DIPLOMATIC AND LEGAL STRUGGLE FOR KOSOVO AND METOHIJA

Njemačka Srbija pasoš vize Kosovo„He who fights can lose, but he who fights not has already lost“ –  B. Brecht

I hate it most when someone says “let it go, it’s not worth the struggle, it´s lost anyway”. This is most often when I begin story about need of struggle for Kosovo and Metohija through diplomatic means and all other legitimate resources. Everyone willing, can achieve a lot, but has to have a vision, to see a certain path and to know how to do it. No matter how Kosovo might seem lost today, sold or rife with phenomenon of treason, I consider and believe one should always fight with honesty and honor because only lost things are those we renounce ourselves. The story about Kosovo and Metohija in this sense can be seen as personification of life, because in life, everything is in the struggle, dedication, tenacity and with a dose of wisdom and bravery, not to say fury, but still nothing is impossible.

I was inspired to write this text by the act of the embassy of Federal Republic of Germany in Pristina. Few days ago, official page of this embassy published that in the process for visa issuance, embassy of Germany will not accept those passports issued by “Coordination Authority” of the Republic of Serbia, although, up to now individual with that type of Serbian passport was able to request visa from embassies in Pristina. Majority of EU member states with embassies in Pristina follow this practice. For those who don’t know, all citizens living in Kosovo and Metohija can receive passports of Serbia, but in which states “Coordination Authority” for issuing institution, and which differ from passports in the rest of Serbia because with these you still need visa to travel into EU countries. Despite citizens of Serbia can travel the Schengen without visas since 2009, there is regulation from the Serbian Government dating from the September of the same year, as well as EU Council regulation to prevents citizens from Kosovo and Metohija from possessing biometric passports needed for visa free access to Schengen zone. Those wishing to get Serbian passport must travel to Belgrade to receive it, while visa can be obtained in Belgrade or Pristina.

According to this legal act, in a political sense, Serbs from Kosovo and Metohija are collateral damage of all those Albanians in possession or who have right on these passports of Serbia, through which use they could, using no visa zone, plea for asylum in the EU or carry out acts falling under domain of organized crime, but still able to refer to the state of Serbia. On the other hand, on the official page of the German embassy in Belgrade one can find completely contradictory instruction directing all citizens with passports issued by the “Coordination Authority” to submit requests for visa in the Pristina German embassy. I captured this very strange and contradictory diplomatic decision by one serious state and shared it on my Facebook profile. Same thing was noticed by some media, amongst them first was “Kossev” whose journalist even called the embassy, where she received confirmation on this decision.

The most interesting part comes afterwards and is for sure not appropriate to Federal Republic of Germany, which I always observed as serious state in diplomatic and organizational sense. Just today, by chance, I visited the site of the German embassy in Pristina again, and now completely different text can be found under the same section and title “5. Serbian Passports”. This time it states that embassy in Pristina after all is still responsible for the processing of the visa requests.

ффффSo, it is obvious that German embassy changed its decision in only a couple of days. I was mostly surprised by their unprofessionalism, even more than their wish to force Serbs living in Serbian autonomous province of Kosovo and Metohija to get passports of the false and self – proclaimed state of Kosovo in this manner. I have to admit that it’s not usual that you can see every day examples as such, when Germany “covers itself in ashes”. Furthermore, I would like to point out that this proves once again that our struggle is worth the effort, even with these little steps.

If one serious embassy approaches to these subjects with hollow interest and frivolity, I wonder what other holes are lurking in the pages of the Brussels Agreement and all other acts which serve only to seize basic human rights, on a daily basis, from the Serbs living in Kosovo and Metohija. I believe it is final time for educated and erudite people, intellectuals and professionals to leave their lairs and join together their individual efforts in research of these subjects and cases, so it could serve in creation of further smaller victories, no matter how intensively some might claim it to be of no importance. Bring the Germany to its knees, even in this manner, still demonstrates how there is some hope for a struggle which we might lose, but in which we are not defeated in advance.

Migranti – Lice i naličje EU

migrants-hungaryPrije svega moram da kažem da ovakva EU kakvu poznajemo danas, i zbog koje se Robert Šuman i Žan Mone okreću u grobu, posljednjih godina je pogotovo građena na pljački, suzama i tragediji svih ovih izbjeglica koje sada pohode njene granice i traže svoju drugu šansu. Svi oni su tu, jer ista ta EU sa svojim zapadnim prijateljima SAD drži u ratu i izrabljivačkoj patnji njihove matične države zbog svojih političkih, militarnih, ekonomskih, a ponegdje i ličnih interesa. Neću ni da spominjem potencijalne mogućnosti da se među migrantima nalaze i teroristi koji bi bili prijetnja bezbjednosnom sistemu EU, kao ni probleme oko demografske slike Njemačke ili ostatka EU za nekih 30 godina.

Ovo bi mogao da bude prvi i jedini ozbiljniji talas problema koji će u potpunosti da demaskira sve one lažne ideale i licemjerja na kojima ova kapitalistička ideja “otvorenih” granica počiva. Otvorenih pod navodnicima, jer se zatvaraju čim krene mlijeko iz BiH i izbjeglice iz Sirije. Godine kolonijalizma i porobljavanja Afrike i Bliskog istoka, izgleda dolaze da naplate svoje. Fino je objasnio gospodin Asad, predsjednik Sirije rekavši:

“Problem sa migrantima se ne rješava u EU, već na njegovim izvorima u Siriji i Iraku, zaustavite finansiranje ISIL- a, zaustavićete rat, a samim tim i velike seobe”.

Zemlje kao Libija i Sirija su bile slobodarske zemlje časnog islamskog svijeta, a Sirija čak i sa značajnom hrišćanskom zajednicom, bile su to zemlje prosperiteta i sistema koji je ljudima omogućavao dostojanstven život, posao, školovanje i uređen zdravstveni sistem. Bile su to zemlje bogate kulture i velikih arhitektonskih poduhvata. U Libiji parovi dobijaju stan nakon što se vjenčaju, studenti imaju platu tokom cijelog studija, pa i poslije ako ostanu nezaposleni, struja, plin i voda se ne plaćaju, 17 litara goriva koštalo je jedan dolar, a kredite je moguće uzeti bez kamata do 60 godina, a pritom Libija nije imala vanjskog duga niti jednog jedinog dinara!!! Bila je to obećana zemlja za radnike i građevinske kompanije iz bivše Jugoslavije, kao i iz BiH koje su uspješno poslovale i gradile, sve dok Ivan Barbalić u ime svih nas iz BiH nije podigao svoju ruku za odlučujući 9. glas na sjednici SB UN koji je bio potreban za invaziju na ovu zemlju i tako presudio i nama i Libiji. Ono što je najbitnije, jeste da su to bile dve zemlje koje nije porobio MMF niti ostali moderni imperijalisti i zelenaši, zemlje koje nisu vodile tuđu, već prvenstveno svoju politiku, zemlje stabilnih valuta i velikih rezervi u nafti i zlatu.

Zbog svega gore navedenog, danas su to postale dve devastirane zemlje, razorene ratom,  zemlje smrti i izbjeglica, a sve zato jer nisu bile u “robovlasničkom sistemu” i što su sve više postajale smostalne i slobodne, te kao takve ozbiljna prijetnja, primjer drugima i uzbuna za opasnost. Možda ne u toj mjeri razvijene, ali u ovaj paket mogu da idu i Avganistan, Irak, te još neke zemlje Afrike odakle danas i imamo najviše izbjeglica. Zemlje specifičnih i autohtonih režima i sistema života koji jesu imali svoje mane, ali su mogli držati na okupu i pod kontrolom svoje stanovništvo, bez većih ratova i unutrašnjih sukoba uprkos postojećim razlikama. Iračka nafta, avganistanski opijum, libijske rezerve i sirijska bogatstva uz jake geopolitičke položaje ovih država, bile su pravi razlozi za razraranja.

Sve što je bilo dobro u ovom području Bliskog istoka je nestalo sa stvaranjem kvazi Islamske države, te ciljanim izvrtanjem islama u najgorim oblicima i proizvodnjom straha i averzije prema istom, ne samo na Bliskom istoku već i na bilo kom prostoru na kome žive muslimani sa ostalima. Raspirivanjem najprimitivnijih religijskih osjećanja, jeftino zaposijedaju sve one naivne, plitke i mahom mlade duše koje u neznanju ispunjavaju njihove skrivene ciljeve, a među običnim narodom siju strahove, predrasude i isključivost prema svemu što se sa islamom poistovjećuje u bilo kojoj drugoj opštoj formi.

Svim ovim jasno i nedvosmisleno dolazimo do ozbiljne krize na tlu Evrope, dolazimo do svih onih slika tretmana prema izbjeglicama, dolazimo do pendreka, suzavaca, pasa i mađarske novinarke koja ih udara, dolazimo do potresnih slika malog Ajlana i do karikatura Šarli Ebdo, dolazimo do zatvaranja granica, vojske, oštrih žica i urušavanja Šengena… dolazimo do onog pravog lica stanja ljudskih prava i sloboda, te spremnosti na iste unutar same EU. Dolazimo do poistovjećivanja one licemjerne priče oko sankcija Rusiji, pa kada Rusija uzvrati istom mjerom onda je to za sve zvaničnike EU nedopustiva uvreda.

Sa druge strane imamo Srbiju, toliko ekonomski, moralno pa i ustavno shrvanu, a narod pogrdno i zlikovački predstavljen u svijetu i holivudskim filmovima već decenijama unazad. Podsjetilo me ovo sa migrantima na onu Srbiju koja je onomad 1885.  zaradila “tablu” u Ženevi sa natpisom:

“Budi tako human kao što je bila humana Srbija 1885.”

Tada je Srbija propustila sanitet i humanitarnu pomoć Bugarskoj sa kojom su bili u ratu, što pre toga nije bilo zabilježeno u istoriji. Ista ta Srbija je jutros 2015. godine na Horgošu doživjela da joj izbjeglice skandiraju “Hvala Srbijo“, što dovoljno govori o tretmanu koji su imali i koji još uvijek imaju u Srbiji koja nije dio EU. Priče običnih ljudi i narod koji donosi ćebad, hranu i igračke, ljudi koji iscrtavaju mape za lakše snalaženje, prevoznici i policajci koji drze sirijsku djecu u naručju, bez pendreka, naguravanja i sile… slike koje se ne broje, slike Evrope koja danas kleči i na koljenima izumire.

Serbian policeman

Zaključio bih ovo sa rečenicom da je EU već odavno postala žrtveno jagnje i talac visprene interesne politike finansijskih moćnika iz Vašingtona, koji svim silama žele da zaustave prirodni savez Rusije sa Evropom. Postala je EU i talac politike sopstvenih monetarnih kvislinga zarobljenih u izrazito lijevim ili pak desnim neofašističkim ulogama, u ovom slučaju apsolutno je svejedno, jer i jedni i drugi rade na štetu Evrope kao našeg kolektivnog civilizacijskog opredjeljenja.

PONIZNO: Srbija bez subvencija za izvoz u Rusiju

image2994Proteklih dana kao i uvijek prateći sva ova dešavanja oko Ukrajine i Novorusije, kao i ona oko pritisaka na Srbiju da se Rusiji uvedu sankcije, nailazio sam i na vijesti vezane za izvoz Srbije u Rusiju. Naime, nakon sankcija koje je Rusija uvela za brojne poljoprivredne proizvode iz zemalja EU kao recipročnu mjeru, otvorila se (ne)očekivano prilika za Srbiju da popuni tu prazninu sa svojim proizvodima koliko je u mogućnosti.

Nisam ekonomista, ali toliko laički znam da je ovo svakako uz određene napore i vlasti i srpskog seljaka i posrednika sjajna prilika za podizanje ekonomije. Nedugo nakon ovoga počele su da se pojavljuju vijesti kako je EU poslala demarš Vladi Srbije u kom se traži da ne koristi ruske sankcije prema EU  kako bi pojačano izvozila svoje proizvode u Rusiju. Međunarodni diplomatski službenici u Briselu, prenijeli su kako EU smatra da je “suzdržavanje od preuzimanja tržišta evropskim izvoznicima u Rusiju stvar solidarnosi i zajedničkih vrijednosti” koje EU očekuje i od Srbije kao kandidata za članstvo. U početku sam mislio da je ovo šala, čak nisam ni ulazio da pročitam tu vijest već sam je onako registrovao krajičkom oka i zabacio negdje tamo kao neozbiljnu. Nisam mogao da vjerujem da bi EU na ovakav licemjeran način tražila od jedne suverene države da ne izvozi svoje proizvode, jer po meni ovo predstavlja direktno mješanje u suverenitet, pa i više od toga. Ovako je i bilo sve do pre par trenutaka kad sam pročitao vijest u kojoj premijer Srbije Aleksandar Vučić izjavljuje:

“Srbija će poštovati volju Evropske unije i neće davati subvencije za izvoz svojih prozivoda u Rusiju”

I zaista ne samo da je ucjena EU tačna, već je tačna i reakcija premijera Srbije. Ako sumiramo ovo dobijemo da EU koja je uvela sankcije Rusiji na svoju štetu i prevashodno zbog pritisaka SAD da to učini, gubi ogromno tržište i gubi ogromne količine novca. Jedan u nizu slučajeva protesta građana EU zbog sankcija Rusiji se desio u Španiji gdje su proizvođači krompira prosuli isti po ulici zbog nezadovoljstva.

Koliko će moći izdržati veliko je pitanje, moje su procjene do zime jer zimi je “hladno”. Sa druge strane u isto vrijeme ucjenjuje i bez pogovora pod krinkom solidarnosti traži od Srbije da ne izvozi u Rusiju svoje proizvode. Dakle, traži od iste one Srbije čija je ekonomija dodatno devastirana ulaskom Hrvatske u EU i onim šećernim kvotama kojih se svi sjećamo. Pitam se gdje su tada bili ovi diplomatski službenici iz Brisela da se pozovu na solidarnost. Slična je priča i sa BiH gdje su dozvolili samo uvoz meda i ribljih prozivoda. Da li su i koliko solidarne EU “slobode” koje ugrožavaju ekonomsku opstojnost država koje graniče sa EU? Umjesto da zbog poplava koje su zadesile i Srbiju i BiH podrži ove države oko izvoza u Rusiju, EU se postavlja kao krajnji beskrupulozni birokratski dželat. Da ne ulazim previše u dubinu, ovoliko ponižavanje jedne države nisam očekivao, isto kao ni njenu toliku poniznost kojom direktno radi protiv svojih proizvođača. Umjesto da konačno pomogne svom seljaku i da ga subvencioniše tamo gdje su mu već u startu šanse jako dobre i gdje bi se i te subvencije mogle povratiti u narednom periodu kroz redovnije poreze i jačanje kupovne moći u sopstvenoj zemlji, Srbija sama sebi skače u grlo i ne koristi najzad jednu dobru ekonomsku priliku nakon mnogo godina da se izvoz dodatno usmjeri, stimuliše i skoncentriše na jedno veliko i sigurno tržište. Pored ovoga, svi oni proizvođači koji drže do kvalitete svojih proizvoda bi garantovano sebi dugoročno obezbjedili izvoz u Rusiju i nakon ovih sankcija. Iskreno, ne znam koliko je sve to moguće bez subvencija i podrške države, ali se nadam da prikoliko jeste i da će pojedinci, firme i kompanije iz Srbije dati sve od sebe da ovo iskoriste.

Uz sve ovo se sjajno uklapaju tri pitanja koja je postavio Vili Vimer u jednom tekstu o najnovijim dešavanjima u Ukrajini postavljena i prije ovih sankcija, a koja tek sad dobijaju svoj puni značaj. Malo ću parafrazirati, ali u suštini prvo pitanje se odnosilo na to da li može biti mira u svijetu ukoliko na sceni imamo unipolarni svijet sa hegemonizmom SAD – a? Drugo pitanje je bilo da li može biti poštovanja međunarodnog prava i balansa u svijetu ukoliko nemamo Rusije? Treće pitanje je bilo do kad će EU da bude kao mjehurić od sapunice na rukama SAD – a? Nakon ovih sankcija sva tri pitanja su u potpunosti dobila svoj smisao, a gospodin Vimer je po ko zna koji put bio u pravu.

Uz sve ovo nekako kao opomena nam dolazi obilježavanje 100 godina slavne Cerske bitke, a ja se pitam samo šta bi svi ti junaci rekli na ovu Srbiju danas i da li onomad zbog ovoga padoše? Na njihovom spomeniku jasno piše “Vaša dela su besmrtna” ali zato djela ovih koji danas vode Srbiju umiru svaki dan…

Preko Ukrajine do “nesvrstanosti” – nova stara šansa za Srbiju i BiH

g3983

*If you want this text in English just click HERE !

Najnovija dešavanja u Ukrajini pokazala su mnogo toga, a možda najvažnija teza koja se proteže od samog početka demonstracija u Kijevu, preko referenduma na Kirmu, pa do najnovijih dešavanja na ivici rata u Donjecku i Slavijansku je povratak multipolarnog poretka u svijetu. Ukrajina je slučajno ili “namjerno” izabrana da bude poligon za modernu geopolitičku šahovsku partiju u kojoj se odmjeravaju snaga, moć i uticaj između Rusije i SAD-a. Ovu tezu povratka “multipolarnosti” i ravnanja tasa na globalnoj vagi već sam spomenuo početkom godine u zaključku teksta o ruskoj raketnoj diplomatiji. Kako vrijeme odmiče, ovo postaje sve izvijesnije i mislim da nas mnogo toga podsjeća na onu nekadašnju hladnoratovsku retoriku.

Barack_Obama_and_Vladmir_Putin_at_G8_summit_2013-1560x690_c

Povratak Rusije je započeo sa blokadom intervencije na Siriju, a svoj zenit je dostigao stavljanjem Krima pod svoju kontrolu. Mišljenja sam da za Rusiju još ništa nije gotovo, te da je ovo zapravo tek početak. Sa druge strane SAD su počele odavno i suvišno je nabrajati: Jugoslavija, Irak, Afganistan, Libija, Ukrajina… Ono što je simptomtično događajima u Ukrajini su metode koje se koriste. Ove metode zauzimanja i stavljanja pod kontrolu administrativnih zgrada su korišćene u Kijevu, a iste su kasnije korišćene i na Krimu kao i u Donjeckoj oblasti. Očigledne su namjere proruskog stanovništva da se za svoj status mogu izboriti samo ukoliko uzvrate istim metodama. Iako je zvanični stav Rusije da nisu uključeni u dešavanja u Donjecku, očigledno je da su na teritoriji Ukrajine u velikom broju prisutne službe kako Rusije tako i SAD – a.

Poslijednji put kad su okolnosti u geopolitičkom smislu bile ovakve došlo je do formiranja “trećeg bloka”, odnosno Pokreta nesvrstanih 1961. godine. Ova formula koju su prvi među jednakima primjenili predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, predsjednik Egipta Gamal Abdel Naser, predsjednik Indije Džavaharlal Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno i predsjednik Gane Kvame Nkrumah, pokazala se kao jako uspješnom u okolnostima koje su tada vladale. Države članice Pokreta nesvrstanih su uglavnom velikom većinom bile na marginama svjetskog uticaja i jedino afirmacijom unutar ovakvog saveza mogle su zajedničkim djelovanjem da nađu svoj interes i da njihov glas postane poštovan od strane velikih sila. Jugoslavija je posebno bila u jako specifičnoj situaciji i u velikom rascjepu između istoka i zapada, kako geografski tako i politički. Opredjeljivanje za jedne ili druge u potpunosti, značilo bi ekonomski krah i političke probleme. Jedino logično rješenje je bilo ostati nesvrstan, odnosno “neutralan” u neku ruku, a da to bude legitimno i poštovano od strane drugih. Predsjednik Jugoslavije Tito kao dobar poznavalac prilika i diplomatski lisac je ovaj manevar izveo hirurški precizno i na najbolji mogući način u interesu bivše Jugosavije. 

20789_-_Nehru,_Nkrumah,_Nasser,_Sukarno_&_Tito

Ne treba biti previše pametan da bi se zaključilo kako uspješne diplomatske formule treba primjenjivati na identične političko – globalne okolnosti. Ovo govorim prvenstveno misleći na današnju nezgodnu diplomatsku poziciju Srbije i još lošiju poziciju Bosne i Hercegovine, koja od svog osnivanja u ovom obliku nema konzistentnu diplomatiju ni spoljnju politiku kao posljedicu svojih unutrašnjih odnosa. Blago rečeno stanje u ovoj oblasti je haotično i ravno domenu pošalice. Srbija je zvanično u procesu pretpristupnih pregovora sa EU, a isto tako malim koracima i prema članstvu u NATO. Ovi mali koraci se ogledaju u slanju jednog oficira Vojske Srbije na štabnu dužnost u Komandi združenih snaga NATO u Napulju, kao i sastancima zvaničnika NATO saveza i Vojske Srbije. Ovome u prilog ide i depeša sa Vikiliksa, originalno upućena iz ambasade SAD u Beogradu na ruke Hilari Klinton. U ovoj depeši se spominje da je Jovan Ratković, savjetnik za spoljnu politiku bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, prenio ambasadorki Meri Vorlik lična uvjeravanja predsjednika Tadića da Srbija neće moći „zauvijek” da ostane van NATO-a, kao i da je podrška srpskog naroda Partnerstvu za mir i članstvu u NATO-u „iznenađujuće visoka”. Ipak, malo istočnije Srbija paralelno gradi i jake veze sa Rusijom, čiji je najvidljiviji dokaz trasa Južnog toka. U ovim okolnostima kada dolazi do složnjavanja situacije u Ukrajini i glasanja Generalne Skupštine UN o rezoluciji kojom se Krim pripaja Rusiji, neminovno dolazi i do pritiska na Srbiju i BiH, a gdje obe države uopšte nisu uzele učešće u glasanju. 

Criema voting

BiH i Srbija su bile i jedine zemlje na Balkanu koje se uopšte nisu izjasnile. Sve ostale zemlje Balkana i bivše SFRJ glasale su ZA ovu rezoluciju. Srbija je ovim “nemuštim” potezom htjela da sačuva dobre odnose i sa “jednima i sa drugima” što nakon nekog vremena svakako može da joj donese probleme jer u EU to nisu očekivali, a u ovim okolnostima “biti odsutan” znači imati neki stav koji se ne poklapa sa stavom unutar EU. U BiH je standardno jer se tri člana predsjedništva koje je zaduženo za spoljnju politiku uopšte nisu mogla dogovoriti oko glasanja. Zbog svega gore navedenog, a u prvom redu zbog “neo – multupolarizma” i kompleksnosti pozicije u kojoj se nalaze Srbija i BiH, uvjeren sam da bi obe zemlje trebale jasno diplomatski da se usmjere i da iz statusa posmatrača dobiju status punopravnog člana u Pokretu nesvrstanih. Već unapred unutar EU na mogunost ove ideje ne gledaju blagonaklono i čak naglašavaju Srbiji da više nisu “nesvrstani” i da moraju da se odluče, iako se i sama EU nalazi u poziciji kao i bivša SFRJ nekad. Stav SAD prenio je sadašnji ambasador u Beogradu Majkl Kirbi koji je izjavio

“A za mene će biti interesantno da posmatram kako će Srbija to učiniti, budući da je naslednica Titove Jugoslavije, koja je bila osnivač Pokreta nesvrstanih. Ovde postoji ritualni osećaj da pokret nesvrstanih ne staje ni na čiju stranu. To je nešto što je istorija Srbije, a možda i njena budućnost”

Osim toga što se Srbija tretira i kao naslijednica bivše SFRJ punopravnim članstvom imala bi veći manevarski prostor za situaciju u kojoj se sad nalazi. Dubljim angažmanom u Pokretnu nesvrstanih mogla bi povratiti neka stara tradicionalna i ekonomska prijateljstva, pogotovo u zemljama rastuće afričke ekonomije, a sa druge strane napravila bi se legitimna odstupnica prema NATO savezu i potvrdila bi se neutralnost koju Srbija deklarativno nosi u svom Ustavu. Osim toga pojačan i punopravan angažman Srbije dao bi i Pokretu nesvrstanih novu energiju i više na značaju.  Ovo bi takođe bila sjajna prilika za Bosnu i Hercegovinu da se postavi ozbiljnije u međunarodnim krugovima i da “prikoliko” postane faktor u spoljnjoj politici. Svojim komparativnim prednostima mogla bi da ostvari pre svega ekonmske benefite kao i Srbija, a osim toga mogla bi da se postavi partnerski i jednako prema svima, bez da iko napravi zamjerke jer su svi svijesni njenog uređenja. Uz ovo, Bosni i Hercegovini bi dobro došla i totalna demilitarizacija u budućnosti, ali to već nije predmet ove analize. Smatram da bi se veoma brzo zaokretom ka Pokretu nesvrstanih olakšala pozicija Srbije i popravila pozicija BiH pogotovo na principima većeg razvoja ekonomske diplomatije bez velike politike, a i situacija na globalnom planu nam sama nameće to kao moguće rješenje. Ovo bi takođe pomoglo i stabilizaciji nekih odnosa na Balkanu između ove dve države, kao i unutar same BiH, gdje se ne bi raznim pritiscima i ružnim metodama rušio položaj Republike Srpske garantovan sporazumom u Dejtonu i gdje bi se fokus unutar BiH prebacio sa političko – ustavnih pitanja na ona razvojna i ekonomska. Kad sve saberemo, izgleda se ovaj indirektni savjet ambasadora Kirbija uopšte ne čini tako loš, a kako se mi činimo, vrijeme će pokazati.

 

Demonstracije u BiH “DEMASKIRANJE” – Međunarodni činilac

Bosnia protesterNapomena za čitanje*

Serija tekstova u četiri djela kojima ću dati detaljan presjek poslijednjih dešavanja u BiH, gdje uvijek imamo “trodupli” interes plus međunarodni faktor. Kritike, komentari, druga razmišljanja i nove informacije svake vrste će biti prihvaćene. Tekstove čitati pažljivo i posmatrati sa šireg aspekta zbog količine informacija. 

Tekst ću započeti sa dva vrlo jaka citata koji savršeno dočaravaju Bosnu i Hercegovinu kao državu, kako danas tako i u prošlosti. Ivo Andrić naš proslavljeni nobelovac i diplomata kaže: “Tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna“, a uz ovu izreku svakako treba nadovezati i onu od F. D Ruzvelta bivšeg američkog predsjednika koji kaže: “U politici se ništa ne dešava slučajno. Ako se nešto dogodi možete se kladiti da je planirano da se tako dogodi.

Svi smo bili svjedoci nemilih scena sa ulica najvećih gradova u Federaciji BiH. Svakako saglasan sam da nema potrebe likovati nad ovim, sve što je uništeno izgrađeno je novcem građana, a istim tim novcem će biti i obnovljeno. Osim ovoga postoji i neka istorijska i kulturna vrijednost počev od samih zgrada pa do dokumenata i arhiva. Prva bitna stvar koju ću razjasniti na početku, radi što boljeg razumjevanja jeste da su ovi protesti bili savršeno dobro i sinhronizovano organizovani, te da se sastoje iz dva nivoa. Prvi nivo je onaj vidljivi ili socijalni nivo, a onaj drugi manje vidjiv je političko – obavještajni nivo.

Što se tiče prvog socijalnog nivoa, vjerujem da mnogi i bolje nego ja barataju podacima kolika je kriza i nezaposlenost u FBIH i RS. I sam sam u toj “super teškoj” kategoriji mladih nezaposlenih ljudi ali ja imam posebnu skromnost, strpljenje i tu neku nazovi sreću da još uvijek ipak razmišljam glavom, a ne stomakom, što kod mnogih iz socijalnog nivoa na žalost nije tako. Ovi ljudi su se skupili poneseni tugom, strahovima za svoju budućnost, strahovima za budućnost svoje djece, težnjama za boljim životom, glađu bukvalnom i onom za socijalnu pravdu te lično dostojanstvo i na kraju generalnim ogorčenjem na političare koji su im za to sve apsolutno dali povoda. Ovdje nema ništa da se oduzme, možemo samo dodavati i ostale probleme kao što su korupcija, nepotizam, sumnjive privatizacije, zaduživanja… Da je život u BiH niske kvalitete znamo svi i dobro smo svjesni, da ima prostora za napredak, zaista je suvišno govoriti. Iskreno saosjećam i djelim sudbinu sa svim ljudima ovog prvog nivoa bez obzira na bilo kakvu pripadnost (etničku, religijsku, stranačku, entitetsku, građansku, manjinsku, navijačku).

g3069Drugi nivo ovih protesta i onaj meni mnogo zanimljiviji sa aspektra struke, državnih karakteristika BiH, manipulacije i svega onoga što je pripadnicima prvog nivoa manje više nevidljivo. Ovaj nivo sam simbolično nazvao političko – obavještajni nivo. Onaj ko je organizovao drugi nivo iskoristio je gladan narod, ali mu ni poslije protesta nije cilj da taj isti gladan narod nahrani. Nije BiH ni prva ni poslijednja držva u kojoj se dešavaju ovi protesti. Mnogi su izvukli i tu poznatu krilaticu “proljeće” pa ako upotrebimo etničku odrednicu onda ćemo reći “Bošnjačko proljeće” što nas jasno asocira na sve one proteste islamskih zemalja širom Bliskog istoka. Ko je objektivno pratio redom sve te proteste kako su se javljali jedan za drugim, mogao je da bez problema da uvidi prisutnost stranih obavještajnih službi i bezbjednosnog faktora kako vršljaju tim zemljama. Izuzetak ovoga nije ni Ukrajina gdje se dešava nešto slično. Naravno zajedničko u svim tim zemljama je opravdano postojao i onaj prvi ili socijalni nivo nezadovoljstva, izuzev možda u Libiji gdje je uvezeno najviše novca, truda i plaćenika da bi se narod motivisao. Kako sve to u Libiji izgleda danas kad je prošlo “proljeće” jasno je uočljivo uz zaključak da im je došla “zima” i da im je danas mnogo teže nego za vrijeme “tvrdog i represivnog Gadafijevog režima”

Krajem prošle godine, tačnije 23.12.2013. u uglednom listu “Ekonomist” izlazi jedan članak koji daje pregled zemalja i nivo rizika za socijalne nemire u 2014. Na tom spisku u najrizičnijoj grupi nalazi se Bosna i Hercegovina pored isto tako probranog društva među kojima su Sirija, Jemen, Zimbabve, Irak, Sudan, Grčka, Libija…Ovdje moramo uzeti u obzir informacije koje je časopis “Ekonomist” imao u vidu prilikom rada jedne ovakve analize i samim tim nagovještaja socijalnih nemira u BiH kao gotovo izvijesnih. U ove informacije osim teškog ekonomskog stanja su sigurno uvrstili i dva pokušaja većih protesta u 2013. (JMBG i Erasmus+) koji nisu uspjeli da postanu masovni i brutalni kao ovi sad, ali svakako su bili dobar uvod, priprema i ispitivanje terena u Bosni i Hercegovini svima iz gore navedenog drugog nivoa.

Economist

Sa druge strane na sam dan protesta u Tuzli 5.2.2014. potrebno je primjetiti dva događaja. Prvi je svakako onaj u Strazburu gdje je održana sjednica Evropskog parlamenta na kojoj se između ostalog našao i izvještaj o napretku za BiH u 2013. Drugi događaj je sastanak ambasadora NATO zemalja u BiH čija je tema bila razmatranje izvještaja o napretku na uništavanju zaostalog naoružanja.

Iz same rezolucije je potrebno izdvojiti dvije tačke koje govore o tendencijama EU, dok iz rasprave treba izdvojiti neke interesantne izjave hrvatskih parlamentaraca koji se indirektno ali čvrsto zalažu za treći hrvatski entitet. Tačke koje govore o namjerama EU su:

Tačka 8.  EU poziva šefove vlada i država članica EU-a te ministre vanjskih poslova da pojačaju svoj lični angažman prema BiH

Tačka 11.  EU naglašava da je ustavna reforma ključna za preobrazbu Bosne i Hercegovine u djelotvornu i potpuno funkcionalnu državu; traži od Federacije BiH da razmotri konkretne prijedloge u vezi s time, uključujući spajanje nekih kantona i preraspodjelu nadležnosti radi pojednostavljenja njene složene institucionalne strukture, osiguravanja uravnotežene zastupljenosti svih konstitutivnih naroda i građana, suzbijanja etničke diskriminacije i kako bi državni aparat postao funkcionalniji, jeftiniji i odgovorniji prema svojim građanima; poziva sve političke stranke da učestvuju u tom procesu na konstruktivan i otvoren način te da iskoriste savjete i smjernice koje im Venecijanska komisija može pružiti tokom tog procesa; pozdravlja i podupire napore organizacija civilnog društva da utiču na proces ustavne reforme;

Od hrvatskih parlamentaraca najglasniji je bio Davor Ivo Stier koji je na sjednici rekao: “U BiH su također i dalje snažne unitarističke snage koje očito nisu naučile lekciju od krvavog raspada Jugoslavije jer sarajevski centralizam nije ništa bolji za Bosnu i Hercegovinu od onoga što je beogradski centralizam bio za bivšu Jugoslaviju.”

Tonino Picula je upozorio na izborni sistem u BiH koji onemogućava i neke konstitutivne narode da adekvatno biraju svoje predstavnike, dok je Andrej Plenković naglasio da je ključ uspjeha, ali i odgovornost evropske politike fokusiranje na ulogu Hrvata u Bosni i Hercegovini koji samo kao ravnopravan narod mogu pomoći političkoj koheziji i institucionalnoj funkcionalnosti zemlje, te njenom privrednom razvoju i pristupanju u EU. Zdravka Bušić se pozvala na izjavu Miroslava Lajčaka bivšeg visokog predstavnika u BiH koji je rekao da Ustav BiH iz 1995. nije po EU standardima i da ga treba promjeniti. “U skladu sa tim  hrvatski narod u Bosni i Hercegovini najranjiviji i najmalobrojniji te se stoga osjeća jako ugrožen i bori se da ne izgubi status konstitutivnog naroda. Iskreno se nadam da će ih ovaj izvještaj ohrabriti i dati im novu snagu.”

Opet sa strane nepristrasnosti sve pohvale hrvatskim parlamentarcima na sinhronizovanosti, organizovanosti i zalaganju za jačanje pozicije Hrvata u BiH, ali i ovi nastupi su za mene ipak bili jedan dio šire akcije. Sa druge strane ovom rezolucijom se jasno poziva na promjenu Dejtonske strukture i federalizaciju Federacije BiH koja je sada nefunkcionalna i prvenstveno na štetu hrvatskog naroda.

Od EU funkcionera treba izdvojiti Jelka Kacina koj je rekao da je BiH sa protestima u Tuzli krenula ka EU, a neizostavan je i stav Doris Pak o promjeni Dejtonskog sporazuma koja je ujedno i izvjestilac EP za Bosnu i Hercegovinu.

Šlag na tortu dodao je Valentin Incko koji je najavio mogućnost dolaska trupa EU, dok će Austrija svakako povećati broj svojih vojnika u BiH. On je ocjenio da su protesti opravdani i da je ovo stanje najgore od završetka  rata u BiH.Na ove riječi gospodina Incka mogu samo da zaključim da ukoliko dođe do dolaska trupa iz EU to utoliko znači da je stanje u BiH neodrživo i da je BiH država koja ne može da funkcioniše pod postojećim Ustavom te bi se promjenama pristupilo po  hitnom postupku.

Američka ambasada je izdala jedno veoma zanimljivo saopštenje povodom dešavanja u BiH da su protesti  izraz nezadovoljstva građana sa trenutnom ekonomskom, socijalnom i političkom situacijom u Federaciji BiH, kao i generalno u Bosni i Hercegovini. Analitički, pravac ovog saopštenja nešto insinuira i najvećim djelom je bio uperen u Federaciju BiH. Nekoliko puta je spomenuta BiH generalno, dok RS i Banja Luka u ovom saopštenju nisu pomenuti.

Sve gore pobrojano je bio jedan kratak presjek glavnih međunarodnih činilaca koji se mogu povezati sa protestima u BiH, tu još možemo dodati i saopštenje Dževada Galijaševića koji je Njemačku ocjenio kao krivca za ove nerede. Bosna i Hercegovina je takva država da malo stvari ovdje može da se pokrene nekontrolisano, sam tok može da se otme kontroli ali pokretačke sile su uvijek isprepletene sa raznim političkim interesima. Ovo možda možemo povezati i sa geopolitičkom situacijom pa čak i protestima u Ukrajini iza kojih je evidentna socijalna komponenta, ali isto utoliko i ova druga interesno – obavještajna u kojoj prednjače Njemačka i SAD. Janukovič se još uvijek drži i pitanje je koliko će se ostvariti želje zapadnih igrača, baš zbog ovoga je moguće otvaranje novog proljeća u BiH i podrhtavanje u srcu Balkana na koji stiže Južni tok. Svoju pomoć demonstrantima u BiH danas je svesrdno ponudio i bivši vođa “Otpora”, a danas predsjednik Canavasa Srđa Popović kojega su povezivali i sa protestima u Ukrajini. Sigurno da ključanju bosanskog loncu doprinosi i uticaj Hrvatske kao punopravne članice u EU i nekoga ko želi da zaštiti interese i ravnopravnost svog naroda u BiH, a pogotovo pred izbore u oktobru.

Početak pregovora Srbije sa EU (1.dio) – Mađarski, Hrvatski i Njemački parlamentarci

Serbia

U zgradi Evropskog savjeta u Briselu održana je prva svečana međuvladina konferencija kojom je i zvanično EU počela pristupne pregovore sa Srbijom.  Za medije koji su sve to revnosno ispratili ovo je dan koji su svi dugo čekali, istorijski dan, početak svih početaka… Za mene koji nisam državljanin Srbije ovo je bio jedan sasvim običan dan, a i da jesam, bilo bi isto. Odavno sam skeptik prema pravcu kojim se kreće EU poslijednjih 20 godina, te smatram da su mogli i morali bolje, jer ih je obavezao legat post – stradalne Evrope u Drugom svjetskom ratu. Kako vrijeme više prolazi, pažljivo prateći politike i pravce kretanja EU, sve više uviđam da ovo danas na sceni nije ona Evropska Unija prema vrijednostima i težnjama kako je svojevremeno zamišljao Robert Šuman.

Što se Srbije tiče, nakon ove prve svečane sjednice, sledeća je ona radna koja će se održati 25. juna, a siguran sam da bi odabrali i 28. jun, ali ove godine Vidovdan pada u subotu. Predstavnici Vlade Srbije izgledali su zadovoljno i nasmijano predstavljajući sebe, sve urađeno do sad i građane Republike Srbije. Pohvale su pljuštale sa svih strana od mnogobrojnih EU zvaničnika pa do ministara i poslanika, a od nekih čak i na srpskom jeziku.

U to da će EU pripremiti Srbiju uopšte ne sumnjam, samo je pitanje do kad će to trajati i šta će biti poslije toga? Ironija nije na odmet, posebno ako se uzme da je uvod u ove pregovore bila prilično ponižavajuća rezolucija Evropskog parlamenta o napretku Srbije od 16. januara ove godine. Možda će neko od evrofanatika ovu riječ “ponižavajuća” ocjeniti kao pretešku ili pogrešnu, ali upravo ću svoje mišljenje da potkrijepim argumentima i obrazlaganjem pojedinačnih izjava i tačaka koje sam posebno izdvojio kao takve. Pročitao sam ovu rezoluciju nekoliko puta, pogledao kompletnu raspravu na sjednici EP koja je trajala puna dva sata i sve mi to pomalo liči na onaj jednosmjerni ultimatum od pre 100 godina, bez iskrenog razumjevanja i uvažavanja druge strane i njenih “principa”. Zbog osjetljivosti tematike, zahtjevne argumentacije i analize razdvojiću tekst u nekoliko djelova. Zadnji dio će biti analiza same rezolucije koja je usvojena i za koju je glasalo 528 poslanika, protiv je bilo 43, dok je 51 poslanik bio uzdržan.

Sama rasprava čiji puni naziv glasi “18. Izvještaj o napretku Srbije za 2013. godinu i proces evropskih integracija Kosova*” održana je 15.1.2014. sa početkom u 19 časova. Osim o Srbiji u raspravi se govorilo mnogo i o putu ostalih zemalja, a posebno o nazivu BJR Makedonije i rješavanju tog pitanja u dogovoru sa Grčkom, dok su Sejdića i Fincija spominjali kao u afektu. Potrudiću se da sve pažljivo dokumentujem stenogramom izlaganja kao i video materijalom sa zvaničnog sajta Evropskog parlamenta za koji vam je potreban Quick Time Player. Za prevode izaganja sa video materijala možete odabrati sve zvanične jezike EU među kojima i hrvatski radi lakšeg razumjevanja za one koji su slabiji sa engleskim jezikom. Jedina mana ovoga je što je hrvtski prevodilac u nekoliko navrata slučajno ili namjerno preveo pojedine izjave na štetu Srbije. Ovo sam ustanovio kad sam prevode uspoređivao sa originalnim stenogramom, za koji mi je opet bio potreban Google translator u slučaju izlaganja poljskih, grčkih ili mađarskih poslanika.  

Uvodna izlaganja u raspravi su bila ona od predstavnika vijeća za Srbiju i Kosovo* gospodina Dimitrisa Kourkulasa, komesara za proširenje gospodina Štefana Fulea i specijalnog izaslanika za Balkan Jelka Kacina. Ova izlaganja su bila pomirljivog i pohvalnog tona za sve ono što su učinili Ivica Dačić i Hašim Tači na putu pomirenja, pitanja Kosova* i EU integracija. Odmah nakon toga krenula je žustra rasprava u kojoj su sopstvenu katarzu doživjeli pojedini poslanici iz Mađarske, Hrvatske i Njemačke.

g3065

Mađarski poslanici među kojima najglasniji György SchöpflinLajos Bokros  su pohvalili napredak Srbije ali su bili veoma kategorični kod pitanja koja se tiču priznavanja Kosova*. Složno su se zalagali da se iz Ustava Republike Srbije izbaci Kosovo kao njen organiski dio. Pozvali su preostalih 5 zemalja EU koje nisu priznale Kosovo* da to što pre učine, posebno apelujući na Slovačku i Rumuniju. Pored ovoga spomenuli su kako Srbija mora da se pozabavi svojim centralističkim pogledom prema Vojvodini i kako to nije u redu. Osim ovoga kao prepreke na putu Srbije u EU spomenuli su i loše stanje na području korupcije i razvijenosti privrede. Poslanica Kinga Gál je podvukla problem i diskriminaciju manjiskih prava Mađara u Vojvodini i navela da neka poglavlja u toku pregovora moraju ostati otvorena dok se ovo ne rješi. Mene lično ne bi iznenadili sve veći zahtjevi i za nezavisnost Vojvodine u toku ovih pregovora o pristupanju.

Hrvatski poslanici su zapravo veoma dobro odradili svoju unapred dogovorenu predstavu, iz koje se vidi kako su savršeno usklađeni i ostrašćeni prema Srbiji. Ako pogledate kompletnu raspravu shvatićete šta je “parlamentarna diplomatija” i kako je oni vješto koriste u EU parlamentu. Moram priznati da je njihov uticaj na rezoluciju bio pozamašan i sa poslovne strane zaslužuju moje lične pohvale i primjer su složnosti i koherentnosti, ali sa moralne strane zaslužuju osudu, jer su im izlaganaja bila veoma licemjerna i subjektivna bez trunke samokritičnosti i sa mnoštvom iskarikiranih činjenica samo za ovu priliku. Teško sam mogao pomisliti da ću nekad u EU parlamentu čuti riječi kao “četnik, četnički pokret, Gazimestan, velika Srbija ili Slobodan Milošević” ali eto doživjeh i to od naših “prijatelja na evropskom putu”. Hrvatske udarnike u ovoj debati predvodila je Ruža Tomašić  koja je ocjenila da se na čelu Srbije nalazi četnički vojvoda koji rehabilituje četnički pokret u Srbiji, te kako bilateralni odnosi sa državom koja odbija priznati svoju ulogu u ratu ne mogu biti dobri. Čak i da su ove tvrdnje uvažene poslanice EU parlamenta potpuno istinite, licemjerno je to što se sa druge strane u Hrvatskoj kao punopravnoj članici EU uveliko rehabilituje ustaški pokret u zadnje vrijeme i što je Hrvatska ušla u EU, a ni do danas nije priznala svoju ulogu u ratu kao ni etničko čišćenje na prostoru bivše Republike Srpske Krajine. Dok o fašitičkim gestovima stranke koju gospođa Tomašić  predstavlja u EU parlamentu,  ne treba trošiti riječi, to je posao za inerne EU institucije.

U istom tonu nastavio je i poslanik Davor Ivo Stier koji se pozabavio agresijom režima Slobodana Miloševića, tajnim arhivima UDBE, pitanjima nestalih, zaštitom manjina i na kraju je dodao da “Srbija pripada civilizaciji koja je izgrađena na judeo-hrišćanskoj tradiciji te da je takva evropska Srbija u interesu svih u prvom redu samih građana Srbije, koji će moći zajedno s nama s graditi Evropu mira i slobode, Evropu koja je zauvijek zamijenila nacionalističku logiku…” Od ovoga nisu odstupili ni Tonino Picula i Andrej Plenković koji su još kao uslov za ulazak Srbije naveli otkrivanje 1665 nestalih, pitanja sukcesije, zajedničkih arhiva, rješavanja otvorenih graničnih pitanja, kao i da bi pitanje Kosova* trebalo rješiti primjerom mirne reintegracije istočne Slavonije u Hrvatskoj koja je započeta Erdutskim sporazumom iz 1995.

Ova izlaganja su takođe bila licemjerna jer je Hrvatska ušla EU, a ni do danas nije otkrila gdje su nestala 1.386 civila, 669 vojnika i 18 milicionera srpske nacionalnosti sa područja RSK. Svakako da poštujem isticanje i odbranu interesa sopstvenog naroda pred EU parlamentom, ali zar nam ne nalažu evropske vrijednosti da krenemo i od sebe? Takođe sramno je sa Hrvatske strane spominjati kao uslov Srbiji rješavanje graničnih pitanja, a sa druge strane vi kao punopravan član EU imate otvorena ista ta pitanja sa BiH (Kostajnica i Neum). Takođe i treći navod gospodina Picule i poređenje Erdutskog sporazuma sa Kosovom* je zaista paušalno i neutemeljeno, prvo jer su to dva različita slučaja i AP Kosovo je ustavom sastavni dio Srbije. Sa druge strane takođe reintegraciju hrvatskog Podunavlja možemo shvatiti kao mirnu samo u završnoj fazi, ali u početnoj je bila izuzetno nasilna i brutalna prema većinskom stanovništvu tog prostora koji je tad etnički očišćen. Na žalost nije bilo nikoga da to spomene i ubaci u rezoluciju na sjednici EU parlamenta kad se svojevremeno raspravljalo o napretku Hrvatske. Izlaganja hrvatskih poslanika zaključili su Dubravka Šuica koja je pohvalila pregovore Srbije i Kosova* i samo ponovila prethodno izrečeno od ostalih kolega, te Nikola Vuljanić koji je pozvao Srbiju da uđe u borbu protiv “ultranacionalizma”, a sve zemlje EU da što pre priznaju Kosovo*.

Njemački poslanici su pozvali na ubrzan prijem Kosova* u EU kao i Srbije, te bi najbolje bilo da ovo bude u isto vrijeme, naglašavajući da Srbiju ne treba prihvatiti u članstvo dok ne prizna Kosovo*. Od njih se najviše istakao Bernd Posselt poznat kao lobista za albanske nacionalne interese jer je još je 2010. govorio da je izvještaj Dika Martija o trgovini organima na Kosovu* izmišljotina i demagogija. On je najpre u svom (iz)laganju naveo da treba ubrzati prijem Kosova* u EU. Dok je sa druge strane rekao da se vodi katastrofalna manjinska politika u Srbiji. “Srpska policija je napala školu u Preševu tamo su zastrašivana albanska djeca i učenici od starne policije koja je hapsila učitelje. Srbija se pokrenula ali moralo bi se pokrenuti i ostalih 5 članica EU, ako je već Srbija pokazala dobrosusjedske odnose.” Čak je rekao da bi se Srbija trebala orjentisati na “Ustav Kosova*” kad su u pitanju manjinska prava!?. Ne znam kako da objasnim ovo izlaganje osim kao veoma pristrasno i jednostrano, te ponižavajauće za državu Srbiju.

Na ovo bih još dodao i obraćanje Bastiaana Beldera poslanika iz Holandije koji je zatražio odgovor u pisanoj formi na pitanje kako će Brisel preuzeti odgovornost za sve veće osiromašenje srpskog naroda? Svoje pitanje je obrazložio lošim stanjem privrde i ekonomije u Srbiji. Uz ovo se osvrnuo i na problematičan politički stav Aleksandra Vučića. “Smatrate li da ovaj stav može da predstavlja prijetnju krhkoj demokrtiji u Srbiji jer je sva vlast skoncentrisana u rukama jednog čovjeka koji je služio još u Miloševićevom režimu. To je nešto što ne možemo predvidjeti pogotovo u kontekstu Kosova* i želim pisani odgovor na ovo pitanje.” Ovo izlaganje mi je zaista bilo najsmješnije od svih, čak sam u tom momentu i saosjećao sa gospodinom Vučićem, jer svi mi vidimo koliko se prvi potpredsjednik Vlade Srbije trudi da pokaže evoje evropsko lice, a sakrije ono prijašnje naličje, pogotovo u kontekstu Kosmeta. Pitam se samo kako bi ga isti gospodin Belder opisao da se trudi samo malo manje nego sad.

vucic-thaci-790x522

Zaključak na ovaj tekst zaista nije teško izvesti, pogotovo ako znamo iz kojih su država poslanici najviše debatovali brišući “pjene iz usta”. Nakon gledanja ove debate u EU parlamentu osjetio sam ružan zadah iz 1941. mnogo ultimativnih govora iz 1914. i veoma malo iskrene sreće i radosti iz 2014. što Srbija počinje svoje pregovore. Bila su u ovoj debati samo dva poslanika koji su spomenuli nešto u korist Srbije, ali o njima više u drugom djelu. Sve ono na svečanoj sjedinici od pre neki dan je bilo samo friziranje i slikanje, a zapravo je veliko pitanje koliko EU sa ovakvim stavovima parlamentarca želi iskreno Srbiju u svom članstvu. Znam da će neki evrofanatici ovome da se usprotive, ali svako imalo racionalan ko ovo prati i posmatra došao bi na isti zaključak. Smatram da Srbiji treba evropski put onoliko koliko bi na tom putu unapredila svoje razvojne komponente i iskoristila pozitivna iskustva drugih, ali formalno članstvo u takvoj zajednici joj uopšte nije potrebno, pogotovo ne sa državama koje suštinski ne poštuju teritorijalni integritet Republike Srbije. Ovi isti parlamentarci se nisu  oglasili povodom skidanja ćiriličnih tabli u svojoj zajednici (Vukovar EU), ali su zato rado održali lekcije Srbiji o manjinskim i ljudskim pravima i slobodama. Ako su ovakvi parlamentarci, ljudska prava i današnji ekonomski pravci ogledalo EU, onda se Žan Mone okreće u grobu.