KOSTAJNICA I DOSTOJANSTVO

KostajnicaSutra se zvanično raspisuju lokalni izbori u Bosni i Hercegovini i već sam daleko izašao iz svoje “komfort zone”. Izaći iz komfort zone za mene znači tražiti podršku od ljudi za izbore, pitati ljude da stanu uz vas i da vas otvoreno podrže, te ih tražiti da direktno ili indirektno uđu u politiku. Smatram ovo za jedan od najtežih poslova u današnje vrijeme, ne samo zato što vjerujem da imam dobre namjere, već zato što ljude u Kostajnici godinama ganjaju, lažu i uglavnom hvataju na pritiske, obećanja, ucjene i kvarno. Pričam tako ovih dana sa mnogo ljudi, a prvenstveno mladih, pričam i sa nekima sa kojima nikad nisam pričao, neke čak i upoznajem, neki zovu mene, a sa nekima već po ko zna koji put razmjenjujem mišljenja i tako sve u krug. Osim uvriježenih razmišljanja o bavljenju politikom, ipak bih izdvojio par stvari za koje mogu reći da im je svima bar po jedna zajednička i da na neki način oslikavaju ne samo Kostajnicu, već i ostale gradove i opštine u BiH i RS. To nešto su četiri stvari koje nas najviše koče na putu obnove i nečeg boljeg od ovoga sad, a to su: strah, loše iskustvo, nezainteresovanost i obaveza.

Teško je reći koja od ovih stvari je teža, ali ipak sam ih posložio onako kako mislim da treba da stoje. Iz svih ovih razgovora stekao sam utisak da je najizraženiji strah od nečega što je zaista teško definisati, ali bi se kao argument mogla označiti elementarna ljudska egzistencija u postojećem sistemu. Ovaj strah je toliko pustio korijenje u ljude, da se mnogi boje nečega, a ni sami ne znaju čega. Kod nekolicine taj strah mogu i da shvatim i on je uglavnom vezan za poslove koje obavljaju ili kredite koje plaćaju, jer otvorena politička podrška ili simpatija može mnoge da košta radnog mjesta ili pritisaka koji ljudima nisu potrebni pored svih životnih poteškoća sa kojima se suočavaju, a gdje je plata uglavnom jedini izvor prihoda. Ovaj strah se nakupljao godinama, jer su ga nakaradne političke figure bez ikakve vizije za ovaj grad, osim vizije straha zbijale u narodu do najsitnijih pora. To ide to takvih razmjera da i danas kada su realni uslovi za taj strah na najnižem nivou, kad u javnom sektoru plate kasne, doprinosa nema i sve je izgubilo smisao pa i strah, ipak veliki broj ljudi se i dalje plaši više iz navike, i zato smo teško spremni na stvarne i istinske promjene. Vjerujem da je čovjek najslobodniji kada prođe iza glasačke kutije i upravo zbog toga sam siguran da nema potrebe nikoga terorisati, niti svojim prisustvom nekome praviti problem, jer ja ipak više nisam “samo” Neven. Upravo zbog ovoga odlučio sam da idem na izbore, da ljude oslobodim i da radim na sebi kako bih bio što bolji sa konkretnim idejama i kako bih oko sebe okupio one koji su spremni da zajedno sa mnom obnove i vrate dostojanstvo Kostajnici. To će biti najbolji test i svojevrstan eksperiment i za Kostajnicu i za nas, jer mi zaista nemamo šta da izgubimo, što već izgubili nismo.

Loše iskustvo je ono što je najbolnije, ne samo u politici već i u životu, jer sumnjam da nema nekoga ko bar jednom nije bio prevaren u nečemu. Varali su godinama i mlade i stare naši učmali politički trabanti, lažno su obećavali poslove, novce, subvencije i lagali dok otvore usta, a na kraju nam se na to sve i ironično smješkali u svojim montiranim i besmislenim svađama na sjednicama lokalne skupštine. Mnogi ljudi upravo znajući sve ovo ne žele više da učestvuju u političkom životu opštine na bilo koji način, a razumljivo je da je ovdje možda i najveća kategorija onih koji uopšte neće ni glasati. Ljudima treba vratiti povjerenje, a to je ono što se najteže vraća. Najviše me i boli što povjerenje mora da vraća onaj ko ga nije ni izgubio, ali i to je sastavni dio obnove našeg grada.

Nezainteresovanost je nešto što uglavnom u najvećem dijelu proizilazi iz neznanja i nepoznavanja šta znači politički angažman, šta znači lista, šta znači kandidatura i svi ostali termini koji se uz ovo vezuju, ostatak otpada na to da neki ljudi gledaju svoja posla i rade u svojoj sferi, a politika ih ne interesuje, vjerovatno dok politika ne počne da se bavi njima, što je bio moj slučaj. Sve ovo zaista shvatam, ali smatram da barem mlad čovjek mora da zna šta može da bude razlog zašto u našem gradu nema teretane na otvorenom, zašto u Petrinji nema trgovine, zašto su nam putevi loši, zašto sela propadaju, zašto se u Kostajnici ne otvaraju nove firme, zašto nemamo IT centar, razmjene, turizam, zašto propada “Komanda”… Upravo ovo su pitanja koja treba da se potenciraju na sjednicama lokalne skupštine, a da bi neko mogao tamo da postavi takva pitanja i pokrene inicijative on mora da uđe kroz izbore, jer drugačije ne ide, znam iz iskustva, a opet zbog izbora i politike. U normalnim uslovima za ovo bi trebalo da služe skupštine, umjesto toga kod nas se i narod već godinama zabavlja uz lakrdije na lokalnim sjednicama, gdje se pored naših nobelovaca citira Šojić, i gdje besmislene svađe ne prestaju, pa sve to više liči na Farmu ili Parove, nego na neko mjesto odakle treba da kreću ideje kako bi naš grad izgledao bolje i ljepše.

Obaveza je razlog koji svakom čovjeku mogu da oprostim, ali ne i do kraja da shvatim. Jedina obaveza koju mogu da shvatim je familija i porodica, jer u našem mentalitetu je ostalo još jedino valjda da jedni za druge glasamo kad je u pitanju porodica, ali zbog trivijalnih sitnica spreman je i brat sa bratom da se zavadi. Za mene porodica je svetinja, i to ne treba da bude samo na glasanju nego uvijek i svagdje. Druga obaveza je usluga koju je neko nekom učinio, i iz tog razloga onaj drugi nije u mogućnosti da glasa ili podrži onog trećeg. Problem nastaje onda kada se ljudi odlascima kod doktora, u banje ili po razne papire i dokumente uslovljavaju direktno ili indirektno da postaju nečiji dužnici, a pred izbore ih se opet suptilno podsjeća kako slučajno ne bi zaboravili. Ovo je zaista toliko besmisleno i ne znam postoji li neki čovjek koji bolesniku ne bi pomogao da ode doktoru samo zato što nije u njegovoj stranci ili ne glasa, ako ima, to za mene nije čovjek. Isto je sa onima koji unapred traže ili očekuju glas za pruženu pomoć. Krajnje je vrijeme da postanemo ljudi i da počnemo da se ponašamo iskreno i ljudski, a tako i da pomažemo onima kojima je to zaista potrebno. Na ovaj način ljude treba osloboditi obaveze, treba ih osloboditi politike, treba relaksirati odnose i u Kostajnicu umjesto dužničkog izbornog ropstva vratiti prvo mir i slobodu.

Sa strahom se mora suočavati, nezainteresovanost se mora zainteresovati i obrazovati, loše iskustvo se mora prevazići, a obaveza relaksirati. Svjestan sam da je to jedan dugotrajan proces koji može da traje godinama, ali isto tako znam da on može i mora da počne jednog dana. Ako mene pitate, neka taj dan bude u oktobru ove godine, budimo promjena koju želimo vidjeti u Kostajnici, ujedinimo se, dohvatimo je i počnimo, budimo ljudi i primjer našoj djeci.

Advertisements

One thought on “KOSTAJNICA I DOSTOJANSTVO

  1. Bravo, Nevene! Jos sjajnih misli od tebe. Hvala na izgovaranju istine koja presucena ostaje na raspolaganju manipulatorima, koji to itekako znaju iskoristiti. Mislim da si (mozda i jedina) jedna od malo nada za buducnost mladih u Kostajnici i nadam se samo da ima jos onih, kojima su oci i srce otvoreni, da to cuju i vide, i ne boje se to pokazati podrskom.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s