pažljivo dokumentujem stenogramom izlaganja kao i video materijalom sa zvaničnog sajta Evropskog parlamenta za koji vam je potreban Quick Time Player. Za prevode izaganja sa video materijala možete odabrati sve zvanične jezike EU među kojima i hrvatski radi lakšeg razumjevanja za one koji su slabiji sa engleskim jezikom. Jedina mana ovoga je što je hrvtski prevodilac u nekoliko navrata slučajno ili namjerno preveo pojedine izjave na štetu Srbije. Ovo sam ustanovio kad sam prevode uspoređivao sa originalnim stenogramom, za koji mi je opet bio potreban Google translator u slučaju izlaganja poljskih, grčkih ili mađarskih poslanika.  

Uvodna izlaganja u raspravi su bila ona od predstavnika vijeća za Srbiju i Kosovo* gospodina Dimitrisa Kourkulasa, komesara za proširenje gospodina Štefana Fulea i specijalnog izaslanika za Balkan Jelka Kacina. Ova izlaganja su bila pomirljivog i pohvalnog tona za sve ono što su učinili Ivica Dačić i Hašim Tači na putu pomirenja, pitanja Kosova* i EU integracija. Odmah nakon toga krenula je žustra rasprava u kojoj su sopstvenu katarzu doživjeli pojedini poslanici iz Mađarske, Hrvatske i Njemačke.

g3065

Mađarski poslanici među kojima najglasniji György SchöpflinLajos Bokros  su pohvalili napredak Srbije ali su bili veoma kategorični kod pitanja koja se tiču priznavanja Kosova*. Složno su se zalagali da se iz Ustava Republike Srbije izbaci Kosovo kao njen organiski dio. Pozvali su preostalih 5 zemalja EU koje nisu priznale Kosovo* da to što pre učine, posebno apelujući na Slovačku i Rumuniju. Pored ovoga spomenuli su kako Srbija mora da se pozabavi svojim centralističkim pogledom prema Vojvodini i kako to nije u redu. Osim ovoga kao prepreke na putu Srbije u EU spomenuli su i loše stanje na području korupcije i razvijenosti privrede. Poslanica Kinga Gál je podvukla problem i diskriminaciju manjiskih prava Mađara u Vojvodini i navela da neka poglavlja u toku pregovora moraju ostati otvorena dok se ovo ne rješi. Mene lično ne bi iznenadili sve veći zahtjevi i za nezavisnost Vojvodine u toku ovih pregovora o pristupanju.

Hrvatski poslanici su zapravo veoma dobro odradili svoju unapred dogovorenu predstavu, iz koje se vidi kako su savršeno usklađeni i ostrašćeni prema Srbiji. Ako pogledate kompletnu raspravu shvatićete šta je “parlamentarna diplomatija” i kako je oni vješto koriste u EU parlamentu. Moram priznati da je njihov uticaj na rezoluciju bio pozamašan i sa poslovne strane zaslužuju moje lične pohvale i primjer su složnosti i koherentnosti, ali sa moralne strane zaslužuju osudu, jer su im izlaganaja bila veoma licemjerna i subjektivna bez trunke samokritičnosti i sa mnoštvom iskarikiranih činjenica samo za ovu priliku. Teško sam mogao pomisliti da ću nekad u EU parlamentu čuti riječi kao “četnik, četnički pokret, Gazimestan, velika Srbija ili Slobodan Milošević” ali eto doživjeh i to od naših “prijatelja na evropskom putu”. Hrvatske udarnike u ovoj debati predvodila je Ruža Tomašić  koja je ocjenila da se na čelu Srbije nalazi četnički vojvoda koji rehabilituje četnički pokret u Srbiji, te kako bilateralni odnosi sa državom koja odbija priznati svoju ulogu u ratu ne mogu biti dobri. Čak i da su ove tvrdnje uvažene poslanice EU parlamenta potpuno istinite, licemjerno je to što se sa druge strane u Hrvatskoj kao punopravnoj članici EU uveliko rehabilituje ustaški pokret u zadnje vrijeme i što je Hrvatska ušla u EU, a ni do danas nije priznala svoju ulogu u ratu kao ni etničko čišćenje na prostoru bivše Republike Srpske Krajine. Dok o fašitičkim gestovima stranke koju gospođa Tomašić  predstavlja u EU parlamentu,  ne treba trošiti riječi, to je posao za inerne EU institucije.

U istom tonu nastavio je i poslanik Davor Ivo Stier koji se pozabavio agresijom režima Slobodana Miloševića, tajnim arhivima UDBE, pitanjima nestalih, zaštitom manjina i na kraju je dodao da “Srbija pripada civilizaciji koja je izgrađena na judeo-hrišćanskoj tradiciji te da je takva evropska Srbija u interesu svih u prvom redu samih građana Srbije, koji će moći zajedno s nama s graditi Evropu mira i slobode, Evropu koja je zauvijek zamijenila nacionalističku logiku…” Od ovoga nisu odstupili ni Tonino Picula i Andrej Plenković koji su još kao uslov za ulazak Srbije naveli otkrivanje 1665 nestalih, pitanja sukcesije, zajedničkih arhiva, rješavanja otvorenih graničnih pitanja, kao i da bi pitanje Kosova* trebalo rješiti primjerom mirne reintegracije istočne Slavonije u Hrvatskoj koja je započeta Erdutskim sporazumom iz 1995.

Ova izlaganja su takođe bila licemjerna jer je Hrvatska ušla EU, a ni do danas nije otkrila gdje su nestala 1.386 civila, 669 vojnika i 18 milicionera srpske nacionalnosti sa područja RSK. Svakako da poštujem isticanje i odbranu interesa sopstvenog naroda pred EU parlamentom, ali zar nam ne nalažu evropske vrijednosti da krenemo i od sebe? Takođe sramno je sa Hrvatske strane spominjati kao uslov Srbiji rješavanje graničnih pitanja, a sa druge strane vi kao punopravan član EU imate otvorena ista ta pitanja sa BiH (Kostajnica i Neum). Takođe i treći navod gospodina Picule i poređenje Erdutskog sporazuma sa Kosovom* je zaista paušalno i neutemeljeno, prvo jer su to dva različita slučaja i AP Kosovo je ustavom sastavni dio Srbije. Sa druge strane takođe reintegraciju hrvatskog Podunavlja možemo shvatiti kao mirnu samo u završnoj fazi, ali u početnoj je bila izuzetno nasilna i brutalna prema većinskom stanovništvu tog prostora koji je tad etnički očišćen. Na žalost nije bilo nikoga da to spomene i ubaci u rezoluciju na sjednici EU parlamenta kad se svojevremeno raspravljalo o napretku Hrvatske. Izlaganja hrvatskih poslanika zaključili su Dubravka Šuica koja je pohvalila pregovore Srbije i Kosova* i samo ponovila prethodno izrečeno od ostalih kolega, te Nikola Vuljanić koji je pozvao Srbiju da uđe u borbu protiv “ultranacionalizma”, a sve zemlje EU da što pre priznaju Kosovo*.

Njemački poslanici su pozvali na ubrzan prijem Kosova* u EU kao i Srbije, te bi najbolje bilo da ovo bude u isto vrijeme, naglašavajući da Srbiju ne treba prihvatiti u članstvo dok ne prizna Kosovo*. Od njih se najviše istakao Bernd Posselt poznat kao lobista za albanske nacionalne interese jer je još je 2010. govorio da je izvještaj Dika Martija o trgovini organima na Kosovu* izmišljotina i demagogija. On je najpre u svom (iz)laganju naveo da treba ubrzati prijem Kosova* u EU. Dok je sa druge strane rekao da se vodi katastrofalna manjinska politika u Srbiji. “Srpska policija je napala školu u Preševu tamo su zastrašivana albanska djeca i učenici od starne policije koja je hapsila učitelje. Srbija se pokrenula ali moralo bi se pokrenuti i ostalih 5 članica EU, ako je već Srbija pokazala dobrosusjedske odnose.” Čak je rekao da bi se Srbija trebala orjentisati na “Ustav Kosova*” kad su u pitanju manjinska prava!?. Ne znam kako da objasnim ovo izlaganje osim kao veoma pristrasno i jednostrano, te ponižavajauće za državu Srbiju.

Na ovo bih još dodao i obraćanje Bastiaana Beldera poslanika iz Holandije koji je zatražio odgovor u pisanoj formi na pitanje kako će Brisel preuzeti odgovornost za sve veće osiromašenje srpskog naroda? Svoje pitanje je obrazložio lošim stanjem privrde i ekonomije u Srbiji. Uz ovo se osvrnuo i na problematičan politički stav Aleksandra Vučića. “Smatrate li da ovaj stav može da predstavlja prijetnju krhkoj demokrtiji u Srbiji jer je sva vlast skoncentrisana u rukama jednog čovjeka koji je služio još u Miloševićevom režimu. To je nešto što ne možemo predvidjeti pogotovo u kontekstu Kosova* i želim pisani odgovor na ovo pitanje.” Ovo izlaganje mi je zaista bilo najsmješnije od svih, čak sam u tom momentu i saosjećao sa gospodinom Vučićem, jer svi mi vidimo koliko se prvi potpredsjednik Vlade Srbije trudi da pokaže evoje evropsko lice, a sakrije ono prijašnje naličje, pogotovo u kontekstu Kosmeta. Pitam se samo kako bi ga isti gospodin Belder opisao da se trudi samo malo manje nego sad.

vucic-thaci-790x522

Zaključak na ovaj tekst zaista nije teško izvesti, pogotovo ako znamo iz kojih su država poslanici najviše debatovali brišući “pjene iz usta”. Nakon gledanja ove debate u EU parlamentu osjetio sam ružan zadah iz 1941. mnogo ultimativnih govora iz 1914. i veoma malo iskrene sreće i radosti iz 2014. što Srbija počinje svoje pregovore. Bila su u ovoj debati samo dva poslanika koji su spomenuli nešto u korist Srbije, ali o njima više u drugom djelu. Sve ono na svečanoj sjedinici od pre neki dan je bilo samo friziranje i slikanje, a zapravo je veliko pitanje koliko EU sa ovakvim stavovima parlamentarca želi iskreno Srbiju u svom članstvu. Znam da će neki evrofanatici ovome da se usprotive, ali svako imalo racionalan ko ovo prati i posmatra došao bi na isti zaključak. Smatram da Srbiji treba evropski put onoliko koliko bi na tom putu unapredila svoje razvojne komponente i iskoristila pozitivna iskustva drugih, ali formalno članstvo u takvoj zajednici joj uopšte nije potrebno, pogotovo ne sa državama koje suštinski ne poštuju teritorijalni integritet Republike Srbije. Ovi isti parlamentarci se nisu  oglasili povodom skidanja ćiriličnih tabli u svojoj zajednici (Vukovar EU), ali su zato rado održali lekcije Srbiji o manjinskim i ljudskim pravima i slobodama. Ako su ovakvi parlamentarci, ljudska prava i današnji ekonomski pravci ogledalo EU, onda se Žan Mone okreće u grobu.

Marketing žrtve i kulturni etnocid

ILU-2Pišući svoje tekstove samo onda kad osjetim posebnu potrebu i inspiraciju se zaista pokazalo kao ispravna stvar u dosadašnjoj praksi. U skladu sa tim, tako sam i ovih dana doživljavao te nalete inspiracije i motivacije i sad sam odlučio da ih pretvorim u jedan tekst čija se ideja vuče odavno. Naime, riječ je o nečemu na šta sam povremeno upozoravao, a što je sad zaslužilo posebnu analizu. Svjesni smo prekrajanja naše istorije, dakako nadam se da smo svjesni i nekih naših ličnih grešaka u istoj toj istoriji o kojima bi godinama mogli polemisati, ali se pitam da li smo svjesni kulturnog etnocida koji se odvija danas, eto tako pomalo i stihijski, a da malo ko na to obraća pažnju.

U Kulturnom centru Beograda se ovih dana održava izložba o albanskim žrtvma. Lične ispovijesti djece koja su preživjela zločin “Škorpiona” tema su postavke Bogujevci / Vizuelna istorija.  Prije nego što napišem bilo šta, naravno želim da kažem da su za mene sve žrtve iste i da ni jedna nije niti veća, niti manja od druge, i da svim žrtvama treba odati počast. Žrtva nije samo običan broj, slovo na papiru ili slika u muzeju, žrtva je svetinja, bol i tuga čija god ona bila. Nažalost i same žrtve se često koriste u svrhe manipulacije i ostvarenja nekih političkih ciljeva ili pretenzija na dugoročnom planu, a to je ono što posebno prezirem. Problem nastaje onog momenta kada zaboravljamo sopstvene žrtve, a ostavljamo prostor za one druge koje će od srpskog naroda napraviti kolektivnog krivca i nepresuđenog osuđenika. Nije čak ni to problem, kroz istoriju smo navikli da tu ulogu junački nosimo i kad smo krivi i kad nismo, od NATO – a do holivudskih filmova. To što neko drugi konstantno razmišlja kako da od svojih žrtvi napravi marketing, a samim tim i veću žrtvu (a već sam ustanovio da većih žrtvi nema i da su sve iste i pred Bogom i narodom čije god one bile), drugome na štetu, to je već njegova lična stvar i stvar njegove politizacije, a rekao bih i nepoštovanja sopstvenih žrtava. Suštinski problem zapravo leži u našoj zaboravnosti. Nije problem što se u Beogradu održava to što se održava, ali je problem što se više ne spominju sopstvene žrtve sa Kosmeta, što se sve manje priča i o onima iz 1999., a sve više o rušenju zgrade Generalštaba (jednom od simbola stradanja) a da ne govorim o tome da se u Prištini ili Tirani recimo, napravi izložba o trgovini organima i “Žutoj kući”, životu i stradanju šestorice mladića u Peći pre tačno 15 godina, ili ako je to previše onda bar o teškom životu srpske djece na Kosmetu. Mislim da tamo takve izložbe nećemo gledati, ako griješim neka me neko ispravi.

Osim toga što zaboravljamo na sopstvene žrtve, počeli smo pomalo da zaboravljamo i naše kulturno naslijeđe. Tako sam danas od svog prijatelja kojeg poštujem, a koji cijeni ono što ja pišem, dobio jedan video da pogledam koji se odnosi na crkvu u Samodreži. Na linku imate više o toj crkvi koja se nalazi u Vučitrnu, ali ono što je bitno je predanje koje kaže da se vojska kneza Lazara u njoj pričestila pred bitku na Kosovu. Do danas crkva nije obnovljena i nekoliko puta je pretvarana u  albanski javni toalet.

demoliranje-crkva-u-samodrezi-javni-toalet-1328585176-88500

                                                                    Unutrašnjost crkve u Samodreži.

Sigurno mislite da je ovo najgore što može da zadesi jednu svetinju, ali varate se. U video materijalu koji sam prethodno spomenuo i koji sam dobio od svog prijatelja, vidi se kako profesor i istoričar Bedri Ksema predstavlja istu ovu crkvu u Samodreži kao ilirsku, a u jednom djelu govori i o Nemanjićima kako oni nisu Srbi već Rašćani odnosno Iliri, a na kraju će ispasti da su Albanci. Volio bih ukoliko neko zna albanski jezik da mi pomogne u detaljnom prevodu. Ovo je upravo ono što sam govorio na početku što se dešava stihijski, pomalo i neprimjetno, baš onako kako se dešavala i “nezavisnost Kosova” u poslijednjih 100 godina.

Jednoj sličnoj situaciji kao i ovoj prethodnoj sam i lično svjedočio. Naime, radilo se o posjeti ministrice tzv. Kosova* Fljore Čitaku manastiru Visoki Dečani. Takođe, ni u ovoj posjeti ne bi bilo ništa sporno da je ona htjela da vidi manastir, a ne da pošalje političku poruku koju je poslala sa svog zvaničnog naloga na Tviteru. Ovo je bilo početkom jula mjeseca ove godine i naravno komentar koji je ona napisala u sklopu ove posjete i kojim je direktno prisvojila manastir Dečane kao “njihovo kulturno” naslijeđe je isprovocirao i moj komentar ispod, nakon kojeg sam momentalno blokiran od strane igumana Save Janjića.

995785_10201839928784185_1610552679_n

Sve ovo gore napisano potpuno objašnjava moju želju da napišem baš ovakav tekst koji će dati kratak i oštar presjek stanja u kojem se nalazimo, i u koje možda još više iz dana u dan upadamo. Znajući dobro albansku strategiju koliko su uporni u onome što žele (što apsolutno poštujem kao odliku njihovog naroda sa aspekta nepristrasnosti) i da je vrijeme njihov saveznik, nije im problem čekati ni 50 godina pa da neke crkve i manasitire na Kosmetu počnu proglašavati kao svoje. Za državu Srbiju zvanično, Kosovo je autonomna pokrajina, ali nezvanično od pre par dana počela je da funkcioniše i carina, tako da je vlast u Srbiji maltene priznala Kosovo*. Toga su naravno svjesni i Albanci, ali im još jedini problem za potpunu satisfakciju predstavlja srpsko kulturno naslijeđe na Kosmetu i ono malo hrabrog naroda što je dolje ostalo. Narod su počeli da djele i razvodnjavaju na jug i sjever, uskoro očekujem i podjelu na istok i zapad, četnike i partizane, grobare i delije, bogate i siromašne, one sa sela i one iz grada… itd. Vjerujem da im neće biti strano da narod djele koliko god mogu. U skladu sa tim ostaje im jedino problem tog kulturnog naslijeđa, a kako vidim i na tome su počeli revnosno da rade. Kao što rekoh, poštujem žrtve, ali ne prihvatam zaborav sopstvenih, i pošto već nećemo gledati recipročnu izložbu u Tirani, evo moj tekst pa da bude umjesto toga. Kada bude izložba u Tirani i ja ću pisati o albanskim žrtvama, a do tad ću se pitati gdje je Srbija, i zašto nigdje ?