Marketing žrtve i kulturni etnocid

ILU-2Pišući svoje tekstove samo onda kad osjetim posebnu potrebu i inspiraciju se zaista pokazalo kao ispravna stvar u dosadašnjoj praksi. U skladu sa tim, tako sam i ovih dana doživljavao te nalete inspiracije i motivacije i sad sam odlučio da ih pretvorim u jedan tekst čija se ideja vuče odavno. Naime, riječ je o nečemu na šta sam povremeno upozoravao, a što je sad zaslužilo posebnu analizu. Svjesni smo prekrajanja naše istorije, dakako nadam se da smo svjesni i nekih naših ličnih grešaka u istoj toj istoriji o kojima bi godinama mogli polemisati, ali se pitam da li smo svjesni kulturnog etnocida koji se odvija danas, eto tako pomalo i stihijski, a da malo ko na to obraća pažnju.

U Kulturnom centru Beograda se ovih dana održava izložba o albanskim žrtvma. Lične ispovijesti djece koja su preživjela zločin “Škorpiona” tema su postavke Bogujevci / Vizuelna istorija.  Prije nego što napišem bilo šta, naravno želim da kažem da su za mene sve žrtve iste i da ni jedna nije niti veća, niti manja od druge, i da svim žrtvama treba odati počast. Žrtva nije samo običan broj, slovo na papiru ili slika u muzeju, žrtva je svetinja, bol i tuga čija god ona bila. Nažalost i same žrtve se često koriste u svrhe manipulacije i ostvarenja nekih političkih ciljeva ili pretenzija na dugoročnom planu, a to je ono što posebno prezirem. Problem nastaje onog momenta kada zaboravljamo sopstvene žrtve, a ostavljamo prostor za one druge koje će od srpskog naroda napraviti kolektivnog krivca i nepresuđenog osuđenika. Nije čak ni to problem, kroz istoriju smo navikli da tu ulogu junački nosimo i kad smo krivi i kad nismo, od NATO – a do holivudskih filmova. To što neko drugi konstantno razmišlja kako da od svojih žrtvi napravi marketing, a samim tim i veću žrtvu (a već sam ustanovio da većih žrtvi nema i da su sve iste i pred Bogom i narodom čije god one bile), drugome na štetu, to je već njegova lična stvar i stvar njegove politizacije, a rekao bih i nepoštovanja sopstvenih žrtava. Suštinski problem zapravo leži u našoj zaboravnosti. Nije problem što se u Beogradu održava to što se održava, ali je problem što se više ne spominju sopstvene žrtve sa Kosmeta, što se sve manje priča i o onima iz 1999., a sve više o rušenju zgrade Generalštaba (jednom od simbola stradanja) a da ne govorim o tome da se u Prištini ili Tirani recimo, napravi izložba o trgovini organima i “Žutoj kući”, životu i stradanju šestorice mladića u Peći pre tačno 15 godina, ili ako je to previše onda bar o teškom životu srpske djece na Kosmetu. Mislim da tamo takve izložbe nećemo gledati, ako griješim neka me neko ispravi.

Osim toga što zaboravljamo na sopstvene žrtve, počeli smo pomalo da zaboravljamo i naše kulturno naslijeđe. Tako sam danas od svog prijatelja kojeg poštujem, a koji cijeni ono što ja pišem, dobio jedan video da pogledam koji se odnosi na crkvu u Samodreži. Na linku imate više o toj crkvi koja se nalazi u Vučitrnu, ali ono što je bitno je predanje koje kaže da se vojska kneza Lazara u njoj pričestila pred bitku na Kosovu. Do danas crkva nije obnovljena i nekoliko puta je pretvarana u  albanski javni toalet.

demoliranje-crkva-u-samodrezi-javni-toalet-1328585176-88500

                                                                    Unutrašnjost crkve u Samodreži.

Sigurno mislite da je ovo najgore što može da zadesi jednu svetinju, ali varate se. U video materijalu koji sam prethodno spomenuo i koji sam dobio od svog prijatelja, vidi se kako profesor i istoričar Bedri Ksema predstavlja istu ovu crkvu u Samodreži kao ilirsku, a u jednom djelu govori i o Nemanjićima kako oni nisu Srbi već Rašćani odnosno Iliri, a na kraju će ispasti da su Albanci. Volio bih ukoliko neko zna albanski jezik da mi pomogne u detaljnom prevodu. Ovo je upravo ono što sam govorio na početku što se dešava stihijski, pomalo i neprimjetno, baš onako kako se dešavala i “nezavisnost Kosova” u poslijednjih 100 godina.

Jednoj sličnoj situaciji kao i ovoj prethodnoj sam i lično svjedočio. Naime, radilo se o posjeti ministrice tzv. Kosova* Fljore Čitaku manastiru Visoki Dečani. Takođe, ni u ovoj posjeti ne bi bilo ništa sporno da je ona htjela da vidi manastir, a ne da pošalje političku poruku koju je poslala sa svog zvaničnog naloga na Tviteru. Ovo je bilo početkom jula mjeseca ove godine i naravno komentar koji je ona napisala u sklopu ove posjete i kojim je direktno prisvojila manastir Dečane kao “njihovo kulturno” naslijeđe je isprovocirao i moj komentar ispod, nakon kojeg sam momentalno blokiran od strane igumana Save Janjića.

995785_10201839928784185_1610552679_n

Sve ovo gore napisano potpuno objašnjava moju želju da napišem baš ovakav tekst koji će dati kratak i oštar presjek stanja u kojem se nalazimo, i u koje možda još više iz dana u dan upadamo. Znajući dobro albansku strategiju koliko su uporni u onome što žele (što apsolutno poštujem kao odliku njihovog naroda sa aspekta nepristrasnosti) i da je vrijeme njihov saveznik, nije im problem čekati ni 50 godina pa da neke crkve i manasitire na Kosmetu počnu proglašavati kao svoje. Za državu Srbiju zvanično, Kosovo je autonomna pokrajina, ali nezvanično od pre par dana počela je da funkcioniše i carina, tako da je vlast u Srbiji maltene priznala Kosovo*. Toga su naravno svjesni i Albanci, ali im još jedini problem za potpunu satisfakciju predstavlja srpsko kulturno naslijeđe na Kosmetu i ono malo hrabrog naroda što je dolje ostalo. Narod su počeli da djele i razvodnjavaju na jug i sjever, uskoro očekujem i podjelu na istok i zapad, četnike i partizane, grobare i delije, bogate i siromašne, one sa sela i one iz grada… itd. Vjerujem da im neće biti strano da narod djele koliko god mogu. U skladu sa tim ostaje im jedino problem tog kulturnog naslijeđa, a kako vidim i na tome su počeli revnosno da rade. Kao što rekoh, poštujem žrtve, ali ne prihvatam zaborav sopstvenih, i pošto već nećemo gledati recipročnu izložbu u Tirani, evo moj tekst pa da bude umjesto toga. Kada bude izložba u Tirani i ja ću pisati o albanskim žrtvama, a do tad ću se pitati gdje je Srbija, i zašto nigdje ?