Da su Skandinavci veoma pragmatični imali smo prilike, čuti, vidjeti i mnogo puta sami se uvjeriti. Isto tako imali smo prilike uvjeriti se u suprotno kad smo u pitanu svi mi narodi balkanskog mentaliteta, poluostrva i sklopa razmišljanja. Ovdje najprije ubrajam nas narode iz bivše SFRJ. Naravno, to što nismo pragmatični nadomjestili smo iskrenim smislom za humor i izrazitim gostoprimstvom, ali sve to već padne u vodu kod onog djela našeg mentaliteta gdje smo ovisni o liderima i u kom komšiji crkava krava. Da se danas opet rode Slobodan Jovanović ili Arčibald Rajs sutra bi umrli, jer se mi od njihovih obrazaca promjenili nismo. Mišljenja sam takođe da se suštinski i na dubokom psihološkom nivou još uvijek nismo ni od rata puno odmakli. Da ne bude zabune, ovo nije tekst o mentalitetu, ali je svakako primjeren uvod u ono što ću dalje pisati o ideji otvaranja zajedničkih ambasada zemalja bivše SFRJ.
Da pišem ovaj tekst, posebno me podstakla vijest da je Crna Gora izrazila zainteresovanost za uspostavljanje zajedničkih diplomatskih predstavništava država regiona, po skandinavskom modelu. Zapravo taj skandinavski ili nordijski model diplomatskih predstavništava je u osnovi diplomatska saradnja u svrhu proširivanja diplomatske mreže i smanjenja operativnih troškova. Sam skandinavski model obuhvata 5 zemalja, a to su Danska, Island, Norveška, Švedska i Finska ovdje još spadaju i Farska osrtva i Grenland pod jurisdikcijom Danske. Ovo je ono što je u osnovi samog nordijskog diplomatsko – konzularnog modela, ali i pored te osnove između ovih zemalja postoji velika saradnja, saglasnost i nivo razumjevanja, kao i promicanje zajedničkih interesa po svijetu kroz koncept “kolokacije” i “kooperacije skandinavskih zemalja“. Kako ovo funkcioniše i na kojim principima, možete pogledati i na primjeru informativne stranice skandinavskih ambasada u Berlinu, kao i zajedničke zgrade koja je konstruisana čak prema geografskoj logici i rasporedu država.
Slika 1. Zajednička zgrada ambasada skandinavskih država u Njemačkoj
Pravo pitanje nakon svega do sad pročitanog se samo nameće i glasi: “A gdje smo tu mi” ?
Svakako, pitanje je na mjestu kao i odgovor koji bi bio kratak i glasio bi “daleko”. Sigurno znamo da su ove zemlje bivše SFRJ pa čak i sa one dve koje su u EU, zbirno siromašnije od skandinavskih u svakom segmentu. Osim ovoga i mnogih drugih problema kako infrastrukturnih, razvojnih i istorijskih koje nas sprečavaju da kao region krenemo napred, sve to ipak ne mora da nas sprečava da počnemo da razmišljamo na skandinavski način. U skladu sa ovim prijedlog Srbije o kolokaciji diplomatskih predstavništava zemalja bivše SFRJ je nadasve potreban i vrijedan pažnje. Što se tiče ostalih bivših nam država, pre svega na jednu stranu bih izdvojio Sloveniju i Hrvatsku koje kao članice EU već imaju neke svoje zajedničke planove oko kolokacije u koje uklapaju i Austriju. Ako ovome dodamo i onu minimalnu političku dimenziju odnosa u regionu postoje dva snažna argumenta koji idu protiv zajedničkih ambasada ovih država sa Srbijom. Prvi argument je svakako onaj gdje se ove države sve manje smatraju djelom Balkana, a sve više djelom EU, a onaj drugi argument se prvenstveno odnosi na Hrvatsku i odnos sa Srbijom koji zadnje vrijeme sve više nazaduje. Ova dva argumenta su sasvim dovoljna da se Srbija okrene susjednim zemljama koje nisu članice EU u kreiranju budućih planova.
Ovdje osim Srbije svoje interese svakako u prvom redu mogu pronaći Makedonija i Crna Gora, a po logici stvari u ovom pravcu bi trebalo da “razmišlja” i tročlano predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Prema izjavi Ministarstva inostranih poslova Crne Gore i onoj od pre par dana makedonskog premjera Gruevskog vidljivo je da je Srbija najbliže dogovoru sa ove dve države. Sa druge strane Bosna i Hercegovina je još uvijek rezervisana, vjerujem više zbog političkih implikacija nego zbog koristi i realne potrebe. Ovo je onaj istorijski element zbog kojeg nismo pragmatični i zbog kojeg bi neki u BiH više htjeli zajedničke ambasade sa Turskom ili Kuvajtom ali osim djelimične religijske povezanosti, ni Kuvajt ni Turska osim što ne djele jezik, ne djele ni ekonomske interese BiH kao što ih djele Srbija, Crna Gora ili Makedonija. Baš zbog toga smatram da rezervisanost nije dobra u ovom slučaju, prvenstveno jer je BiH diplomatija u nezavidnom položaju već dugo vremena. Neću sada da pobrajam sve one skandale koji godinama prate BiH diplomatiju, ali mislim da je krajnje vrijeme da se diplomatija Bosne i Hercegovine organizuje samo na ekonomskim principima bez političkih, religijskih ili individualnih predznaka. Ovo kažem jer ovako kako funkcioniše sada nikome ne koristi dugoročno, a najmanje građanima. U skladu sa tim kolokacija sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom nameće se kao imperativ, a ne kao potez gdje treba biti rezervisan. Osim ušteda koje bi se ostvarile ovom inicijativom, BiH bi mogla konačno da dobije i svoja predstavništva u zemljama Južne Amerike, Magreba i supsaharske Afrike. Opšte je poznato da zemlje Južne Amerike imaju jaku ekonomsku ekspanziju u zadnje vrijeme i to što BiH tamo nema svoju ambasadu je ništa drugo do hendikep. Opet sa druge strane ono po čemu su firme iz BiH poznate u inostranstvu su prvenstveno gađevinski radovi. U prilog ovome bi svakako dobro došla predstavništva u zemljama Magerba i “crne Afrike” koje ubrzano počinju da se izgrađuju. Recipročno BiH bi mogla ostalim državama partnerima da ponudi svoje ambasade tamo gdje je bolje zastupljena kao što su neke zemlje Bliskog istoka. Takođe, uveliko bi se olakšale i konzularne usluge koje bi bile dostupnije građanima iz BiH koji žive i rade u inostranstvu. Da predstavništva pod istim krovom koriste i druge države pored skandinavskih govori i primjer iz Japana gdje u jednoj zgradi u Tokiju ima preko 15 ambasada zemalja Južne i Centralne Amerike.
Slika 2. (Kowa Building, Nishi-Azabu br. 38)
