NATO skoro Crna Goro

Njegoš i NATOOdlomak iz Gorskog vijenca 
Što se mrči kada kovat nećeš ?
Što zbor kupiš kad zborit ne smiješ ?
Priđe si im s koca utekao,
dabogda im skapâ na čengele !
Žalis nesto, a ne znaš što žalis;
sa Turcima ratiš, a Turke svojakaš,
domaćima tobož da s’ umiliš,
a jednako, nemoj se varati !
Kako bi im zapâ, da te mogu,
glavu bi ti onaj čas posjekli
al’ ti živu ruke savezali
da te muče, da srce naslade.

Ništa više ne može da me povrijedi kao čovjeka i ljudsko biće nego licemjerje. Licemjerje čije će udarno oružje biti zaborav, a ljude koji imaju sjećanja tretiraće kao hladno kamenje koje se kotrlja bez trunke emocija sa sve lažnim osmjesima. Možda sam malo više subjektivan ali na neke stvari ne mogu, a da ne reagujem. Upravo ovih dana vodi se ogromna NATO kampanja kako u Srbiji i BiH, tako možda još ponajviše u Crnoj Gori, a koja ima za cilj da narodu predstavi ovaj vojni savez kao dopadljiv. Upravo zato sam odlučio da ovako reagujem na jednu licemjernu fotografiju koja zaista sve govori, ali i mješa djecu, rat, oružje i perfidne NATO ubice upravo na ovaj poseban licemjeran način. Kažu da neke fotografije imaju 1000 riječi, e pa onda ova koju objavljujem ispod iza sebe ima nekoliko hiljada ispisanih knjiga i ko zna koliko suza, sjećanja i ogorčenja…

NATO kids

Slika izvorno preuzeta sa: http://natomontenegro.me/

Slika je nastala tokom obilježavanja NATO dana u Podgorici na Trgu Republike. Zaista je teško slovima ispisati šta me je više pogodilo, da li ova djevojčica koja ne zna gdje se nalazi ni kojoj svrsi može da posluži ili ovaj specijalac koji je primoran da zna, a tek posebna priča za sebe je propagandni natpis NATO “Sigurna budućnost”. Moja prva asocijacija na ovu sliku je bila trogodišnja Milica Rakić, a odmah nakon toga sjetio sam se i djece koja su stradala 30.4.1999. kada je NATO bombardovao selo Murino kod Plava u Crnoj Gori. Među 6 osoba koje su tad poginule bilo je troje djece  Miroslav Knežević (14), Olivera Maksimović (13) i Julija Brudar (10).  U vrijeme NATO bomardovanja u Murinu se nije nalazila ni jedna jedinica vojske, niti vojni objekti koji bi mogli biti “legitimni” NATO cilj. Takođe, ovo selo svojim geografskim položajem nije predstavljalo ni stratešku, a ni taktičku tačku od vojnog značaja, niti je imalo bilo kakve veze sa teritorijom Kosova i Metohije. Pored svega navedenog NATO avijacija je bez objašnjenja u toku bombardovanja sa desetak projektila gađala most u centru ovog sela. Sad se ja pitam gdje je za ovu djecu i za svu drugu koja su stradala u agresiji NATO-a bila ta “Sigurna budućnost”? Da li je ta sigurna budućnost obilježavanje njihovih godišnjica dok se na Trgu Republike organizuje proslava u čast dana njihovih ubica? Zašto mladi aktivisti za NATO nisu objavili i sliku Teodore, Julijine sestre koja je flomasterima naslikala trenutak kad su se NATO bombe sručile na most u Murinu ili zašto od sebe kriju druge slike stradanja u “humanim” NATO akcijama. Sadnice koje su simbol života sade za NATO koji sije smrt, umjesto da ih sade za nevino stradale u krugu njihovih spomenika za vječno sjećanje i opomenu. Poštovanje gospodo, poštovanje sebe, poštovanje svojih i čast, pokušajte se tu pronaći.

Murino NATO bombardovanje

Kažu “bombardovali smo Miloševića”, ali on nije bio u Murinu, nije bio ni u vozu kod Grdelice, ni na mostu u Varvarinu, tamo su bili civili, bila su djeca. Nakon svih ovih godina mogu samo da zaključim da su civili ubijani zapravo iz odmazde i bijesa, a upravo to su bili ništa drugo do znaci nemoći zapadnih gospodara ratova da SR Jugoslaviju poraze u 4 ili 5 dana. Kumanovski sporazum je iznuđen civilnim žrtvama, a ne porazom vojske. 79  djece, 2500 hiljade civila i 12000 povrijeđenih osoba ne može biti kolateralna šteta “legitimnih” vojnih ciljeva, već može biti samo po sebi cilj i to onaj sramni, podmukli i kukavički. Da nisu samo djeca iz Srbije i Crne Gore stradavala već da stradavaju djeca širom svijeta na njihovim ubilačkim poligonima, dokazuje i Google kada onako laički ukucam par osnovnih pojmova vezanih za NATO i djecu gdje se jasno vidi sva propagandna snaga i lažna iskrivljenost one slike sa početka teksta koja me je i motivisala da ga napišem.

NATO kids

Naše duboke misli, a ne riječi su odraz naše prošlosti, a naša prošlost je okvir naše budućnosti. Upravo je te okvire naše “Sigurne budućnosti” trajno zagadio NATO izbacujući još neodređene količine osiromašenog uranijuma tokom bombardovanja Republike Srpske i SR Jugoslavije. Zašto se mladi NATO aktivisti ne pozabave ovom činjenicom i istraživanjem povećanja oboljelih od malignih bolesti na ovim prostorima. Upitajte mlada i bez sjećanja gospodo svoje NATO mentore zašto su odličili da nas bombarduju 1000 godina koliko traje kontaminacija uranijuma, kada će krenuti u čišćenje i u isplatu odštete? Čovjek je posebno živo biće baš zbog svoga razuma, i zato mogu da nas sluđuju, da nas guše i tamniče, ali ipak ne mogu da nam uzmu razum. Razum da osjećamo nepravdu, da se sjećamo i  da nas boli. U današnje vrijeme mnogi ovo znaju često i bez hrabrosti za pravom reakcijom, tiho i kroz šapat, ali ipak svjesno, jer pamtimo ožiljke, jer takva nam je prošlost. Ako je zaboravimo izlazimo iz okvira naše budućnosti i zaboravljamo sami sebe, a čovjek bez sjećanja kao ruža bez mirisa.

Skandinavski model ambasada (Srbija, BiH, Crna Gora i Makedonija)

g3998 (1)Da su Skandinavci veoma pragmatični imali smo prilike, čuti, vidjeti i mnogo puta sami se uvjeriti. Isto tako imali smo prilike uvjeriti se u suprotno kad smo u pitanu svi mi narodi balkanskog mentaliteta, poluostrva i sklopa razmišljanja. Ovdje najprije ubrajam nas narode iz bivše SFRJ. Naravno, to što nismo pragmatični nadomjestili smo iskrenim smislom za humor i izrazitim gostoprimstvom, ali sve to već padne u vodu kod onog djela našeg mentaliteta gdje smo ovisni o liderima i u kom komšiji crkava krava. Da se danas opet rode Slobodan Jovanović ili Arčibald Rajs sutra bi umrli, jer se mi od njihovih obrazaca promjenili nismo. Mišljenja sam takođe da se suštinski i na dubokom psihološkom nivou još uvijek nismo ni od rata puno odmakli. Da ne bude zabune, ovo nije tekst o mentalitetu, ali je svakako primjeren uvod u ono što ću dalje pisati o ideji otvaranja zajedničkih ambasada zemalja bivše SFRJ.

Da pišem ovaj tekst, posebno me podstakla vijest da je Crna Gora izrazila zainteresovanost za uspostavljanje zajedničkih diplomatskih predstavništava država regiona, po skandinavskom modelu. Zapravo taj skandinavski ili nordijski model diplomatskih predstavništava je u osnovi  diplomatska saradnja u svrhu proširivanja diplomatske mreže i smanjenja operativnih troškova. Sam skandinavski model obuhvata 5 zemalja, a to su Danska, Island, Norveška, Švedska i Finska ovdje još spadaju i Farska osrtva i Grenland pod jurisdikcijom Danske.  Ovo je ono što je u osnovi samog nordijskog diplomatsko – konzularnog modela, ali i pored te osnove između ovih zemalja postoji velika saradnja, saglasnost i nivo razumjevanja, kao i promicanje zajedničkih interesa po svijetu kroz koncept “kolokacije” i “kooperacije skandinavskih zemalja“. Kako ovo funkcioniše i na kojim principima, možete pogledati i na primjeru informativne stranice skandinavskih ambasada u Berlinu, kao i zajedničke zgrade koja je konstruisana čak prema geografskoj logici i rasporedu država.

                                                Slika 1. Zajednička zgrada ambasada skandinavskih država u Njemačkoj

Untitled

Pravo pitanje nakon svega do sad pročitanog se samo nameće i glasi: “A gdje smo tu mi” ?

Svakako, pitanje je na mjestu kao i odgovor koji bi bio kratak i glasio bi “daleko”. Sigurno znamo da su ove zemlje bivše SFRJ pa čak i sa one dve koje su u EU, zbirno siromašnije od skandinavskih u svakom segmentu. Osim ovoga i mnogih drugih problema kako infrastrukturnih, razvojnih i istorijskih koje nas sprečavaju da kao region krenemo napred, sve to ipak ne mora da nas sprečava da počnemo da razmišljamo na skandinavski način. U skladu sa ovim prijedlog Srbije o kolokaciji diplomatskih predstavništava zemalja bivše SFRJ je nadasve potreban i vrijedan pažnje. Što se tiče ostalih bivših nam država, pre svega na jednu stranu bih izdvojio Sloveniju i Hrvatsku koje kao članice EU već imaju neke svoje zajedničke planove oko kolokacije u koje uklapaju i Austriju. Ako ovome dodamo i onu minimalnu političku dimenziju odnosa u regionu postoje dva snažna argumenta koji idu protiv zajedničkih ambasada ovih država sa Srbijom. Prvi argument je svakako onaj gdje se ove države sve manje smatraju djelom Balkana, a sve više djelom EU, a onaj drugi argument se prvenstveno odnosi na Hrvatsku i odnos sa Srbijom koji zadnje vrijeme sve više nazaduje. Ova dva argumenta su sasvim dovoljna da se Srbija okrene susjednim zemljama koje nisu članice EU u kreiranju budućih planova.

Ovdje osim Srbije svoje interese svakako u prvom redu mogu pronaći Makedonija i Crna Gora, a po logici stvari u ovom pravcu bi trebalo da “razmišlja” i tročlano predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Prema izjavi Ministarstva inostranih poslova Crne Gore i onoj od pre par dana makedonskog premjera Gruevskog vidljivo je da je Srbija najbliže dogovoru sa ove dve države. Sa druge strane Bosna i Hercegovina je još uvijek rezervisana, vjerujem više zbog političkih implikacija nego zbog koristi i realne potrebe. Ovo je onaj istorijski element zbog kojeg nismo pragmatični i zbog kojeg bi neki u BiH više htjeli zajedničke ambasade sa Turskom ili Kuvajtom ali osim djelimične religijske povezanosti, ni Kuvajt ni Turska osim što ne djele jezik, ne djele ni ekonomske interese BiH kao što ih djele Srbija, Crna Gora ili Makedonija. Baš zbog toga smatram da rezervisanost nije dobra u ovom slučaju, prvenstveno jer je BiH diplomatija u nezavidnom položaju već dugo vremena. Neću sada da pobrajam sve one skandale koji godinama prate BiH diplomatiju, ali mislim da je krajnje vrijeme da se diplomatija Bosne i Hercegovine organizuje samo na ekonomskim principima bez političkih, religijskih ili individualnih predznaka. Ovo kažem jer ovako kako funkcioniše sada nikome ne koristi dugoročno, a najmanje građanima. U skladu sa tim kolokacija sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom nameće se kao imperativ, a ne kao potez gdje treba biti rezervisan. Osim ušteda koje bi se ostvarile ovom inicijativom, BiH bi mogla konačno da dobije i svoja predstavništva u zemljama Južne Amerike, Magreba i supsaharske Afrike. Opšte je poznato da zemlje Južne Amerike imaju jaku ekonomsku ekspanziju u zadnje vrijeme i to što BiH tamo nema svoju ambasadu je ništa drugo do hendikep. Opet sa druge strane ono po čemu su firme iz BiH poznate u inostranstvu su prvenstveno gađevinski radovi. U prilog ovome bi svakako dobro došla predstavništva u zemljama Magerba i “crne Afrike” koje ubrzano počinju da se izgrađuju. Recipročno BiH bi mogla ostalim državama partnerima da ponudi svoje ambasade tamo gdje je bolje zastupljena kao što su neke zemlje Bliskog istoka. Takođe, uveliko bi se olakšale i konzularne usluge koje bi bile dostupnije građanima iz BiH koji žive i rade u inostranstvu. Da predstavništva pod istim krovom koriste i druge države pored skandinavskih govori i primjer iz Japana gdje u jednoj zgradi  u Tokiju ima preko 15 ambasada zemalja Južne i Centralne Amerike.

                                                         Slika 2.  (Kowa Building,  Nishi-Azabu br. 38)

Kowa

Na kraju potrebno je spomenuti i zaista ogromnu prednost koncepta kolokacije ambasada, jer bi se samim tim i BiH, uz ostale tri države u regiji pozicionirala kao ravnopravan partner. Pored ove kolokacije država, smatram da bi i gradovi koji su lideri regija u BiH i RS trebali da naprave inicijative za predstavništva gradova u zemljama rastućih ekonomija, ali to je koncept koji razvijam već duže vremena i koji ću da objavim kao poseban tekst. U nadi da neću biti pogrešno shvaćen, smatram da je ovdje još rano govoriti o svim onim principima saradnje koje već imaju skandinavske države ili npr. zajedničkom ambasadoru, ali sa ovim potezom se svakako može djelom iskoristiti onaj veliki ugled u diplomatiji koji je Jugoslavija svojevremeno uživala. Uz ovo bi se ojačala i međusobna saradnja država regiona koje učestvuju u kolokaciji, jer na kraju krajeva, tu smo gdje smo i upućeni smo jedni na druge, a “gdje čeljad nisu bijesna, ni kuća nije tijesna“.